Pripremio: Nicolae Golea
Tuzla važi za veći centar rekreativnog trčanja po trenutnom stanju u našoj zemlji. Najpoznatiji klub je ARK Rekreativci Tuzla, a i mimo njih lako je uočljivo da su rekreativci poprilično složni i organizirani. Potvrda toga je i vrlo brza organizacija i realizacija ove ankete gdje treniraju i u kakvim uvjetima tuzlanski rekreativci.
Arnel Sofić: Zadnjih godinu dana najčešće trčim van stadiona, u okolini Tuzle. Dok sam se aktivno bavio atletikom treninge sam radio isključivo na stadionu. Porast broja rekreativaca je prisutan i u našem gradu, s tim da je puno veća zainteresovanost građana za trčanjem u toplijem periodu godine, odnosno na proljeće, ljeto te u ranu jesen. Uslovi za trčanje u Tuzli nisu loši, uvijek može bolje. Najveći problem je zagađenost zraka koja se osjeti kako na stadionu tako i van stadiona. O reakcijama drugih ljudi možemo ispisati čitavu knjigu, dosta je različitih komentara, uglavnom smiješnih, dok pozitivni nas trkače dodatno motivišu.
Selma Žunić: Najčešće treniramo, tj. trčimo, na gradskom stadionu Tušanj, premda nerijetko odlazimo trčati po gradu i okolnim brdima (nekolicina trkača ide na Ilinčicu, Slanu Banju, Tetimu). Inače, u Tuzli je uvijek bilo rekreativaca koji trče. Mislim da je porastao broj onih koji su se zainteresovali da te svoje treninge rade sa malo višim ciljem, a to je učestvovanje na lokalnim, regionalnim, međunarodnim trkama. Što se tiče reakcija, ja se ne obazirem na to.
Adnan Bajić: U ljetnom periodu je definitivno primjetan porast trkača na gradskom stadionu. U zimskom periodu se to baš i ne primijeti. S obzirom da je pristup atletskoj stazi na stadionu Tušanj besplatan, uslovi su pristojni, mada za trčanje po gradu baš i ne, jer nemamo ni biciklističku, a ni stazu za trkače. Ali uvijek se može pronaći neka zanimljiva staza izvan grada. Sugrađani su već čini se navikli da u 6 ili 7 ujutro vide jednog ili dva trkača negdje u gradu, a predvečer možda i više tako da smo, čini mi se, postali dio tuzlanske svakodnevnice.
Mirzet Halilović: U Tuzli se trči najviše kao i u drugim gradovima po ulicama u društvu smoga, Bosna to može izvoziti. Bude tu i treninga na stadionu Tušanj. Obzirom da je tartan staza i tu se obično rade ozbiljniji treninzi na kojima se obaraju lični rekordi. Ako se želi uraditi brdski trening, onda se ekipa okupi, pa se uputimo na Majevicu, Konjuh ili na Ilinčicu, tj. obližnje brdo nadomak Tuzle.
Nedjelja je većinom predodređena za treninge dužine. Nekada se okupi i do 30-ak trkača, većinom ženske populacije. U zadnjem periodu vidljiv je porast rekreativaca, naročito kada to vremenske prilike dozvoljavaju. Još se trči po nekim grupicama, volio bih da je to u jednoj grupi, jer to donosi rezultate. Što bi rekao guru trčanja u Tuzli, dvostruki Ironman Mladen Nedić, 30 ljudi na treningu, 30 različitih priča, zabavno zar ne.
Broj trkača koji trče bez obzira na vremenske prilike (što je veći minus, duža distanca), je još mali. Uslovi su takvi kakvi jesu, u Bosni je većina stvari u povoju. To tek vidimo kada odemo vani.
Što se tiče okoline i njihovog reagovanja na nas trkače, bude tu svega. Pozitivnih i negativnih komentara. Za ove negativne sa stomakom XXL, ja im ne zamjeram. Nisu svjesni da od toga što mi preferiramo bavljenje sportom ima koristi čitava društvena zajednica, u cjelini. Svaki sportista je produktivan čovjek, daje više na svim poljima, na poslu, u porodici, nismo bolesni, ne opterećujemo zdravstveni fond. Velik doprinos se ogleda i na polju reprodukcije stanovništva. Sportista je tražen kao „Minas kafa 1972.“. Ne živim od ovoga, ali živim za ovo!
Mirsada Jahić – Zenuni: Najčešće trčimo na stadionu Tušanj zbog podloge, ali često izađemo van stadiona, trčimo kroz grad, posebno kad radimo treninge dužine. U proljeće je najviše rekreativaca na stadionu, međutim, kada krenu vrućine, mnogi odustaju, a to se isto dešava kada krenu minusi. Još uvijek je malo onih koji treniraju cijelu godinu, a za mene je to jedino ispravno. Uslovi za trčanje nisu loši tokom proljeća i ljeta, ali tokom jeseni i zime uslovi su katastrofalni zbog prekomjerne zagađenosti zraka. Nedostaju i staze za trčanje u gradu, kao i biciklističke staze. Nadam se da je bar u dugoročnom planu gradskog vijeća da se nešto uradi po tom pitanju. Rekreativni sportovi su sve popularniji, tako da ljudi u gradu pozitivno reaguju na nas trkače, i usput nas podržavaju. Naravno, još uvijek ima pojedinaca koji nas ne razumiju, jer imaju drugačiji stil života. Nadam se da će i oni nekada prihvatiti zdrave navike i pridružiti nam se
Emir Žonić: Rekreativno trčim na stadionu i po okolnim brdima gdje je čist zrak pošto je u gradu zagađenost u procentima veoma visoka u odnosu na prigradske lokacije. Vidljiv je porast rekreativaca u odnosu na prethodne godine. Ima onih koji stalno trče, ali im se u zadnje vrijeme pridružuje sve veći broj omladine, ali i onih starijih koji žele promijeniti svoj način života i okrenuti se zdravoj strani.
Uslovi minimalno zadovoljavaju potrebe rekreativaca u Tuzli. Osim atletske staze na stadionu Tušanj postoji i staza za trčanje u kampusu u bivšoj kasarni. Trebao bi se pokrenuti apel za pokretanje i izgradnju još staza kako bi rekreativci mogli nesmetano održavati svoje treninge jer za vozače motornih vozila i pješake je nepojmljivo da rekreativci trče po trotoarima i po saobraćajnicama što i jesu u pravu, ali drugi način ne postoji. Reakcije i mišljenja ljudi su podijeljena. Jedni podržavaju, dok drugi koji su, hajmo reći, neupućeni sputavaju i prozivaju rekreativce kako im je to u životu totalno nebitno. Ne kažu džabe 100 ljudi, 100 ćudi. Ne tražim da svi podržavaju jer npr. na jednoj ruci je 5 prstiju, a ni jedan nije isti, ali pozivam sve rekreativce i profesionalce da podignu svijest građana i tako bi svijet bio puno zdraviji i pozitivniji. Sportom do zdravog načina života.
Denis Komadarić: Bavim se trčanjem od proljeća 2016. Jako sam zadovoljan sa klubom rekreativaca u kome sam počeo svoje treninge, i zahvaljujući kojima sam dosta napredovao. Najčešće treniramo na gradskom stadionu Tušanj, a ponekad se treninzi obavljaju i na stadionu bivše kasarne. Trčimo i po gradu, iako uslovi nisu idealni zbog konfiguracije grada Tuzle. Onaj ko želi da trči po gradu, primoran je da manje više trči kraj sjeverne ili južne saobraćajnice, gdje je saobraćaj jako gust, a ispušni plinovi su neprijatelj broj jedan našim plućima. Ako tome dodamo da je zrak u Tuzli zbog termoelektrane vrlo zagađen, jasno je da urbano područje Tuzle nije idealno mjesto za treninge. Okolna mjesta gdje je manje saobraćaja, a više šume i svježeg zraka su bolji primjer za trčanje (npr. Ilinčica).
Ne bavim se dugo trčanjem, pa ne mogu dati neku realnu usporedbu u smislu porasta ili pada broja rekreativaca. Ipak, mislim da zahvaljujući socijalnim mrežama, trend rekreativnog trčanja raste kako u BiH, tako i u ostatku svijeta. Ljudi koji nas vide da trčimo, uvijek su prijateljski raspoloženi, nekad se našalimo sa prolaznicima, mislim da smo za njih jedan vrlo dobar primjer, i zbog toga su vrlo susretljivi prema nama, kako pješaci tako i vozači motornih vozila. Ove godine ARK Tuzla dobio je nekoliko novih polumaratonaca, među njima sam i ja. Nadajmo se da će 2017. biti još uspješnija, a da će panonska jezera jednog dana biti mjesto na kome će polumaratonci ući u cilj.
Deni Stanković: Najčešće se trenira i trči na stadionu Tušanj, staza tj. tartan je veoma loš i ispucao, ali kao što znate, za istinske ljubitelje ne postoje prepreke. Često se ide i na šetalište Slana banja, kao i na izletište Ilinčica, tu i tamo se trči po gradskim saobraćajnicama, a nađe se vremena i za okolinu Tuzle. Trčanje je iz dana u dan sve popularnije, porast je vidljiv posebno u ljetnom periodu. Ljudi reaguju na trkače uglavnom pozitivno, ali ima i onih drugih. U Tuzli je trčati divno jer se većinom svi aktivni trkači međusobno poznaju pa se poprilično dosta druže prilikom trčanja i planiranja treninga, priprema, i odlazaka na trkačke manifestacije.
Napomena: Realizaciju ankete pomogao Mirzet Halilović
Vaši komentari
