Piše: Igor Miljatović
Moj susjed, inače igrač ragbi kluba, slučajno spomenu da čak i ozbiljni sportaši moraju da se pripremaju da bi istrčali maraton bar godinu – dvije.
Onako već pijan, a čudne naravi okladim se da ću istrčati maraton za godinu dana! Normalno je da smo se kladili u gajbu pive. Do tada sa svojih 39 godina nisam imao ni dana treninga, nikakvog.
Pozivam Dalibora Nedimovića, vlasnika kafane gdje sam godinama pio, osnivača AK Sloboda, i pitam ga jel se može istrčati maraton za godinu dana i jel se mogu učlaniti u klub? Kaže: „Igore, to ovisi od čovjeka do čovjeka, ali tko sebi zacrta – može“. Sutradan se budim i hoću da zaboravim što sam se kladio, ali ne ide. Prošlo je 10-ak dana i vidim Dalibora da sjedi sa svojim ocem ispred kafića. Navratim da popijemo piće i on mi predloži ovako: „znaš Igore, ono što si me pitao za maraton… pravimo mi utrku kroz šumu 14km, ne moraš trčati, limit je 3 sata pa stigneš i kad brzo hodaš“. Izvadim ja odmah 5 KM za startninu i to je početak. Dolazim na dan utrke, popijem 3 konjaka u “Enigma” kafiću s još jednim drugom kojeg sam nagovorio da “hoda” na utrci, svi nas čudno gledaju, svi nabrijani na rezultat. Negdje na 8. – 9. km prestižem čovjeka koji će dalje odrediti moj put, Nikola Minić, čovjek koji je par dana poslije operacije koljena bio na toj utrci. Tu me pohvalio i ne znajući tko sam. Utrku sam završio za 2h i 48min.
Poslije dan – dva već se učlanjujem u Balkansku trkačku ligu koju vodi baš taj Nikola Minić. Od tada me je baš ta liga tjerala trčati više i više. Dakle 27. 9. 2015. je bila moja prva utrka, trail Novi Grad 2015. Sljedeća utrka je Crikvenica 5km, napio se kao deva večer prije sa gazdom kuće koga sam to večer upoznao. Istrčao za 29min. Veljača 2016. – moj prvi polumaraton, Split 2:23:24, svibanj Banja Luka 2:19. I onda se prijavim na Maraton “Stazama Branka Ćopića”, 28. 5. 2016. Osam mjeseci od oklade. Na pasta partyju uoči utrke upoznavam iskusne trkače koji se prebacuju na polumaraton, viču da treba ići “Jovo Grobar” s autom za prijevoz pokojnika kolike su vrućine. Bilo mi je teško to večer, ali sam odlučio: sad ili nikad. Maraton sam završio za 6:30:59, pola sata poslije limita, ali časno. U srpnju sam istrčao 43,56km za 4:55.
Na ovom putu od alkoholičara, pušača do maratonca prošao sam svašta (“Čika Igore, baš si smiješan u tajicama”, govore mi djeca, pa od komšije: “šta ćeš na maratonu kad će Kenijac pobijediti”, pa do onoga kad mi poslije istrčanog treninga od 10km viču: “Aj popij pivo”, a ja samo da dokažem da se sve može – popijem). Da sam prestao pušiti – NISAM; Da sam prestao piti – NISAM. Da želim – ŽELIM. Evo do danas sam bilježio svaki trening i svaku utrku. Pretrčao sam za ovu godinu i pol 1900km i upoznao mnogo divnih ljudi. Bilo je i mjesta gdje su mi se smijali u toku trke što sam bio zadnji i malo smiješan naspram tih vrhunskih trkača, ali ja sam bar trčao (mogu misliti kako je bilo tom vatrogascu koji mi se smijao kada ga je moj drugar izružio pred cijelim gradom).
Trke na kojima sam učestvovao:
Crikvenica, Split, Zagreb, Kutina, Ljubljana, Verona, Kozarska Dubica, Prijedor, Banja Luka, Gradiška, Krupa Na Vrbasu, Novi Grad, Beograd, Plitvice. Polumaraton sam najbrže istrčao za 1:58:10.
Vaši komentari
