Piše: Ersan Bijedić
Atletikom se bavio i u prijeratnim godinama kad je to izgledalo nešto drukčije…
– Ovo danas je dobar pokazatelj kako bi se ljudi trebali zbližavati tj. iskočiti iz kolotečine ovog života na jedan bolji i kvalitetniji način. Kada sam ja počinjao svi su me smatrali ludakom. A i puno manje ljudi je bilo na tim trkama, ni blizu hiljade što je danas uobičajeno, priča Drago komentarišući da kvalitet uvijek može biti veći…
– Držim se one stare poslovice: “Uspjeh leži u mnoštvu savjetnika”. To znači da treba da budemo otvoreni kada dobijamo savjete i spremni na saradnju i što prije provesti u djelo dobre smjernice. A riječi: “molim“, “hvala”, “izvini”, “žao mi je“, “oprosti” su nešto što trebamo što češće koristiti u našoj komunikaciji uz beskrajno puno ljubavi. Trčanje je začin života, a ljubav prema Bogu i bližnjemu je temelj života.
Postavljanje prioriteta
Dobro ste primijetili, Drago je vrlo religiozan tip, pa i svoju trkačku apstinenciju od 1990. do 2015. veže uz spoznaju Boga.
– Iako sam istinski volio trčanje shvatio sam da ima još nešto vrijednije od njega, a to je istina da nismo proizvod slijepog slučaja, već da smo na životu zbog našeg Veličanstvenog i punog ljubavi Stvoritelja kome je ime Jehova. Tu spoznaju sam stekao temeljitim proučavanjem Božje riječi, Biblije.
Trkačka pauza se ipak svodila samo na odmak od službenih trka.
– U zvaničnim trkama nisam učestvovao, ali nisam prestao trčati. Promijenili su se moji prioriteti u životu jer sam shvatio da najveća radost nije samo ugađati sebi, već učiniti nešto za dobro ljudi oko mene. Tako sam od aprila 1990. većinu vremena posvetio prenošenju poruke nade o jednom boljem svijetu koji je obećao Bog koji nikada ne laže. Toj poruci je temelj Biblija, knjiga o Božjoj ljubavi prema čovjeku. Nedugo poslije nastupili su tužni dani za ovu zemlju, rat, mržnja, podjela i ja nisam želio da na bilo koji način učestvujem u tome. Ostao sam pri tome da su svi ljudi jednaki i odbio sam oružje zbog čega sam jako trpio od tadašnjih vlasti. Ali uspio sam ostati čist od tolike najezde zla samo uz Božju pomoć.
Oprobao se u svim disciplinama
Počeci bavljenja atletikom vraćaju mu misli u doba srednjoškolca.
– Na svim školskim krosevima sam bio među prva tri. Zatim su slijedili republički krosevi pa sve do tada renomiranih kroseva u organizaciji dnevnih listova Borba, Politika, Oslobođenje… gdje sam ostvarivao zapažene rezultate, prisjeća se Majdanac.
– U posebnom sjećanju mi je ostala trka na 2 kilometra u juniorskoj konkurenciji na krosu Borbe u Novom Sadu 1984. Tada sam završio kao četvrti sa vremenom 6 minuta i 4 sekunde, samo desetak metara iza pobjednika. 1500m mi je dugo bila omiljena disciplina.
Njegovi najbolji rezultati su: 3:42 na 1500m; 16:40 na 5000m; 33:10 na 10000m; 1:22: 19 polumaraton i 3:06 maraton.
– Trčao sam sve od 800m do maratona jer sam želio da se oprobam u svim tim disciplinama da bih vidio kolike su moje mogućnosti.Tada sam zaista, što se ono kaže, živio za trčanje. Osim trčanja imao sam posebno interesovanje za bacanje koplja: 69m i 72cm, kaže svestrani atletičar veteran.
Animirao ga Banjalučki polumaraton
Jedan kratak period u Gradiški je 80-ih godina prošlog vijeka egzistirao i atletski klub čiji je Majdanac bio član oko godinu dana.
– Nažalost nas zaljubljenika u trčanje ugasio se zbog opšte nezainteresiranosti tadašnjih struktura vlasti za atletiku. Ostalo mi je da se snalazim za sponzore, potpuno sam bez ičije podrške. Prebacio sam se na duže staze od 1986. do 1989. kad sam istrčao svoju zadnju trku “Patrija”, na 16km. Do tada sam već istrčao desetine polumaratona i 3 maratona, od čega dva na Plitvicama i jedan u Beogradu tj. 1. Beogradski maraton gdje se nisam baš proslavio jer sam morao odustati na 35. km, prvi i jedini put u životu.
Ali vratio se Drago na jubilarno 30. izdanje i istrčao Beograd.
– Ove godine sam trčao 30. Beogradski maraton za 3:15:16. Staza izuzetna, dobra podrška, okrepa, bodrenje na nivou, stvarno je bio dobar povratak. Iako sam priželjkivao vrijeme oko 3:05 i sve je išlo u prilog tome do 32. km kad zbog ozljede palca desne noge prinudno usporavam, ali ne odustajem. Na kraju je opet izašlo dosta dobro.
Ipak njegov puni povratak na stazu vezan je za Banjaluku.
– Početkom januara 2015. u svom gradu sam naletio na reklamu 1. Banjalučkog polumaratona i onda sam rekao sebi: “Možeš ti to” i počeo sa pripremama sa 16-sedmičnim programom koga sam skinuo sa interneta i prilagodio svojim trenutnim potrebama. Kako se primicao maj i trenutak mog povratka uzbuđenje je raslo, svanuo je i taj dan. Neki poseban osjećaj bio je kada sam vidio veliko mnoštvo ljudi na startu. Nisam razmišljao za koliko ću istrčati, samo sam rekao sebi “Trči svoju trku, i ovi ljudi oko tebe su tu jer vole trčanje”. I istrčao sam ga: 1:33:21.
Nije bilo lako prethodno se vratiti u jači trenažni proces.
– Povratak u trenažni proces je bio težak dok se tijelo navikne na nove okolnosti. Tri godine ranije sam iz temelja promijenio režim ishrane i oslobodio se nekih zdravstvenih problema koje ove godine nose sa sobom. 2016. u julu sam išao namjestiti atlas u Beogradu i poslije te terapije “statika” mog tijela se znatno popravila. Osjetio sam znatan priliv energije jer su bili oslobođeni svi putevi od mozga ka svim dijelovima tijela. I to je značajno uticalo na brži povratak u formu. U tom smislu me jako me raduje i angažiranost web stranice “Moje trčanje” u afirmaciji zdravijeg načina života.
Majdanac je sve svoje spomenute rekorde ostvario u 80-tim godinama prošlog vijeka. Najbrži polumaraton je trčao u Bihaću 1988. (1:22:19), a maraton (3:06) u Plitvicama 1989.
– To je bilo dostižno u periodu kad sam trčao puno više zvaničnih trka. Ove godine plan je bio bar 8 trka, od čega 2 maratona. Planiram napad na lični rekord u polumaratonu i maratonu i neću odustati dok to ne ostvarim, poručio je za kraj Drago Majdanac.
Vaši komentari
