Selma Brčić: Neopisiv je osjećaj postati maratonka

Piše: Selma Brčić

Do ove misli imala sam šest polumaratona iza sebe. Uslijedilo je razmišljanje o naredna četiri, i odluci gdje da se istrči prvi maraton.

Između dva maratona je bila borba, ali odluka je ipak pala na maraton u Ljubljani. Sad mi je drago što je ipak Ljubljana ta koju ću da pamtim po svom prvom završenom maratonu.

Pripreme

Trinaest sedmica sam imala da se pripremim. Iako sam uvijek u nekim sportskim aktivnostima, a aktivno trčim od aprila 2016. godine, nikad nisam ovoliko vremena odvajala za treninge. Šest treninga u toku sedmice. Kad sam prvi put vidjela plan po kojem ću da radim, blijedo sam ga gledala, ne znajući ni kako da odradim sve ove treninge, vrstu treninga, ni kako s obavezama da uskladim. Al onda sjedne čovjek sam sa sobom, kafica i skonta kako i šta. Najteži trening mi je bio jedan intervalni u drugoj sedmici priprema, 8x600m uz 400m odmarajućeg trčanja između intervala. Osim što nikad nisam ovakve intervale radila, to jutro (9h) je bilo i dosta toplo (oko 25 stepeni). I onda sam u sebi ponavljala: „E kad si mogla ustat u 8h, sad trči Selma na ovoj temparaturi i to još intervale, i ne smiješ odustat, do kraja ima da završiš.“ I završim ih u „goloj vodi“. Ostali treninzi su išli poprilično dobro.

Prva veća dužina

Došla je na red prva veća dužina od polumaratonske (30km). Kako? Kud? Kako u Sarajevu 30km nabrati? U isto vrijeme moje dvije kolegice su se spremale za Sarajevski polumaraton, pa su nam se dužine dijelom poklopile. Dio dužine sam sama odrađivala, ostatak nas tri. Lorena i Hatidža hvala za sve distance koje ste samnom trčale, i za podršku koju ste mi davale. Ostala mi je u sjećanju dužina koju smo trčale i zbog koje smo izašle iz Kantona Sarajevo. Nedjeljno jutro, kiša ne prestaje, nas tri trčimo, skoro nigdje nikoga. Dok su njih dvije završile svoju dužinu od 19km, ja sam nastavila svojih još 11km. Po ponovnom sastanku mi govore: „Vidi ti nje, ko leptirica, ništa joj ni ovih 30km ne može, skače, smije se…“ Adrenalin je čudo.

Dan maratona

Pripreme gotove. Dan maratona. Osjećaj… Kao i pred svaku trku do sada, sebi u glavi kažem da ću da istrčim, i ne razmišljam puno o trci. Pola sata prije starta Jasmina pita: „Selmice, jesi li spremna?“ Punih usta: „Spremna!“ I bila sam spremna. Malo zagrijavanja i pozicioniram se u dvije zone prije predviđene, samo da budem prije pacer-a za svoje vrijeme. Prvih 20 kilometara, mi je kao neko zagrijavanje bilo, kao trening sa kojom hiljadom ljudi. Kako smo se približavali razdvajanju polumaratonaca i maratanaca, meni je srce počinjalo da igra. Tada počinjem i da budem svjesna šta slijedi. Slijedi ono što sam si zacrtala – maraton. Sa ponosom skrećem u desnu stranu i govorim sebi: „Ideš maratonko, ideš po medalju.“ Oko 25. km me sustiže pacer na 4:15, tačnije njih dvojica. S njima sam nešto manje od 10km trčala, pričala, smijala se, slikala, kritikovala…

I ne okrenem se, već sljedeća okrepna stanica. Što se tiče same trase, mogu samo reći da je predivna. Nije nimalo jednostavna, ali je predivna. Navijača na svakom koraku. Toliko domišljatih „instrumenata“ kojima su davali podršku. „Hajmo balerina“ – sam čula poprilično puta. I nekako na svakoj trci dobijem po jedan nadimak. Maraton je obilježila „balerina“. Negdje oko 30. kilometra, opet misao kroz glavu: „Meni se ovo sviđa, idemo na osvajanje još nekog maratona!“ I sad, kad je završeno sve, imam još uvijek namjeru ovo ostvariti.

Finiš

Ulazimo u centar grada, navijača je sve više. Srce još više lupa, osmijeh ne mogu da skinem sa lica, adrenalin izbija iz mene. U svoj euforiji oko cilja čujem Jasminu i Selmu kako uzvikuju moje ime, trče paralelno samnom. Osjećaj neopisiv. Zadnjih 100m od cilja vadim zastavu BiH i s ponosom se približavam cilju. Srce puca od sreće, ponosa, hercegovačkog prkosa, euforije…

„Selma Brčić, Bosna i Hercegovina“ – još odjekuju riječi službenog spikera u ušima.

Od danas sam MARATONKA!!!

Vaši komentari