Maraton u zmajevom gnijezdu

973

Oko 25 tisuća trkačica i trkača (od čega oko 7.300 polumaratonaca i 1.900 maratonaca) nedavno je na nekoliko trka organiziranih u dva vikend dana trčalo na 22. Volkswagenovom Maratonu u glavnom slovenskom gradu.

Piše: Martina Ćurić

Subota je, šest sati ujutro. Došlo je vrijeme za još jedan road trip. Još jedno putovanje s ekipom. Još jedan polumaraton. Uzbuđenja, naravno, ne manjka dok se pomalo sneni okupljamo na dogovorenom mjestu.

Šest usijanih glava, podijeljenih u dva automobila, željnih utrke i svega što ona nosi, bez problema gazi kilometre do Ljubljane, grada poznatog po jednom zmaju i jednom dvorcu, a koji predstavljaju hrabrost, veličinu i snagu iz davnih dana.

Bez većih zadržavanja prolazimo kroz BiH i Hrvatsku. U Ljubljanu stižemo u popodnevnim satima. Grad se na prvi pogled čini depresivan i sterilan. Smješteni smo tek nekih petnaestak minuta hoda od starta utrke. Novogradnja i fasade u nijansama smeđe i bež boje ne odaju dojam zanimljivog mjesta za život. Šablonski, precizno, ukalupljeno nije ono što osobno smatram lijepim. Više volim mjesta koja su puna različitosti. Starinske zgrade i vedre boje ono je što me oduševljava.

Banner

Obilazak stare gradske jezgre

I zato jedva čekam obilazak stare gradske jezgre, dijela slovenske povijesti koji obiluje raznim legendama i mitovima. Priča o grčkim mitskim junacima koje je napalo čudovište iz jezera, a savladao junak Jazon, jedna je od najpoznatijih. Čudovište je vremenom nazvano ljubljanskim zmajem te je postao glavni simbol grada.

Pogled bježi prema obližnjem brdu, gdje se između dva toka rijeke Ljubljanice nalazi  ljubljanski srednjovjekovni dvorac. I dok je u srednjem vijeku bio sjedište obitelji Spanheim, danas je tvrđava prenamijenjena za kulturne događaje.

Već je kasno popodne, a i svi smo pomalo umorni od puta, ostatak razgledavanja ostavljamo za iduća dva dana. Ostalo je još samo pokupiti startne pakete, pojesti tjesteninu na pasta partiju te podijeliti letke za 2. Mostarski polumaraton.

Dan utrke

Start utrke zakazan je za nedjelju u deset sati ujutro. Već po samom izlasku na ulicu, jasno je kako Ljubljana taj dan diše trčanje. Okupljeni volonteri užurbano obavljaju posljednje pripreme. Rijeka trkačica i trkača iz cijeloga svijeta nestrpljivo broji minute do početka utrke. Timsko fotkanje, posljednji high five prije početka, dovoljni su da svatko od nas krene prema svojem startnom mjestu.

Riječ je o masovnom trkačkom događaju, stoga je potrebno neko vrijeme  kako bismo svi prešli startnu liniju. Tisuće i tisuće trkačica i trkača okupira ljubljanske ulice. Svatko sa svojim ciljem. Amila i ja trčimo u paru. Iskreno, najslabije smo karike ekipe.  Ne zadajemo si vremenske limite u kojima bi trebale istrčati utrku. Draže nam je rukovati se s dječicom koja navija na trasi.

Staza je uglavnom ravna i dobro osigurana. Domaćini su se dobro potrudili te nas bodre na svakom kilometru. Voda, sokovi, voće, čokolada i energetski gelovi dijele se na okrijepnim točkama. Pažnju mi privlači žena srednjih godina koja je trčala potpuno bosa.

Kako se bližimo cilju, navijača je sve više i više. U gužvi sam izgubila Amilu, ali zato vidim moju Vedranu negdje na kraju staze. Vedrana ne trči. Ozljedila je koljeno.  Zato nam je svima podrška, asistentica, nositeljica stvari, dežurna zabavljačica, srce i duša svakog okupljanja.

Finiš i završni dojmovi

Konačno stižem na cilj. Vrijeme lošije od očekivanog. Valjda će biti bolje drugi put. Oko vrata još jedna medalja, ali nikoga na finišu za fotkanje i grljenje. Toliko masovan događaj kao što je maraton u Ljubljani jednostavno ne dozvoljava gužvu u cilju. Većina trkačica i trkača reći će kako im je Ljubljanski maraton jedna od najboljih utrka, ako ne i najbolja. I stvarno jeste besprijekorno organizirana. Potrebno je truda i truda da unatoč onolikom broju osoba, sve teče glatko i bez većih zastoja.

Međutim, meni se nije osobito svidjela. Napominjem kako je riječ o osobnom dojmu. Nisam ljubiteljica masovnih okupljanja. Nevjerojatno je kako se čovjek može osjetiti usamljeno među više desetaka tisuća ljudi. Puno više uživam u ”manjim” utrkama, gdje se bolje osjeti zajedništvo. Primjerice, protekli vikend smo trčali na 1. Mandarine polumaratonu u Metkoviću, s oko četiri stotine trkačica i trkača, i uživala sam više nego u glavnom slovenskom gradu. Ne kažem sad kako ne bih trčala na, primjerice maratonu u New Yorku. Naravno da bih. Samo, ako već mogu birati, prije će to biti neka utrka do nekih dvije ili tri tisuće ljudi.

I tako, oni koji su trčali polumaraton (Amila Ćiber, Franjo Lovrić, Adi Čučak, Mario Knezović i ja) sada se mogu opustiti. Dečki su zadovoljni rezultatima, što vidno utječe na raspoloženje. Još da dočekamo Mirelu Čučak i Marija Mikulića da istrče maraton, pa da slavimo. I maratonci stižu u vremenu boljem od očekivanog što lijepo zaokružuje ovu slovensku priču.

Vrijeme nakon utrke koristimo za razgledavanje centra urbane kulture – starog odbačenog kvarta Metelkova. Turistički vodiči navode kako se ovdje mogu naći razne ilegalne stvari. No ako se na njih zažmiri jasno je kako ovaj dio grada ima ”ono nešto”. A to nešto svakako je nekadašnji zatvor preuređen u hostel Celica. Sobe, nažalost, nismo mogli vidjeti jer su bile popunjene. Ali smo zato obišle samice, ostavljene u izvornom obliku. Osjećaj koji bude teško se može opisati.

Vaši komentari

Banner