Piše: Srđan Popić
Šta ja znam, ja sam od onih koji su molili za peticu iz fizičkog. Molio sam i za četvorku, a ko još moli za četvorku iz ičega? Moli se samo za dvicu i peticu!
Možda istrčati polumaraton, za prosječnog čovjeka i nije neki cilj za ostvariti! Ne znam. Za mene, je bogami, bio.
Trebalo mi je nekoliko godina aktivnog života da “stasam” za polumaraton. Slučaj je htio da to bude prvi bosanski maraton, maraton u Novom Gradu (olso noun ez: Bosanski Novi), godine 2013. Trčao sam polumaraton, u ona doba kada se u Novom Gradu trčalo uzbrdo ka Hašanima, od Vejnovića kruške (ili bješe šljiva, nisam siguran) i bio je 2:12! Boginja završenih trka, Euforija, me je držala na svojim rukama/lovorikama neko vrijeme. Taman toliko dugo i toliko toplo da upadnem u mašinu odlazaka na polumaratonske trke diljem regiona: Šuica, Zagreb, Novi Sad, Split… Čak sam učestvovao i u osnivanju banjalučkog polumaratona… Ljubljana… Otelo se kontoli! Ustanovio sam i svoje najbolje vrijeme na 1:49! Trčanje i ja smo bili ljubav na drugi pogled. Ja volim putovanja, a trčanje je baš ono što tražim: mikro-putovanje tri – četiri puta sedmično! Napravim krug po Banjaluci (ili po nekom drugom mjestu) čijih ću se detalja sjećati u godinama koje dolaze.
“Đe si maratonac!”
Sve je to lijepo i super, i pije vode, ali su me neke stvari i dalje žuljale. Najveća je bila ta što su me ljudi (oni izvan trkačkog svijeta) počeli zvati: “Đe si maratonac!”. To mi je smetalo! Jer iako sam ja neko ko je nešto izvanredno postigao (za moj pojam), ipak nisam maratonac! I svaki put kada se okrenem i javim na riječ “maratonac” osjećam se nekako kao prevarant, jer NISAM maratonac, nego samo POLUmaratonac! Tako sam i govorio, svakome ko mi kaže „maratonac“, davao sam do znanja da sam ustvari polumaratonac. Tako sam rekao i bakici u Ljubljani, 2015. godine, koja je bila rodom iz Mrkonjić Grada, ali je već 30 godina živjela u Ljubljani, “nisam maratonac, nego polumaratonac” – “Hajde, dobro”, reče bakica, „barem si stajao sa njima na startu!“, kao da je to što sam istrčao 21 kilometar za 109 minuta (ili bilo koji drugi broj minuta) nešto trivijalno! Tako sam, iako ne svojom voljom, počeo se baviti mišlju da istrčim i taj maraton!
“Al’ prođe od tad’ trinaest Bajrama” – rekao bi Nele u svom monologu sa albuma Das ist Valter … Prođe od tad 13 polumaratona i ja osjetih da nema druge nego da sljedeće godine, kada budem napunio jubilarne 42 godine, istrčim i ta, famozna 42 kilometra! Nekako se sve to poklopilo sa Maratonom u Košicama, koji se dešavao početkom Oktobra, kada je i moj rođendan. Dodatna trivija vezana za ovaj maraton jeste ta da je to najstarija maratonska trka u Evropi! Ko bi rekao! Punog naziva Međunarodni Maraton Mira!
Šesnaestosedmični plan
Spremio sam plan, 3 puta sedmično za 16 sedmica, trčim po jednom za svaki osnovni tip vježbe: intervali, tempo i dužina! Spremio sam plan gledajući druge planove i usklađujući ih sa svojim mogućnostima i potrebama, ali i afinitetima! Konsultovao sam i neke od ozbiljnih trenera i trkača, koji su mi savjetovali da dodam još barem jednom sedmično i jedan set core vježbi, koje su podrazumijevale barem čučnjeve i plankove. Ovo sam iskulirao najstrašnije (kasnije će se ispostaviti kao pogrešno, ali dobro sad). Intervali nisu uvijek bili isti, nekada su to bile 400-tke, nekada 800-tke, 1200-tke i 1600-tke. Takođe ni tempo nije uvijek bio isti, napravio sam tri tipa tempo treninga u kojem sam za najkraći trčao skoro istim tempom kao i u intervalima od 1600 metara, a najduži sam trčao malo brže od planiranog vremena za maraton. I dužine su varirale: u početku je to bilo 14 kilometara, da bi, 4 sedmice prije maratona, to bilo 35 kilometara. Ne volim trčati u krug, jer to onemogućava onaj osjećaj putovanja, ali sam, ipak, intervale trčao na stadionu, sramoteći tako sopstvenu kćerku, koja je u istom terminu imala trening. To mi je bilo najjednostavnije, da ne moram stalno gledati na sat nego samo prebrojim krugove. Batalio sam slušalice i muziku dok trčim, jer sam shvatio da mi kvare ritam. Cijele pripreme sam se fokusirao da uđem u ritam od 6:05 – 6:10 minuta po kilometru, jer mi je izgledalo da ću tim tempom moći izgurati maraton bez problema. Tako da mi je dužina vikendom bio najbitniji trening. Takođe sam eksperimentisao i sa suplementima (što-no-kažu) i shvatio da mi ukoliko sam jeo dva sata prije trke, ništa ne treba do 24 kilometra. Osim vode, normalno. Što se vode tiče, prakticirao sam staru tuarešku poslovicu: Vode nikad dosta. Od dodataka su mi odgovarali energetski gelovi koji se koriste u toku trke, voćne štanglice iz De-Ema i magnezijum. Shvatio sam moć magnezijuma na 28. kilometru mog treninga dužine od 35 kilometara, koji je trebao biti dugačak 33 kilometra. Moguće je da je to sve placebo, ali me ta dva placeba najbolje udaraju. Spremio sam i cilj, a to je 4 sata i 30 minuta, ali i sa 5 sati bih bio zadovoljan. Ustvari postojala su dva cilja od kojih je bilo dovoljno da se jedan ispuni da bih bio zadovoljan:
- Da mi se ogadi trčanje. Brate dragi, postajem kao član neke sekte, kad se slušam kako pričam sa drugima… Izgledamo kao neki Trkački Svjedoci. Samo još da idem od vrata do vrata i promovišem trčanje.
- Da istrčim maraton, za bilo koje vrijeme. Kakav 4:30 to je samo projekcija moje spremnosti i treninga, pusti to. Samo da se ja kući živ vratim!
Putovanje u Košice
Cijeli aranžman oko putovanja, smještaja i organizacije sam sredio preko turističke agencije koja se bavi samo trčanjem po svijetu: Active Traveling iz Beograda, koja je obezbijedila prevoz iz Beograda i smještaj u Košicama, zajedno sa kotizacijom za maraton. Putovanje je bilo naporno, minibusom, sa pregršt zastoja, ali hej, idemo na maraton, a ne na prskanje vodenim topovima u akva-parku! Očekujem asketizam i odricanja putem! Ljudi su cijelo vrijeme znali šta rade, tako da sam se mogao opustiti i odmoriti u mjeri u kojoj je to bilo moguće, jelte! Budio sam se bezbroj puta i kada smo stali u jutarnjim satima na nekoj pumpi u Mađarskoj, popio sam kafu i pojeo onih kroasana. Ubrzo poslije toga smo sišli sa autoputa i prolazili kroz sela. Mađarska sela, što je i za očekivati, se ne razlikuju puno od sela u Vojvodini i Slavoniji. Obožavam čitati sve što piše na tim seoskim zgradama pored kojih prolazimo: SZALAS, CSARDA, GASTRONOMIA… Sve nekako poznate riječi. Upravo sam pročitao na oglasnoj tabli sela: BIKINI CONTEST! Dobro, možda to na mađarskom znači STOČNA PIJACA! U trenutku kada smo prošli pored table na kojoj je pisalo Košice 42 kilometra, nisam razmišljao o trci. Sela u Slovačkoj se ni po čemu ne razlikuju od sela u Mađarskoj osim po tome što im je na tablama lakše pročitati naziv.
U Košice, grad veći od Banjaluke, ali opet manji od Novog Sada, smo stigli oko 10 sati ujutro, nakon 10 sati vožnje. Grad najviše liči na Ljubljanu. Ima staro gradsko jezgro, ali na periferiji ima one radničke stambene zgrade, bez balkona, koje su u skladu sa ideologijom kapitalizma okrečili u šarene boje. Ali džaba! Osjeća se prisustvo željezare i hokeja! Staro jezgro grada je prelijepo i široko, ali ipak ne dovoljno široko za katedralu, koja je nekako nesretno postavljena poprijeko na glavnoj ulici, pa se tu gura sa zgradama ispred i iza sebe. Ali kada je malo bolje pogledaš, ugledaš ljepotu pariske katedrale Notr Dam. Ustvari shvatiš da je Notr Dam kineska kopija ove katedrale. Šteta što nije na nekom većem platou.
Svirao je Bob Dilan vonabi
Hotel u kojem smo bili, bio je 100 metara od starta i cilja trke, ali bukvalno! Otišao sam u svoju sobu, okupao se i odspavao jedno 2-3 sata! Srećom, nije me zapao krevet na razvlačenje. Onako odmoran, otišao sam na Ekspo i da podignem broj (što je isto bilo u krugu od 100 metara od hotela, naravno) i prilično siromašan paket. Poslije besciljnog lutanja po prodajnim i reklamnim štandovima, otišao sam na pasta parti, koji je bogami bio nekih 500 metara niže, u srednjoškolskom đačkom domu ili tako nešto. Uglavnom, tu djeca uče te ugostiteljske vještine, pa su ovaj put učili na nama. Nije se tu imalo Bog zna šta naučiti, samo pljusneš jedan od dva priloga na makarone, ali eto i oni su doprinijeli spektaklu koji slijedi. Jeli smo makarone na takozvanim slavskim klupama i stolovima, a iza nas (ili ispred, u zavisnosti kako sjedneš za sto) je bio muzički program uživo, koji se sastojao od jednog starijeg gospodina, voditelja programa, koji je pričao malo na slovačkom, malo na mađarskom, a malo na engleskom i od gostiju koje je on predstavljao. Dok smo mi bili tu, svirao je isto jedan stariji gospodin Bob Dilan vonabi sa akustičnom gitarom i usnom harmonikom. Takođe je i svirao neki slovački dilanski kantri rok. Naučih par slovačkih riječi: Hvala se kaže Djakuem, a trčanje je bež!
Hodočašće u Mekatlon
Pošto sam trebao otići do Dekatlona (to je prodavnica sportske opreme, koju hodočastim kad god se nađem u gradu koji je ima, i za mene ima isti značaj koji za vjernike ima Jerusalim ili Meka, tako da je još zovem i Mekatlon), odlučio sam da otrčim tamo i nazad i da mi to bude trening pred trku. Mekatlon se nalazio na brdu, nekih kilometar ipo od centra, a pogled koji se pružao na grad iz te perspektive je bio sjajan: šarenilo radničkih stambenih zgrada i velikih reklamnih panoa se super uklopao u jesenje boje krošnji drveća kojeg stvarno ima dosta u gradu. Kada sam se vratio sa brda, otišao sam u piceriju i pojeo lazanje. Ugljenih hidrata nikad dosta! Upravo je padao mrak kada sam se vratio u hotel. Jedino što je brže padalo od mraka bila je temperatura. Mislim da se za sat vremena spustila za 10 stepeni. Valjda je to od tih Tatri ili štajaznam!
Svi su imali savjet za mene
Sutradan, na dan trke, ustao sam prije 7 i otišao na doručak. Dobro sam se najeo, svega što je bilo za onim slabašnim švedskim stolom. Svi su imali savjet za mene, valjda kako mi je prvi maraton pa da pomognu. Međutim, mnogi od tih savjeta su bili međusobno kontradiktorni, tako da sam ih pokratio kao razlomke! Ostao je samo jedan savjet od jednog čiče (kasnije ću saznati da je to čiča koji trči svoj 168. maraton, porijeklom iz okoline Prnjavora) koji je mi rekao: trči pola maratona tako da se ne umoriš, a onda šta ti Bog da. Taj sam prihvatio. Namazao sam se kremom protiv trenja po svim mjestima po kojima dolazi do većeg trenja. Popio sam tri čaše soka i kafu, uz doručak, a zatim u sobi pola litre vode sa šumećim magnezijumom, pa u holu hotela još pola litre vode, pa na startu još pola litre vode… Pošto nisam bio jedini koji se ovako bjesomučno hidrirao, nije bilo čudno što je najbolja zabava u startnom boksu bila pored Toi-Toi-ja, kojih, moram priznati nije bilo dovoljno. Neću se zagrijavati! Šta se imam zagrijavati, kada ću se zagrijati u prvih nekoliko kilometara.
Staza od dva kruga
Staza je sastavljena od dva kruga u obliku veoma stisnutog slova N. Trči se uglavnom pravac sjever-jug. Ide se tom Hlavnom ulicom na sjever, pa se poslije nekih 3-4 kilometra prođe kroz neki park i okrene se na jug. Tako se ravno ide na jug jedno 6 kilometara, kada se zavrne nazad prema centru, koji je u tom trenutku sjeverno. Kada se dođe nadomak starta, opet se okrene na jug i poslije 2 kilometra se okrene na sjever i tako opet jedno 6 kilometara, pa nazad do Hlavne ulice i starta. To bi bio 21 kilometar, a onda se ide još jedan takav krug.
Trka je počela u 9 sati i nije bilo zastoja, kao što to zna biti na trkama sa puno učesnika. Znam da mi u Ljubljani treba 5 minuta da dođem od svoje zone do starta. Ovdje sam iz zadnje zone do samog starta stigao za minut i po. Opet, ovdje je oko 6 hiljada ljudi, a u Ljubljani bude duplo više. Vrijeme je prelijepo, dušu dalo za trku: sunčano ali nije vruće! Dužinom prva 2 kilometra kroz stari dio grada, bili su postavljeni zvučnici, sa kojih se orila klasična muzika. Hlavna ulica, na kojoj se nalazi i ta katedrala je popločana onim kamenim blokovima, kaldrmom, koji su prilično nezgodni za trčanje, ali ima jedna traka (valjda za bicikliste) širine metar ipo, koja je asfaltirana. Ova je traka bila utočište svih nas, tako da tu ideš brzinom najsporijeg. Meni to nije pričinjavalo neki problem, ali ako ikada budem ovdje trčao polumaraton, moraću prestizati po kaldrmi. Publika, navijači su prilično bučni, ovdje u starom dijelu grada. Na kraju drugog kilometra neki KUD svira i pjeva. I u ovome se ne razlikuju mnogo od Vojvodine i Slavonije. Tu je i prva okrepa, stajem, hodam i pijem vode. Obećao sam sebi da ću stati na svaku okrepu. Približavajući se parku, na sjeveru smo se mimoišli sa vodećom grupom. Njima je to sedmi kilometar, a meni treći! Prosječan tempo 6:06.
Prati plavu liniju!
Na stazi postoji ucrtana plava linija koja pokazuje najidealniju putanju, pokušavam da je slijedim, ali kao po pravilu, uvijek neki još sporiji od mene HODAJU po njoj. Mislim, brate, sestro! Opet kada sam ušao u park i završio četvrti kilometar, bio sam u višku 150 metara. Ako ovako nastavim trčaću maraton 43,5 kilometara! Prati plavu liniju!
Nakon jednog kilometra bez naročite publike, u parku smo opet naišli na ljude koji nas bodre. Koliko sam skontao u tom parku ima i zoološki vrt i dino park, a i neka gotivna igraonica, da djeca mogu da polome vratove, ali neće jer su ih vezali svim i svačim. Idemo ovdje sljedeći put kada dođem sa cijelom svojom porodicom! Peti kilometar je gotov, još smo u parku, druga okrepa je tu, a prosječan tempo je 6:15, jer sam stajao zbog tekućih pitanja, a i prehodao sam dok sam pio vodu. Na izlasku iz parka, sam skontao prečicu, kojom ću uštediti barem 20ak metara.
Park ostaje sa lijeve strane, a sa desne su stambene zgrade, naselje slično Detelinari u Novom Sadu ili Spinutu u Splitu. Banjaluka nema takvo radničko naselje, možda je malo nalik crvenim zgradama u Budžaku. Ljubljana ima takvih kvartova, samo im ne znam ime. I ovdje ima jedna prečica kada budem išao drugi krug. Sada idem u pravcu juga, park je nestao, pojavila su se neka skladišta sa lijeve strane, a desno je i dalje Detelinara. Do 10og kilometra prolazim kroz prilično jednoličan kraj, nizbrdo, valovit, što mi spušta prosječan tempo na 6:06. Jedino što je zanimljivo je kafana gdje dijele pivo trkačima i neki di džej malo niže ispod toga. Negdje na početku 10og kilometra je bila okrepna i medicinska stanica. Neko traži na medicinskom štandu vazelin, ali nema. Ima sprej i gel za masažu, energetski gelovi i magnezijum. Lijepo je trčati bez slušalica i muzike, koja je inače zabranjena zbog, kako rekoše, sigurnosnih razloga. Ovako, bez slušalica, mogu u glavi vrtjeti koju god hoću pjesmu, koliko god hoću puta. A ja još od ranih jutarnjih sati vrtim Unstoppable od Sije – to me strašno motiviše: Porše bez kočnica. Ovdje na 10. kilometru ponovo ima dosta ljudi, centar je blizu, a i tu je prva razmjena štafetnog maratona.
Opet nude pivo kao okrepu
Nakon nekoliko šveranja lijevo-desno, izašao sam na široku ulicu zvanu Jušna Triada (Jušna nije supena, nego južna), sada opet idem na sjever, prema centru. Ova ulica je nalik na onu što u Sarajevu vodi od Stupske petlje do centra, samo što ne krivuda. Tri trake u jednom smjeru, u sredini tramvaj, pa tri trake u drugom smjeru. Jedino što je u pravcu centra uzbrdo, ali se tješim, kada se budem vraćao na drugu stranu biće nizbrdo. Ovdje opet ima ljudi i navija se opasno! Ne sviđa mi se okretanje za 180 stepeni, ali mi se sviđa što će sada biti nizbrdo.
Do 15. kilometra je bila još jedna okrepa, a ja i dalje držim tempo 6:05. A onda, kada staza krene opet na sjever, kreću valovite uzbrdice, sušta suprotnost onim valovitim nizbrdicama sa istočne strane grada. Barem su predjeli ljepši, aleje pune drveća, mnogo je ljudi na ulicama, zastave, šarenilo i muzika… Opet iz nekog kafića nude pivo kao okrepu. Inače, ovdje svi piju pivo i to od minimum 9% alkohola (osim djece, ona piju bezalkoholno pivo). Na 17.-18. kilometru drvored kestena sa lijeve strane me je podsjetio na Banjaluku, pa sam malo živnuo, a bila je i okrepa, tako da sam sa završetkom 19og kilometra i dalje držao svoj tempo, 6:07. Ulazim Hlavnu ulicu, ali mi zbog prolaska ovih ViAjPi trkača, ne dozvoljavaju da trčim po biciklističkoj stazi koja je asfaltirana, nego po kaldrmi. Ovo mi se nikako ne sviđa! Ipak masa ljudi koja navija i činjenica da na momente trčim rame uz rame sa najbržim trkačima, čini da zaboravim na kaldrmu i trčim ispod 6 minuta zadnja dva kilometra prvog kruga. Polumaraton sam istrčao za 2 sata (ili kako Slovaci kažu hodini) i 10 minuta. Idemo, još jednom.
Još jedan krug
Kada sam okrenuo u drugi krug, sa suprotne strane ulice se prolomilo navijanje kao kada padne go, ali ne prestaje. Sa zvučnika sam shvatio da se radi o slovačkom maratoncu koji ima priliku da postavi novi državni rekord u maratonu. Vriska je bila frenetična sa te strane ceste, kao da su Bitlsi u pitanju. Kasnije sam shvatio da je taj najbrži Slovak (ili najlepši kako oni kažu na slovačkom) imao problema sa šorcem, ali da nije htio da stane i da riješi problem, jer u tom slučaju, ne bi oborio rekord! Na 24. kilometru je okrepa na kojoj pijem prvi energetski gel. Drugi krug ne idem brže do ulaska u park gdje je prva nizbrdica. U parku mi se učini da sam vidio jednu dragu osobu koja je umrla prije neku godinu. Pade mi na pamet da bi bilo baš super kada ljudi koje volimo, ustvari ne umiru, nego se presele na neki drugi kraj svijeta, na koji mi nikada nećemo otići, pa ih nikada nećemo ni vidjeti, ali da su oni dobro i da i dalje lijepo žive.
Bol u lijevom koljenu
Od dvadeset petog pa sve do 30. kilometra sam u stalnom ubrzanju. Iskoristio sam tri prečice i prestigao pejsera na 4:30. To su oni jednolični, valoviti nizbrdo kilometri sa istočne strane grada. Prosječan tempo u drugom krugu je 5:49. Ne osjećam to kao napor, tako da nastavljam! Trideseti kilometar je zavšavao uzbrdicom, a kada sam se popeo na vrh osjetio sam jak tačkast bol u dubini lijevog koljena! Blizu je bila okrepa pa sam hodao do okrepe, popio vode, magnezijuma, sam sebi izmasirao koljeno i krenuo polako naprijed. Koljeno je i dalje boljelo, ali je to sada bila više prijetnja, nego prava bol. U nekoj sam knjizi pročitao da prilikom ispitivanja osumnjičenih, bolji alat za izvlačenje istine je strah od boli, nego sama bol. Tako da se bol koristi samo u tolikoj mjeri da u osumnjičenom razvije strah od te ponovne boli. Taj me strah od boli sputavao, tempo mi je padao, prolazio sam kroz bezvezni dio staze i na kraju izašao na onu Jušnu Triadu, nadao sam se da će me tu nešto podići! A ono tamo kao na sahrani, mrtva tišina! Trkači hodaju, navijači pobjegli, a zamijenili ih oni što su završili polumaraton koji leže po hladu i otpadaju. Sad kad malo bolje razmislim, i zvijezda je upekla, na nekoj sam apoteci pročitao da je 24 stepena, a ovdje širina nema nigdje hlada. Jedino mjesto gdje je bilo malo zabavno je treća izmjena štafete. Motivisalo me je i to što uglavnom ja prestižem druge ljude, čak i one likove sa majicama tipa Ultra ovo, Spartan ono, Iron tamo-vamo. To mi pričinjava jedino zadovoljstvo, rečenice koje u sebi govorim tim likovima, dok ih prestižem su bile tipa: alo đe si ti kreno Irone, biciklom na Rusiju? Opet sa druge strane, odmorne tetkice, koje su upravo preuzele štafetu, mi kvare ovaj prestizački ugođaj. Tempo je definitivno pao ali se drži oko 6:02 u drugom krugu, sada kreće lijepi dio grada na zapadnoj strani, sa alejama, ali i sa valovitim uzbrdicama. I ovdje ljudi sjede u hladu ispod drveća, ali to nisu polumaratonci nego maratonci! Jedan povraća, drugom već razvukli infuziju, Bože dragi, ovo k’o ratište! Ima ih još 10ak povaljanih po travi u hladu.
Kad ti sujeta da snagu
Nikako da se vratim u ritam, ali kilometri prolaze, to je bitno. Uzimam gel na 37. kilometru i samo se toga sjećam, sljedeće čega se sjećam je broj 39. Izgleda da su me ova dva kilometra oteli vanzemaljci i kada su vidjeli šta su oteli, vratili me nazad na 39i kilometar. Kako lijepo izgleda broj 39, nisam do tada obraćao pažnju na to. Izgleda i da je onaj gel proradio jer sam opet dobio neku snagu i poletio. Izgleda da su mi vanzemaljci i koljeno sredili, jer više ne osjećam ni prijetnju boli. Kako sam ponovo ulazio u stari grad bivao sam sve odmorniji i raspoloženiji, ne mogu da vjerujem da ću ja istrčati maraton! Stao sam na 41. kilometru da uzmem svega pomalo, i razvalio naprijed. Tako sam sretan da sam zaplakao, sreća pa se nije vidjelo jer sam imao tamne naočale. Pred sam kraj, kod broja 42 (i dalje mi je broj 39 ljepši), skupiše se ispred mene, četiri tetkice što su trčale štafetu, valjda da zajedno uđu u cilj, šta li! Jao sada će njih svi slikati, a ja iza njih ću izgledati kao žešći kreten! Imam već takvu sliku sa prvog polumaratona, izašla u Dnevnom Avazu. Ispred mene žena sva vesela, a ja iza umirem! Ljudi su me pojeli od zezanja! Ne mogu to sebi opet dozvoliti, moram ih što prije prestići! Nisam znao da sujeta može da čovjeku da toliko snage, ali u svakom slučaju, tih zadnjih 600 metara sam istrčao tempom od 5:40!
Istrčao sam svoj prvi maraton
Da, ja sam istrčao svoj prvi maraton, za 4:18:18. Druga polovina je bila 2:10, a najbrži kilometar je bio 28 sa tempom 5:35. I pored držanja plave linije idealne putanje i nekoliko prečica, opet sam istrčao 400 metara više!
U hotelu smo se trebali odčekirati do 14 sati tako da sam imao vremena da se upristojim prije nego krenemo. Dopustili su kolegama koji su došli poslije 14 da iskoriste svoje sobe da se srede, što je vrh! Otišao sam poslije do Keltske Taverne naručio rebarca i bodrio zadnje koji su pristizali. Rebarca nisu bila dovoljna pa sam još nekog roštilja uzeo, popio pivo i polako krenuo do autobusa. U 16 smo krenuli nazad za Beograd.
Ne znam da li ću ikada više trčati maraton, jer ne vjerujem da ću ovako dobro ikada više istrčati. Cijelo vrijeme sam ovu trku poredio sa Ljubljanom, em je grad sličan (doduše veći), em je Ljubljanski maraton najozbiljniji na kojem sam bio. I moram reći da je publika u Ljubljani bolja i da je ima više, a i paket koji dobijamo je bolji u Ljubljani. U Košicama sam dobio običnu pamučnu majicu i neko nedonošče od torbe (valjda torba za trejl, ali joj nedostaju kaiši preko stomaka i prsa, što je čini neupotrebljivom za trejl, jer će stalno landarati, a samim tim i žuljati). Ali, sa druge strane u pitanju je jedinstven maraton, prvi u Evropi, sa odličnom organizacijom, među divnim ljudima!
P.s.
Bol u koljenu nije bio prolazan, jer me je pratio sljedeće tri sedmice. A mnogi ozbiljniji trkači su se složili da je najvjerovatnije ne bi ni bilo, da sam imao barem jedan trening kor vježbi sedmično.
Prvih 7 dana izgledalo je kao da mi se ogadilo trčanje, ali ipak, ispostavilo se kasnije, to je bila samo postmaratonska depresija. Sve je u redu, i dalje trčim… Upravo sam se vratio iz Ljubljane sa svog 20og polumaratona!
Vaši komentari
