Piše: Marko Buljan
Sredinom februara je došao dan izvlačenja gdje mi je došla potvrda da sam izabran među sretnicima koji nastupaju 5. 11. 2017. na tom velikom spektaklu. Odmah sam pristupio procedurama za izdavanje vize i kupovine avio karte.
Uz sav taj period nizao sam skoro svakodnevno desetke kilometara treninga i raznih trening trka koje su se do puta u New York popele na brojku od 13 u ovoj godini. Napokon je došao i mjesec oktobar gdje poslije posla 28. 10. 2017. odlazim u Ljubljanu na trku gdje trčim polumaraton i sutra dan poslije trke odlazim za Zagreb otkud 31. 10. 2017. letim za New York.
Instrukcije za mrcinu od grada
U Zagrebu noćim kod rodice koja je živjela u New Yorku i daje mi instrukcije kako se snaći u toj mrcini od grada. Poslije desetak sati leta slijećem na JFK aerodrom uz proceduru goru nego da dižem kredit od milion KM. Potom odlazim u apartman koji mi je prijatelj rezervirao u New Yorku susjednom Jerseyu. New York je grad koji živi 300 na sat, pa sam prihvatio taj ritam i dnevno kroz razne obilaske prelazio po 15-tak km. Naravno trening – dva u dužini do 10 km ujutro nije izostao po mom već domaćem teritoriju, regiji Hoboken u Jerseyu, nasuprot Manhattana.
Dan utrke
Nedjelja 5. 11. 2017., dan utrke, moje uzbuđenje raste sve više dolaskom na startnu liniju, dio grada naziva State Island. Tu je preko 50.000 trkača podijeljeno u razne sektore. Ja sam bio Orange wave 1, corral E. Utrka starta preko mosta Verazzano Narrows koji je u vrijeme gradnje 1964. godine bio najveći viseći most na svijetu. Prelaskom mosta silazimo u Brooklyn u tu mi je već bilo jasno zašto kažu da je ovo najveći maraton na svijetu. Stotine, hiljade, deseci hiljada ljudi su uz cestu.
Svakih 100 m neki band svira uz trkačku trasu, ispred svake crkve crkveni zborovi pjevaju, nešto neopisivo. Navijači su me bodrili cijelo vrijeme izgovarajući moje prezime sa dresa… naravno niko ga nije ispravno izgovorio. Ali to mi daje adrenalin i trčim brže od zacrtanog, ali jednostavno ne možeš ići sporije koliko te vuče atmosfera uz trkačku trasu. Iz Brooklyna trka se nastavlja prema Queensu gdje je situacija slična, isto hiljade ljudi mašu zastavama, podržavaju nas, pjevaju, navijaju… iz Queensa preko mosta Queensboro Bridge trka prelazi na Manhattan, odakle se preko Bronxa i Harlema opet vraća na Manhattan u Central park gdje je bio finiš utrke. Bronx i Harlem su dijelovi New Yorka koje nisam ranije uspio obići i posebno su me se dojmili jer sam o njima čuo samo iz priča i filmova.
Da se vratim na utrku… bolovi u nogama su mi počeli negdje na 33. km, ali sam nekako uspio doći do finiša. Vjerovatno na nekim drugim maratonima bi i odustao, ali ovdje se to nije moglo. Pročitao sam da je duž staze bilo oko 2,5 miliona ljudi, pa kako onda odustati?
Iskustvo za pamćenje
Ulaskom u ciljnu ravninu, nekih 800m prije cilja, više me publika nosila, nego noge. Napokon sam vidio “finish line” i mojoj sreći nije bilo kraja. Rezultat je bio 3:43:35, ali to je potpuno nebitno u usporedbi sa onim što sam proživio kroz utrku.
Uglavnom jedno nevjerovatno putovanje, iskustvo koje ću pamtiti cijeli život i koje bih svakom preporučio ukoliko je u prilici da ga ostvari.
Čestitke i ostalim dečkima iz BIH koji su otrčali utrku, ali nažalost zbog velikog broja učesnika i gužve, nismo se uspjeli vidjeti.
Vaši komentari
