Piše: Martina Ćurić
Kako drugačije opisati situaciju u kojoj sam se našla protekli tjedan? Upravo sam se vratila s polumaratona u Ljubljani, obećavajući sama sebi kako ove godine više nema utrka.
U tom trenutku, u kojem vjerojatno nisam ni završila misao do kraja, čujem zvučni signal na mobitelu. U jednoj od dvije grupe na Viberu u kojoj se s ekipama dogovaram za treninge i utrke piše: ”Hoćemo li u Metković na Mandarine? Je li moguće upasti pet dana prije utrke?”
Četiri polumaratona u mjesec i pol
Vodeći se logikom i zdravim razumom, nismo se na vrijeme prijavili na 1. Mandarine Halfmarathon. Naime, bio bi to četvrti polumaraton u mjesec i pol. No kako to obično biva, razum kaže jedno, srce nešto drugo. Obzirom kako sam osoba koja se češće vodi srcem i kojoj vrag ne da mira, pokušavam skontati kako bismo mogli upasti.
Franjo, inače organizator halfa u Mostaru, često ističe kako je potrebno mnogo strpljenja, truda i volje da se organizira jedan takav događaj, pa se malo sramim pitati organizatora da nas ubaci. Razmišljam kako mu u cijeloj toj frci oko organizacije još samo ja falim.
Igrom slučaja, tek par dana kasnije pijem kavu s Ersanom, mojim drugom po trčanju i peru (samo što brže trči i bolje piše) te među mnoštvom tema koje izbijaju jedna za drugom, spomenemo i Mandarine na koje se Ersa davno prijavio. Pričam mu kako se i nama ide, ali nemamo startne brojeve. Long story short, Ersan nam u dvije poruke osigurava mjesta na startu. Nitko sretniji od nas.
Kao da je domaća utrka
Stigla je i nedjelja. Ljubušaci, među kojima su dva Tomića; Ante i Slobodan, Ante Kozina, Željko Madžar, Vedrana Božić i ja stižemo u Metković. Zbog geografske blizine osjećamo utrku kao da je domaća. Većinom poznata lica okupljaju se na glavnom metkovskom trgu. Divno je kad u raznim gradovima sretnete poznanike sa staze. Usihićeno se pozdravljate kao da se znate stotinu godina, a zapravo često niste sigurni ni kako se osoba zove. Autobusom organizatora idemo u Vid, naselje uz obalu rijeke Norin, desne pritoke Neretve, na mjesto nekadašnjeg rimskog grada Narone. Nažalost, nismo uspjeli posjetiti istoimeni arheološki muzej koji se nalazi u neposrednoj blizini starta, a koji je izgrađen na samim ostacima nekadašnjeg rimskog hrama. Ostatak ekipe je to davno obavio, a valjda će i za mene biti prilike.
Vrijeme prohladno i računamo kako nam to ide u prilog. Ante je optimističan, hoće da utrku završimo ispod dva sata. I ja bih. Samo, želje su jedno, a mogućnosti nešto drugo.
Nakon manjih tehničkih problema na startu (ne želim biti sitničava, organizatori su se potrudili koliko su mogli), krećemo. Ante i ja. Ante je poseban čovjek. Pretrčao je valjda pola svijeta. Ako mi dopusti, pisati ću jednom o njemu. Uvijek spreman za utrku, za sve predviđene i nepredviđene situacije, sa sobom nosi vodu, sok, čokoladice… ma što god bi čovjeku moglo zatrebati. Priznajem, svi previše računamo na njega pa često nemamo ni vode ni čokolade. Znamo: Ante se pobrinuo za sve sitnice.
“Važno je sudjelovati”
Međutim, nisam računala s tim kako ga neću moći pratiti cijelu utrku. Čovjek koji je nekoliko desetljeća stariji od mene, ostavio me negdje na šestom kilometru. Odmah po izlasku iz grada. Dalje trčim sama. Odavno već na utrke ne nosim slušalice, ni muziku. Lijepo mi je slušati zvukove prirode. A i to je jedino vrijeme kada sam sama sa svojim mislima.
Vrijeme je mandarina. Lokalni stanovnici, znatiželjno promatraju sudionike utrke, nudeći im voće po kojem su prepoznatljivi. Bodre, navijaju, komentiraju. Neki od njih su poprilično duhoviti. Ne možete da se ne nasmijete njihovim komentarima.
Jedan je stariji gospodin, uz odmahivanje rukama, moje trčanje popratio riječima: ”Ma bravo, bravo, važno je sudjelovati!’‘, sad vam je valjda jasnije koliko sam bila brza.
Negdje pred kraj utrke, na 16. ili 17. kilometru ponovo srećem Antu. I njega je sve ovo izmorilo. Drago mi je što ćemo ipak zajedno u cilj. Volonterke nas ohrabruju kako je tek kilometar do kraja. Pitamo se koliko je dug taj kilometar. Korak po korak i konačno smo u finišu. Čeka nas naša Vedrana. Smije se i zadirkuje nas. Vrijeme cca 2:08. Biti će bolje drugi put.
Hvala, Metković! Bilo je divno!
Bliži se nova sezona. Razum kaže kako valja malo odmoriti pa ove godine više nema utrka. A srce? Ono napominje onu u Dubrovniku 19. studenog, kao i onu odavno već tradicionalnu, novogodišnju u Varaždinu.
Vaši komentari
