Piše: Ajdin Mešić
Osaka maraton sigurno nije bio jedan od maratona o kojima sam razmišljao da ću trčati, kad bih već išao u Japan kontam da bi to bio Tokio ili neki trail.
Sve se promijenilo početkom 2025. godine, kćerka je dobila stipendiju za III ciklus studija na Univerzitetu Osaka. Prvu godinu, i duže, nije planirala dolaziti tako da smo supruga i ja počeli planirati putovanje. Iako mi većina vas neće vjerovati, u prvom momentu nisam razmišljao o maratonu. Bio sam fokusiran na novembar i maraton u Atini, supruga je prva predložila da možda vidim kad ima maraton, polumaraton. Datum održavanja 22. 02. 2026. hmmm, taman dovoljno vremena da se pripremim nakon Atine, međutim sama prijava nije garantovala i učešće na maratonu. Osaka je poznata kao grad koji te „mora“ izabrati, ukoliko broj prijava premaši 30.000, ide lutrija, a to se redovno dešava.
Moja trka u Osaki zapravo nije počela 22. februara, već onog trenutka kada sam u septembru prošle godine otvorio e-mail od organizatora. Sa preko 140.000 prijava za 34.000 mjesta, statistika je bila neumoljiva – šanse da uopšte dobijem priliku da stanem ispred dvorca Osaka bile su tek jedan prema četiri. Prolazak na toj ‘prvoj prepreci’ – lutriji – učinio je da proces priprema shvatim mnogo ozbiljnije; to više nije bila samo trka, već iskorištena rijetka prilika.
Počinje istraživanje, najviše me interesuje konfiguracija staze i vremenski uslovi proteklih godina.
Staza je ravna, ukupna elevacija 90m, idealno. Vremenski uslovi prošle i pretprošle godine su bili izazovni, temperature oko 0°C, prošle godine i sa snijegom. Što se mene tiče, neka bude i ove godine isto, upravo se pripremam u sličnim vremenskim uslovima. Kontam, mogao bi da idem na PB, podešavam svoj program na 3:29. Mislim u sebi, da je to čak malo i konzervativno, mogu ja i bolje. Ipak sam Split trčao 3:32 koji je malo teži.
Nakon Atine koja je bila u novembru, “odmor” 15-20 dana uz lagano podizanje kilometraže i krećem sa programom. Zbog obaveza godinama trčim tri puta sedmično uz program Furman Institute Of Running & Scientific Training – FIRST. Svake sedmice imam intervale, tempo trčanje i dužinu, između imam dosta kros treninga (šetnje sa suprugom, sobno biciklo, plank…). Treninzi su interesantni, nisu monotoni, ali su zahtjevni. Podcrtao bih brzo šetanje kao dobar kros trening, koje je možda kod nas trkača malo podcijenjeno. Ipak, najdraže su mi nedjeljne dužine. Ove nedjeljne dužine obično trčim sa rajom iz Running Team Tešanj, braća Delić, Edo, Minja, Emir, Darči, Veha… Mjesečna kilometraža trčanja tokom priprema je oko 220km i plus 80km hodanja.
U međuvremenu je obezbjeđena viza za Japan, bukiran je let Sarajevo – Istanbul – Osaka, kao najoptimalnija opcija.
U Osaku stižemo 10 dana ranije, kćerka nas srećom dočekuje na aerodromu, inače teško da bi u nekom razumnom vremenu stigli do njenog stana koji je na drugom kraju grada. Mislim, vozovi su im čudo, veliki broj linija, tačni su u djelić sekunde, ali prvih dan-dva-tri biće fulanja, google mape su obavezne.
Tih 10 dana nas troje smo imali u prosjeku po 15-20.000 koraka, uživanje je bilo hodati Osakom, Kobeom, Kyotom, posebno kvartovima, ulicama koje nisu turistički posjećene. Posjećivati restorane, trgovine, nevjerovatna ljubaznost, nevjerovatna kuhinja, cijene kao i kod nas. Osjeća se neka mirnoća, spokoj, mislim da mi terapija za pritisak nije ni trebala. Nemoguća je misija da čovjek nađe nešto što bi ga iznerviralo.
Preuzimanje startnog paketa sam planirao u petak 20.02. Myzuno je sponzor maratona tako da Asicsa na Expou nije bilo ni u tragovima. Kakav štand je imao Myzuno govori podatak da su imali 14 kasa. Na Expou su imali promociju Hyperwarp seriju (Pure, Elite i Pro modela). Bilo je ukupno oko 100 izlagača. Startni paket nije vrijedan spomena, par kupona za sportske napitke, popuste u nekim trgovinama, noodle, par grickalica i to je to. Oficijelna majica se mogla kupiti na Myzuno štandu (60KM). Sama startnina za marathon za strance iznosila je 150$.
Vani su bili brojni štandovi sa hranom, i neizbježni takoyaki. Takoyaki je zaštitni znak Osake i jedno od najpoznatijih japanskih street-food jela, takoyaki je ovdje zastupljen i popularan isto kao i ćevapi kod nas. To su male okruglice od tijesta punjene komadićima hobotnice sa mladim lukom i ukiseljenim đumbirom. Serviraju se sa takoyaki sosom, japanskim majonezom i sušenom tunom. Vrlo ukusno.
Patikama sam se sanbdjeo malo ranije, Asics Metaspeed Sky Tokio i Superblast 2 su bile moj izbor. Inače, cijene patika su 30-40% povoljnije nego u Evropi tako da sam Metaspeed Sky platio oko 290KM, a Superblast 2 220KM (superblast 3 još nije bio izašao). Nosim broj 47 pa sam brzo popunio kofer. Ostao sam kratak za jedne trail patike. Cijena Adizero Adios Pro 4 je oko 290KM.
Par je razloga nižih cijena patika u Japanu. Porez je 10%, veliki broj trgovina ima mogućnost tax free kupovine, troškovi distribucije su niži: Dok u Evropi veliki dio razlike u cijeni ide na distributivni lanac, u Japanu proizvođači imaju vlastite maloprodajne objekte.
I tako dođe 22. 02. nedjelja, dan ranije smo se prebacili u smještaj na par stotina metara udaljen od starta trke. Volim da sam čim bliže startu, da me ne daj bože šta ne omete u prevozu pa da zakasnim.
Nedjelja, jutro, standardna procedura, zobene pahuljice, elektroliti, par gutljaja kafe, terapija za pritisak, vazelin na tabane i još po negdje, gelovi, ruksak sa odjećom za presvlačenje, poljubac sa suprugom i idemo lagano.
Dan je predivan, sunce je izašlo i lagano se penje, kao i temperatura. Do vremena starta već je bilo 8°C. Ostavljanje stvari je predviđeno sa istočne strane Osaka dvorca u blizini ciljne ravnine. Veliki broj volontera usmjeravaju trkače, natpisi su na svakom koraku. Ukupno je za maraton angažovano oko 10.000 volontera. Start je sa zapadne strane Osaka dvorca, neposredno pored administrativne zgrade vlade Osake. Na startu je oko 34.000 trkača, ja sam u drugom valu. Oko 1000 toaleta je na raspolaganju na startu i duž cijele trase maratona. Odvojeni su muški i ženski i još su posebno odvojeni muški za malu nuždu. Nije ih bilo teško prepoznati pošto nisu imali vrata.
Maraton kreće i ja prema planu idem tempom oko 4:55. Na drugom kilometru jedan trkač ispred mene se sjetio da mora u toalet, naglo se okrenuo i zapucao u mene. Pokušao sam ostati smiren, opsovao sam mu sve čega sam se sjetio i nastavio u istom tempu. Sljedeće ometanje od strane nekorektnih Japanaca sam imao na 6. kilometru, gdje me jedan pretekao obuven u japanke. Nisam se dao smesti. Nakon prvih nekoliko kilometara koji se trče uz rijeku Okawa, ulazimo u široku aveniju Midosuji. Ona se prostire negdje od 7 pa do 12-13km, najšira i najpoznatija ulica u gradu oivičena luksuznim prodavnicama i modernom arhitekturom. Sa obe strane su drveća Ginka. Već sam počeo da hvatam hlad pod njihovim krošnjama, ipak tempo držim pod kontrolom. Sa obe strane je velika masa ljudi, buka je zaglušujuća. Kod mene umjesto broja piše ime, Japanci ga bez problema izgovaraju dajući mi dodatnu energiju i izmamljuje mi osmjeh na lice. Energija grada je nevjerovatna. Kad smo kod energije, gelove po planu uzimam svakih 6km, nosim i bočicu elektrolita koje lagano pijuckam. Koristim svaku okrepu da uzmem par gutljaja vode, inače voda i isotonični napitak su na svakih 2-3km.
Prolaz na polumaratonu 1:43:06, idealno baš kako sam planirao, osjećam se ok, mada me malo plaši povećanje temperature i sunce koje već osjećam. Ipak, do 30km držim planirani tempo.
Dolazim do 32km najpoznatiji i najemotivniji dio Osaka maratona, poznat kao “Maido-wide Food Service”. Dok na većini svjetskih maratona dobiješ samo gel ili bananu, Osaka na 32. kilometru priređuje pravi banket. Osaka je inače u Japanu poznata kao “kuhinja nacije” što i opravdava na ovoj okrepnoj stanici. Lokalni restorani i mali proizvođači iznose svoje najbolje specijalitete na stolove duž staze i to tako 200 metara. Prvo idu slani specijaliteti uz neizbježni takoyaki, inari zushi… zatim voće i na kraju čuveni japanski slatkiši (mochi, manju,…). Ova stanica je strateški postavljena na 32. kilometar, nije samo okrepa za tijelo; to je onaj presudni ‘vjetar u leđa’ koji ti daju građani Osake, poručujući ti: ‘Još samo 10 kilometara do dvorca, pojedi ovo i završi to!’“
Ehh, ja sam samo protrčao pored stanice, upijajući slike nasmijanih domaćina i stolova punih raznih delicija i vjerovatno zbog toga ostao bez tog vjetra u leđa.
Temperatura je već porasla na skoro 20°C, tempo mi je počeo padati, pokušavam da se rashladim polijevajući se vodom. Nakon 35-tog, morao sam dva puta stati zbog grčeva, sprej pomaže tako da nakon kratkih pauza nastavljam dalje.
40-ti kilometar, U daljini, već se nazire krov dvorca Osaka. Trčim preko mosta, okružen masivnim kamenim zidovima i dubokim vodenim rovovima, zaboravljam na umorne noge. Publika ovdje ponovo postaje gusta, stvarajući zaglušujuću buku, i dalje neumorno navijaju Ajdoo, Ajdoo. Već par kilometara pokušavam da pronađem u publici meni najdraža lica ali se ne brinem da ću ih promašiti, znam da će kćerka i supruga da nadjačaju Japance. Tako je i bilo, 50m prije ciljne ravnine odjeknulo je taataaa, taataaa… osmjeh, suze i prolazim kroz ciljnu ravninu. Na kraju net vrijeme 3:38:32.
Kratka analiza, zadovoljan sam, istrčan 4-ti maraton, nakon kratkog odmora, super sam se osjećao. Istina je da sam planirao 10-tak minuta bolje vrijeme, realno, nisam bio adaptiran na ove temperature, a nije pomogla ni prethodna rekordna sedmica po broju koraka.
Nije mi dugo trebalo da skontam da sam baš mazga. Nisam prepoznao pravi smisao ovog maratona. Maraton u Japanu nije samo sport nego je i poštovanje prema tradiciji i gostoprimstvu.
Umjesto da izaberem hedonizam ja sam izabrao trku. Osaka marathon nije samo trka na 42,2 km, to je festival duha i ukusa, ostao sam uskraćen prilikom da okusim grad koji me tako velikodušno ugostio. Dok sam prolazio onih nevjerovatnih 200m Maido-wide bifea, oči su mu bile gladne, ali je glava i dalje bila u trci, strah od gubitka tempa bio je jači, tek sam poslije shvatio ironiju. Da sam usporio, stao i uživao u tim delicijama i gostoprimstvu, možda bi mi noge bile teže, ali srce bi bilo još punije.
Ako vam se pruži prilika da trčite ovaj marathon, nemojte samo trenirati tempo, nego i kapacitet stomaka. U ovom gradu koji sa ponosom nosi titulu “kuhinje Japana”, najveći grijeh nije spor tempo, već da propustite okrepu na 32k. Žal za propuštenim delicijama peći će vas više nego upala mišića.
Hvala mom Running Team Tešanj na podršci kao i mojim STRAVA prijateljima.
Na kraju, medalja oko mog vrata zapravo pripada osobi koja nije pretrčala nijedan od ova 42 kilometra, ali je prošla svaki sekund priprema sa mnom. Hvala mojoj supruzi što je bila moja tiha snaga u svim onim hladnim jutarnjim treninzima i što je uvijek vjerovala u mene.
Vaši komentari
