Dinstanje do Chicaga, sličice sa staze Majora i iskustva iz grada

Piše: Ersan Bijedić

Kad je u pitanju rezultat, na tom polju sam od starta priprema očekivao dosta manje nego inače.

Znao sam da ne mogu očekivati rezultat za kakav bih se volio pripremati, a isto tako i da ću lako premašiti 2 x 3:20 iz aprila ove godine (Boston UK i London).

Hodačka forma

Prošle zime sam trenirao puno teže i to me odvelo na crvenu stranu granice optimalnog, pa su rezultati bili lošiji i od onoga da sam prilično podtreniran. U ove pripreme sam ušao sa željom da spremim dobar maraton, ali svjestan da će biti nemoguće maksimalan – s obzirom na potpuno novu poslovnu ulogu personalnog trenera u teretani koji već zahtijeva dosta kretanja, grupne treninge, a uz to i hodam do posla 2,2km. Ako se desi da moram otići dva puta u danu, onda je to već skoro 9 km hodanja. Hodam jer su linije gradskog prevoza na toj relaciji takve da uvijek mogu prije doći pješke nego busom.

Kao da sam se vratio u vrijeme “Letećih Finaca” koji su bazni trening radili prelazeći velike distance hodajući.

Hodačka forma mi je nikad bolja u životu i mogu se mjeriti čak i sa Edinom. Rezultatski, i sa ovakvom hodačkom i trkačkom kilometražom, mi se čini da bi se više isplatilo trčati neki socijalan ultramaraton, nego socijalan maraton. Ali to nisu moji ciljevi.

Drugačija polazna osnova

Imao sam sad priliku više biti u koži onih trkača koji rade ovakve poslove i treniraju, jer je moj posao prethodnih 20 godina bio sjedeći. To mi je omogućilo i da dotaknem maksimume ličnih potencijala u ovom sportu. Ipak je lakše ako poslije treninga samo sjediš.

Uglavnom skupi se umora jer sam zajedno sa treninzima uvijek imao oko 25.000 koraka dnevno, a na dane dužina i više. Znao sam odmah da ću morati dosta revidirati plan, više osluškivati trenutni osjećaj, ali i sasvim siguran da sa slabijim treningom mogu imati dosta bolju trku nego u aprilu. Ako budem uspio sve to baš dobro složiti, možda mogu i ispod 3h?

Statistika trčanja
Juni      342km
Juli       328km
August   399km
Septembar 393km
Hodanje (od početka jula)
30 – 40km sedmično

Dinsta Puško, dinstam i ja

Struktura treninga je ostala ista kao i godinama, intervali, tempo, dužine, lagana trčanja… onako kako sam došao do svog maksimuma od 2:55, ili isti plan koji je doveo nedavno Pušku do 3:11, a Edinu prošle godine do 3:16 (prije nego je sama počela burgijat Hanson Method, ccc). Naravno, na tom putu su najvažniji faktor bili njihova disciplina i rad. Već je Puško napisao – dinstanje svaki dan. On mi je bio dodatna motivacija, vidim dinsta Puško bez greške po napisanom, pa moram i ja bar pokazati posvećenost, ako ne mogu disciplinu za striktni plan. Dok on i ja dinstamo po mom, na drugoj strani po Hansonu još jače dinsta Edina. Poruke podrške kruže – u tim minimalističkim okvirima trkači se bolje razumiju prema nivou treninga. Ne gledaju isto na trčanje oni koji treniraju dva – tri – četiri puta dnevno, oni koji trče svaki dan, oni koji trče puno, ali napamet – ili oni koji imaju određenu strukturu, ili oni koji tamburaju dva puta dnevno. I ne razumiju se jednako dobro – kao da su jedni u fudbalu, drugi u golfu, treći treniraju skvoš, četvrti balet itd. (redoslijed nije bitan).

Nadanja i realnost

Za mene je razlika u tome što sam morao dosta toga skratiti ili odraditi u različite dane, nastojeći uraditi što efikasnije one najvažnije treninge. To nije bilo loše i pružalo je određenu nadu da mogu trčati dobro. Čim ne uradiš kompletan plan, znaš da nije realnost očekivati najbolje – ali trkač uvijek ima nadu. Stanje na terenu je takvo da ogromna većina onih koji ne urade plan ipak uvijek očekuju bolji rezultat od zasluženog kroz trening. Takav mentalitet očito proizlazi iz uloženog truda. Ali uloženi trud ne znači i optimalan i pametan trening. U mom haosu je bilo teško dobiti optimum. Kilometraža nije bila po želji, raspored poremećen. Minus je bio i u tome što nisam mogao u zadnje vrijeme održavati nivo treninga snage, iako od ovog ljeta imam odlične uslove za to. Uz sve obaveze sam uspio zadržati svoj trkački niz (trčanje svaki dan minimalno 5km) koji na dan ove objave iznosi 563 vezana dana trčanja.

GPS i milje

Na kraju mogu reći da je rezultat bio u granicama očekivanja. Nikako ne idealno, ali je vrlo dobro za moj nivo kad god trčim ispod 3:10. Ovaj put je bilo 3:07:02.

I Edina i ja smo na ruke zalijepili prolaze po miljama zbog lošeg signala GPS-a u Chicagu. Na to sam računao odavno (npr. Demir je o tome pisao prije tri godine) pa sam potpuno u glavi imao da se nikako neću orjentisati po tempu na satu, već po oznakama milja na stazi, pokazateljima prolaza milja na ruci i ukupnom vremenu na satu. Tako sam trčao po osjećaju i stalno bio u zaostatku – ako je neko pratio uživo, mislim da nijednog trenutka nije vidio projekciju za ispod 3h. Trčao sam stalno na oko 4:16 – 4:17, prvi dio za 1:30:43 i uvijek sa mišlju – ako sam OK poslije 32km, nadoknadit ću to.

Zvuk EKV-a

Solidno se objedovalo i hidriralo – 7 gelova, voda vrlo često (bilo je 20 okrepnih stanica). Poslije pola trke sam počeo i ubrzavati, prolazi na službenim rezultatima pokazuju da sam najbrži između 21. i 30. kilometra. Na 20. ili 21. kilometru sam prepoznao EKV, samo muzičku dionicu bez vokala Milana Mladenovića. Pitam se odakle EKV i je li moguće da je i EKV uzeo poneki rif nekom stranom bendu? Kasnije sam negdje pročitao da je ekipa iz Srbije imala svoj punkt na trci. Biće da je to – to.

Opet Fashion Jogger

Na 32. kilometru prolazim pored Fashion Jogger. Poslije Edine koja je srela u Londonu, ovaj put se ja okrećem da vidim je li to ona. Jeste. Zvonko Perkušić bi bio ponosan. S iskustvom iz Chicaga se i ona prebacila na kreiranje trkačkog Youtube sadržaja (LINK) – čudi me da nije prije. Tu sam još OK, ali za mene je negdje na 34km bio kraj priče za tako ambiciozan rezultat. To je bilo potpuno u okviru očekivanja s obzirom na pripremu. Zadnjih 8 kilometara je dovoljno da sa potencijalnih 3:00 odem na konačnih 3:07 – standardna maratonska priča (ako nisi spreman).

U prva dva sata imali smo vrlo dobre uslove za trčanje, dok je u zadnjem satu bilo nešto toplije. Po završetku trke se moglo normalno ostati dva sata i sunčati u opremi u zoni finiša – bez da je imalo hladno. Dakle loši uslovi za one koji su startali malo kasnije i trče duže.

Ispostavilo se da GPS signal više i nije tako loš među neboderima Chicaga, samo prvih 5km (meni je prvi kilometar sat pokazao 3:49/km, što je totalno nerealno), i zatim na 20. – 22. km ima netačne informacije – a ostalo je OK. Na kraju se sve izjednači.

Ukupno, vrlo solidan maraton, ali iskustvo Chicaga je u ovom slučaju bilo puno više od rezultata na trci.

Četiri Majora (poređenje)

Ovo su potpuno lični dojmovi, ali od moja četiri Majora na četvrtu poziciju bih postavio Chicago, što ne znači da mi se nije svidio – već upravo suprotno. Boston ima ogromnu tradiciju, trkački – istorijske detalje na stazi, vrhunsku publiku. Berlin ima najljepši start i najbržu stazu, rekordni London je pokriven navijanjem tokom čitave staze. Teško je izabrati koji je ljepši finiš: London, Berlin ili čak Boston. Chicago ima pomalo od svega. Muzika je tiša i na startu i tokom trke na punktovima, ali atmosfera je bez sumnje i dalje vrhunska jer su glasni navijači. Stazu bih postavio ipak na drugo mjesto – iza Berlina. Okrepe tokom trke i na kraju su iz mog iskustva broj 1 u Chicagu. Ukupno, moj favorit je Boston, ali London je vjerovatno najkompletniji maraton u ovoj priči.

Hvala porodici Pršeš

Ako putuješ u Ameriku, pitanje smještaja igra puno veću ulogu u ukupnim kalkulacijama nego ako je destinacija bilo gdje u Europi. Za naš smještaj zahvalnost dugujemo porodici Pršeš – Mirzi, Lei, i njihovo dvoje budućih asova Arsenala, Adinu i Amaru. Proveli smo s njima ugodne trenutke u izlascima/turama/druženjima i imali priliku vidjeti Chicago koliko je to moguće u sedam dana. Također smo upoznali Barbaru i Gorana Kešmera iz Pule te s njima proveli nekoliko sati obilazeći Expo, a onda i poslije trke imali priliku nazdraviti za uspješno istrčane maratone. Dovoljno da se počnu praviti novi zajednički planovi.

Iskustvo SAD-a

Chicago je generalno kao grad poznat po bogatoj istoriji, kulturi i sportu, a u SAD je treći najmnogoljudniji sa blizu 3 miliona stanovnika. Ovdje je i početna točka slavne Route 66, autoceste izgrađene 1926. koja vodi sa istoka na zapad, preko 3940km od Chicaga do Santa Monice u Kaliforniji. Rodno je mjesto modernog nebodera i zbog toga je moguće duž rijeke Chicago rezervirati jednu od tura koja se bavi visokim gradskim zgradama. Jedna od njih je Willis (ili originalno Sears) toranj koja je 25 godina (od 1973. do 1998.) bila najviša zgrada na svijetu, a trenutno je treća najviša u SAD. Poznat je i po gangsterskoj eri 1920-tih i Al Caponeu, zatim Chicago bluesu, svojoj iznad ceste izdignutoj željeznici koja mu pruža autentičan izgled, ali i specifičnoj hrani kao što je „deep dish pizza“ (s debljom korom od uobičajene), „Chicago style hot dog“ itd. Osim Chicago Bullsa (košarka) jako popularni sportski klubovi su Chicago Cubs (baseball) – jedan od najstarijih klubova u SAD-u, Chicago Blackhawks (hokej) i Bears (američki nogomet).

Lutali smo po gradu, obišli ogromni Art Institute, popeli se na 105. sprat Willis tornja, probali jela, išli na odličnu turu brodom koja za temu ima nebodere Chicaga, vidjeli lijepe plaže jezera Michigan, gledali utakmicu Bulls – Cavs…

Nostalgični brend

Za one koji su NBA košarku pratili u 90-tim godinama prošlog vijeka, poseban osjećaj je otići na utakmicu Chicago Bullsa. Bila je to predsezonska utakmica Bulls – Cleveland Cavaliers (119:112). Istina Bullsi više nisu ni blizu nivoa i atrakcije ekipe koja je osvojila šest naslova NBA prvaka, predvođena Michaelom Jordanom, Scottijem Pippenom, Dennisom Rodmanom, Tonijem Kukočem kao najboljim šestim igračem lige… te sjajnim trenerom Philom Jacksonom.

Predsezonska utakmica, ali ništa manji spektakl sa 16.258 ljudi. Svaka pauza je popunjena posebnim programom, a od svega je kod publike najviše euforije ipak izazvala “Dunkin’ Donuts Race”. Radi se o animiranoj trci krofni prikazanoj na velikom video ekranu između četvrtina. Tri do četiri animirane krofne se utrkuju do cilja. Publika navija za “svoju” krofnu, a na kraju nasumično izabrani navijači (ili cijela sekcija tribina) dobiju mali poklon ako njihov lik (krofna) pobijedi.

Bilo je u isto vrijeme neobično, smješno i iznenađujuće vidjeti da je publika tokom kompletne utakmice bila najglasnija upravo pri emitiranju ove trke. Još jedna je to potvrda da su Amerikanci nenadmašivi kad je u pitanju kreiranje showa i zabave za svaki pojedini događaj, odnosno utakmicu.

Meštrovićevi Indijanci

Blizu starta Chicago Marathona, i pored jednog od ulaza u Grant Park, su smještene skulpture hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, Indijanci u Chicagu (Strijelac i Kopljanik). Nastale su nakon narudžbe fondacije Benjamin Ferguson 1926. godine, a sredinom oktobra 1928. godine su postavljene u sami centar grada. „Američki indijanci“ izliveni su u Zagrebu, a zanimljivo je da u rukama ne drže niti strijelu, niti koplje.

Za kraj

Chicago Marathon je bio moj 33. maraton. Trčao sam četiri puta ispod 3 sata, a 14 puta između 3:00 i 3:10 redom: 3:00, 3:01 (dva puta), 3:02, 3:03, 3:04, 3:05, 3:06, 3:07 (Chicago), 3:09 (tri puta), 3:10 (dva puta). Očito mi fali 3:08. Ostali maratoni su bili sporiji, počevši od 3:54 (Beograd, 2015.).

Kombinacije ciljanja rezultata, ličnog sportskog postignuća i turizma čine ovakva iskustva potpunim. Nadam se da će ih što prije i što više ljudi iz BiH doživjeti jer to postaje sve teže s obzirom da se iz godine u godinu kvalifikaciona vremena postrožavaju, a lutrija baš postaje kao Loto. Da ne govorim o finansijskim preprekama… Sve više je trkača i samim tim sve više brzih trkača. Ostaju agencije i Charity kao ostale opcije.

Ranije nisam vidio Major maratone kao cilj jer je djelovalo daleko i nedostižno. Berlin je dosta blizu pa sam ga trčao još 2019. Boston je bio moja najveća želja pa sam ga trčao prošle godine, a prilika za London mi se otvorila ove godine kao britanskom rezidentu sa „Good for Age“ kvalifikacijom (koju npr. za iduću godinu nemam jer je za moju 45-49 godina kategoriju ispod 3:02, a sa potencijalnim cut-offom i još brže). Tako mi je to ispao jeftiniji maraton nego Boston UK. Kao da odeš iz Sarajeva u Tuzlu na maraton. Chicago je već bio zahtjevnija priča. Ali sad sa četiri Majora iza sebe i Six Star finišer misija je definitivno jedan od ciljeva. Ipak ostali Majori (dva – tri, četiri ili možda pet – po najavama) će morati pričekati neko vrijeme jer će na proljeće cilj biti Newport (Vels), a nadam se da bi uskoro mogao trčati i tu Sevillu. Osim Majora na svojoj listi želja imam i dosta drugih maratona.

Takmičarskog sam karaktera, prvo u odnosu na pomicanje ličnih limita, a onda i unutar trke. Ali sve to vidim kao odličnu kratkoročnu motivaciju za ono dugoročno najvažnije – održavanje dobrog zdravlja i kvaliteta života što duže. U trinaestoj sam godini trčanja i svjestan da ću motive i ciljeve trebati tražiti negdje drugo, a ne u pomjeranju limita, što sam uspio raditi jako dugo. Ove godine mi je primarno drago da sam zadržao svoj trkački niz (trenutno 563 dana) i u junu prošao prvi đir oko planete Zemlje (trenutno na 41.593 pretrčana kilometra).

Vaši komentari