- Ime, prezime i mjesto boravka?
– Šeherzada Rukavina, Mostar – mjesto gdje svaki moj kilometar nosi i borbu i ljubav.
- Kad i kako ste se počeli baviti trčanjem?
– Trčanje me nije pronašlo u idealnim okolnostima – pronašlo me u haosu života. Počelo je kao bijeg od svega što me lomilo, a pretvorilo se u ono što me sastavlja. Samohrana majka troje djece, svježe tragedije, posao, obaveze, privatni mini biznis, malo dijete s epilepsijom, školarci, sportaši. Sve je to trebalo držati na okupu i održavati sa samo 33 godine uz jedinu podršku MAJKU. Onda shvatiš da moraš biti svojoj djeci uzor, i pokazati im da se sve može ako se dovoljno trudiš da to postigneš. Prvi koraci nisu bili laki ni fizički ni emotivno, ali su bili iskreni. Svoje prve korake sa 6 godina sam napravila u gimnastici i jazz baletu, osvajala sam mnoga evropska, međunarodna i državna takmičenja kroz 15 godina treniranja. Ozljedom gubim takmičarsku nit. Tijelo pamti, potreba za kretanjem je sve više rasla, tako da sam se instiktivno vratila trčanju kao vraćanju forme.
- Koliko često trčite?
– Trčim kad mogu – a često i kad ne mogu. Trudim se da bude minimalno 4 trčanja. Nekad su to treninzi, nekad terapija, nekad potreba da dišem. Nije uvijek savršeno, ali trudim se maksimalno naći vrijeme.
- Koja je vaša omiljena trkačka disciplina?
– Polumaraton definitivno, iako sam svoj jedini i prvi istrčala ozljeđena na našem jubilarnom Mostar Half Marathonu. Nisam postigla ciljano vrijeme, ali emocije poslije cilja se riječima opisati ne mogu. To je utrka u kojoj tijelo počne pregovarati, a srce odlučuje. Uvjerena sam da ću idući istrčati u punoj formi.
- Koliko trka trčite godišnje?
– 2025. je bila moja prva godina utrka, istrčala sam do sad 5 cestovnih trka i 1 trail trku u koju sam se zaljubila na prvi pogled. Planine su lijek za dušu. Nakon oporavka planiram se maksimalno dati treningu za ispunjenje nekih svojih trkačkih ciljeva.
- Koliko pari patika za trčanje koristite i koje su vam omiljene?
– Imam troje patika, za kratke trke, polumaraton i za trail– asics, nike i solomon. Nisam nešto opterećena patikama, bitno mi je da su mi udobne i da mi fiksiraju petu.
- Lični rekordi (5K, 10K, 21.1K, 42.2K…)?
– 5K – 25:33 – Sarajevo NGO maraton 21.09.2025; 10K – 57:08 – Split maraton 15.02.2025; 21.1K – 2:17:13 -10. Mostar Half Marathon;
- Šta vam se sviđa i ne sviđa u trčanju?
– Kad pričam o trčanju, to nikad nije samo fizička aktivnost – to je cijeli jedan svijet koji nosi i lijepe i teške strane, ali upravo zbog toga ima toliku vrijednost. Ono što mi se najviše sviđa u trčanju je taj osjećaj slobode. Kad izađem na stazu, kao da ostavim sve brige iza sebe. Nema buke, nema pritiska – samo ja, moje misli i ritam koraka. To je vrijeme kad mogu sabrati emocije, razmisliti o svemu ili jednostavno ne razmišljati ni o čemu. Taj mentalni reset je neprocjenjiv. Poseban osjećaj je i pomjeranje vlastitih granica. Trčanje te nauči da nisi slab koliko misliš. Kad misliš da ne možeš dalje, napraviš još jedan korak. Pa još jedan. I baš tu se dešava promjena – ne samo fizička nego i mentalna. Taj osjećaj nakon treninga ili trke, kad znaš da si pobijedio sam sebe, to je nešto što ostaje. Ali ono što zaista daje posebnu dimenziju svemu je zajednica. Trkači su jedna posebna vrsta ljudi – podrška, razumijevanje, motivacija bez zavisti. Nije važno koliko si brz, koliko kilometara trčiš – uvijek ćeš naići na nekoga ko će te bodriti, nasmijati ili ti dati savjet. Ta energija na treninzima i trkama je nevjerovatna. Osjećaš da pripadaš. Kao da svi zajedno guramo naprijed, svako svoju priču, ali u istom ritmu. To je nešto što rijetko gdje možeš pronaći.
Naravno, nije sve idealno – i to je dio realnosti koji ne treba uljepšavati. Ne sviđaju mi se bolovi i povrede koje dođu kad se tijelo umori. Nekad jednostavno moraš stati, i to zna biti frustrirajuće, pogotovo kad imaš cilj. Ima dana kad nema motivacije, kad je teško obući patike i izaći van, posebno po lošem vremenu ili kad si iscrpljen od svega. Zna biti i psihički zahtjevno – trčanje te suoči sa sobom na način na koji malo šta drugo može. Nema bježanja od misli. Nekad to nije lako. Nekad te stigne umor koji nije samo fizički. Ali iskreno, sve te “teške” strane su zapravo dio onoga zbog čega trčanje vrijedi. Jer kroz njih rasteš. Naučiš strpljenje, disciplinu, upornost. Naučiš slušati svoje tijelo. Naučiš stati kad treba – i krenuti opet kad možeš.
- Najdraži i najteži dio trkačkog treninga?
– Najdraži i najteži dio trkačkog treninga su zapravo dvije strane iste priče – i baš u toj suprotnosti leži sva njegova čar. Najdraži dio treninga mi je onaj trenutak kada “klikne”. Kad tijelo uhvati ritam, disanje se smiri i koraci postanu lagani, gotovo automatski. To je onaj osjećaj kad više ne razmišljaš o svakom koraku, nego jednostavno tečeš. Kao da si napokon na pravoj frekvenciji sa sobom. Tada trčanje prestaje biti napor i postaje uživanje. Volim i početak treninga – onaj mali unutrašnji ponos kad ipak izađem, bez obzira na umor, obaveze ili loše vrijeme. To je tiha pobjeda koju niko ne vidi, ali meni znači najviše. A poseban osjećaj je i kraj treninga – onaj trenutak kad stanem, uhvatim zrak i znam da sam uradila nešto dobro za sebe. Taj osjećaj mira i snage nakon treninga je nešto što se ne može kupiti. I naravno, treninzi nisu isti bez ljudi. Trčati među drugim trkačima, razmijeniti pogled podrške, kratku riječ ili osmijeh – to nosi posebnu energiju. Trkačka zajednica ima tu rijetku sposobnost da te pogura kad posustaneš, i da se raduje s tobom bez ikakve zadrške. Tu nema pretvaranja – samo iskrena borba i međusobno poštovanje.
Ali upravo zato što je sve to tako vrijedno, postoji i ona druga strana – najteži dio treninga. Najteži dio je početak kada ga uopće ne želiš. Kad je tijelo teško, glava puna, a motivacija na nuli. Tada svaka sekunda prije izlaska traje predugo. I baš tada se vodi ona prava borba – ne na stazi, nego u glavi. Teški su i treninzi kada nema napretka. Kada daješ sve od sebe, a rezultati kasne. Kada se pitaš ima li sve ovo smisla. Ili kada dođe bol – onaj fizički koji te uspori, ili još gore, zaustavi. Tada moraš biti strpljiv, a to je često teže nego sam trening. Ima i onih trenutaka tokom trčanja kada bi najradije stala. Kad noge postanu teške, disanje ubrzano, a svaki metar izgleda kao kilometar. To su trenuci kada upoznaš sebe na najiskreniji način. Nema prečica – ili ideš dalje ili odustaneš. Ali baš ti najteži dijelovi daju smisao onim najljepšim. Jer bez njih ne bi bilo tog osjećaja ponosa, snage i rasta. Na kraju, najdraži i najteži dio treninga imaju istu srž – to je borba sa sobom. I svaki put kad pobijediš, makar i najmanje, izađeš jača nego što si bila.
- Preferirate li trčati sami/u grupi/sa partnerom?
– Najiskrenije – najviše volim trčati sama. To je moj prostor, moj mir i moj način da se povežem sa sobom. Kad trčim sama, nema prilagođavanja tuđem tempu, nema distrakcija – samo ja, disanje i ritam koraka. Tada najviše osjetim zašto uopće trčim. To je vrijeme kada složim misli, izbacim višak emocija i napunim se iznutra. U toj tišini i jednostavnosti pronađem snagu koju često i ne znam da imam. Ali iako biram samoću u trčanju, to ne znači da sam sama u ovom putu. Naprotiv. Posebno mjesto u svemu tome ima Mirela Babić. Kao prijatelj i osoba, ona mi znači mnogo više od samog trenera. Kako opisati osobu koja je sve u jednom? Vjetar u leđa kad posustanem. Ruka koja te ne mazi da bi ti bilo lakše, nego te podigne da budeš jača. Sestra. Majka. Trener. Prijatelj. Možda nijedna riječ nije dovoljna. Nije tu da te štedi. Ona je tu da te nauči da možeš više nego što si ikad vjerovala. Osim toga, ona mi je i uzor – u disciplini, snazi, ali i u načinu kako nosi sve to s lakoćom. I iskreno, kad razmišljam o trčanju u paru, ona je moj omiljeni izbor. Trčati s njom nije samo trening – to je kombinacija podrške, energije i onog osjećaja da nisi sam ni kad je najteže. Grupni treninzi također imaju svoju čar. Ta zajednička energija, razmjena motivacije, osjećaj pripadnosti – sve to podiže i gura naprijed na poseban način. Nekad upravo ta grupa napravi razliku između odustajanja i još jednog kilometra.
- Omiljena trkačka ruta?
– Moja omiljena ruta za trčanje je definitivno Mostar — grad koji nosi posebnu energiju u svakom svom kutku. Najviše volim napraviti jedan svoj, jedinstven krug — krenuti jednom stranom uz Neretvu, pa preći na drugu obalu i vratiti se nazad. Taj prelazak s jedne strane na drugu ima neku posebnu simboliku za mene — kao da ne trčim samo kroz grad, nego kroz različita raspoloženja, misli i faze unutar sebe. Svaka obala ima svoj ritam. Jedna je tiša, introspektivna, druga življa, puna grada i ljudi. Upravo ta promjena mi daje osjećaj da svaki trening ima svoju priču i dinamiku, da nije monoton nego živ i stvaran. A trenutak kada prelazim pored Starog Mosta uvijek nosi posebnu težinu — tu se sve nekako spoji: i umor i snaga, i prošlost i sadašnjost. Zato Mostar — jer mi omogućava da u jednom krugu prođem puno više od kilometara.
- Kojih se svojih trkačkih rezultata/postignuća najradije sjetite?
– Najradije se sjetim svojih prvih 5K u Sarajevo — utrke koja mi je, iskreno, promijenila pogled na samu sebe. Rezultat 25:33 bio je moj početnički PR, ali ono što je važnije od brojke je osjećaj koji sam tada dobila. Iznenadila sam samu sebe na način koji se ne zaboravlja — kao da sam prvi put shvatila koliko zapravo mogu. Tu sam, bez dileme, “dobila krila” za sve što je došlo poslije. S druge strane, jednako snažno mi je ostalo urezano i iskustvo iz Splita, ali ne zbog vremena ili plasmana — nego zbog borbe. Nevjerovatno nevrijeme, vjetar koji me za mojih 50 kilograma doslovno zaustavljao… u nekim trenucima sam imala osjećaj da trčim u mjestu. To nije bila utrka protiv drugih, nego čista borba sa uslovima, sa tijelom i sa glavom. I iskreno, imam osjećaj da sam svoj rezultat tada izvukla iz inata i pomalo iz straha — onog iskonskog “neću odustati, makar ne stigla nikad”. Upravo ta dva iskustva najbolje me opisuju kao trkača — jedno gdje otkriješ svoju snagu, i drugo gdje je moraš dokazati. Jedno ti da krila, drugo te nauči kako letjeti i kad je oluja.
- Preferirane trke u BiH i inostranstvu, i zašto?
– Moje preferirane trke su uvijek one koje nose više od samog kilometra i vremena — one koje imaju priču, energiju i mjesto koje osjećaš cijelim tijelom. Najvažnija mi je svakako Mostar Half Marathon. To nije samo zbog distance ili organizacije, nego zbog emocije koju nosi i atmosfera trke. Prolazak duž Neretve uvijek me podsjeti zašto trčim — svaki korak tamo ima svoju težinu i vrijednost. Tu se osjećam dijelom zajednice, a istovremeno i sama sa sobom, što je rijetko iskustvo. Od ostalih domaćih trka, rado biram Sarajevo i Ljubuški , jer su idealne za testiranje forme i postavljanje osobnih rekorda, a pritom pružaju priliku da uživam u ljepotama naših gradova. Tu su i Konjic i Trebinje koje imam u planu u bliskoj budućnosti — svaka od tih trka nudi drugačiji izazov i pejzaž, od planinskih staza do rijeka i mostova. Što se inostranstva tiče, ne mogu zanemariti iskustvo Split Marathona, utrka koja me naučila da borba s prirodom ponekad vrijedi jednako koliko i borba sa sobom. I, naravno, pogled na more dok trčiš daje jednu posebnu motivaciju koju nema nijedna urbana staza. Sve u svemu, biram trke po osjećaju i iskustvu — svaka od njih me nečemu naučila i dala mi krila za sljedeći izazov.
- Trke koje su vas razočarale, i zašto?
– Za sad nemam takvo iskustvo.
- Najdraži benefit koji vam donosi trčanje/takmičenja/trke?
– Najdraži benefit koji mi trčanje i trke donose je osjećaj psihičke stabilnosti, snage i volje. Dok trčim, osjećam kako se stres i brige tope, a ostaje fokus i jasnoća misli. Svaki pretrčani kilometar nije samo fizički napor — uči me disciplini, jača moju volju i podsjeća me koliko sam sposobna prevazići prepreke, bilo na stazi ili u životu.
- Kako se motivirate za trčanje?
– Nikako – oslanjam se na disciplinu. I na podsjetnik zašto sam počela. A to “zašto” je jače od svakog izgovora. To zašto imaju 10, 7 i 4 godine.
- Pratite li atletiku i imate li trkačkog uzora?
– Da, pratim atletiku i trkačke legende me uvijek inspirišu. Posebno se divim Eliudu Kipchogeu — njegova disciplina, psihička snaga i sposobnost da pomjera granice ljudskog tijela i volje su nevjerovatni. Njegov pristup trčanju, fokus na ritam, strategiju i mentalnu snagu, stalno me podsjeća koliko je volja ključna za uspjeh. Tu je i Peres Jepchirchir koja me fascinira svojom upornošću i hrabrošću u svakoj utrci. Njen način kako balansira snagu i taktiku daje inspiraciju svima koji trče — pokazuje da se rezultati ne postižu samo fizičkim sposobnostima, nego i mentalnom izdržljivošću. Pratim ih jer su primjer kako trčanje oblikuje osobnost, karakter, disciplinu i unutrašnju snagu — baš ono što i ja pokušavam graditi na svojim stazama.
- Da li biste, i zašto, drugima preporučili trčanje?
– Apsolutno. Ne zbog tijela – nego zbog glave i duše. Trčanje te ogoli, ali te i izgradi. Nauči te da ideš dalje čak i kad misliš da ne možeš.
- Trkački cilj za budućnost?
– Nastaviti. Ostati dosljedna sebi. Pomjerati granice – ne zbog drugih, nego zbog sebe.
- Poruka za kraj?
– I na kraju, ne mogu a da ne zahvalim Franji Lovriću i cijelom Mostar Half Marathon timu. Franjo, hvala ti na svemu što činiš iza kulisa – tvoj trud, posvećenost i vizija inspirišu stotine i hiljade ljudi. Postoje ljudi čija djela govore glasnije od riječi, a ti si upravo takav. A cijeli tim… vi ste mnogo više od grupe trkača. Vi ste energija, karakter, snaga i inspiracija. Hvala vam za svako zajedničko trčanje, svaki savjet, svaku riječ podrške. Hvala što motivišete ne samo mene, već i našu omladinu i sve koji vas gledaju i pomisle: “Možda i ja mogu.” Sretna sam. Ponosna. I beskrajno zahvalna što sam dio nečega mnogo većeg od same trke. Ovo je tek početak.
Vaši komentari
