ZÜRICH MARATON: Moj je život Švicarska

Sjedim prije 10-tak dana sa ženom i saznajemo da imam poslovni termin u Njemačkoj 23. 4. Samo 2 dana nakon mog prijavljenog Beogradskog maratona.

4742

Piše: Jasmin Šaronjić

Prije 2 mjeseca sam ga prijavio. Sedam sedmica za njega trenirao, što i nije puno, ali ne mogu ja više od toga se držat nekih strogih planova.

I tako razmišljam šta da radim i nađem da je u nedjelju 22. 4. Zürich maraton. Kontam, to mi još bolje odgovara zbog blizine Njemačke. Prijavim Zürich i kupim broj od nekog što je odustao. Brzinski rezerviram smještaj i razmišljam bit će super – Zürich ravan. Beograd je imao neku uzbrdicu na kraju koja mi nikako nije odgovarala. A kome i bi?

Pripreme za maraton su tekle dobro. Neki plan je bio da se spremam za maraton ispod 3 i po sata. Intervali, brda odrađivani po planu i dužine u tempu maratona. Znači 30 km od kojih 25 u tempu 4:45 – 4:50.

Ne trči se maraton po mjesecu ni žarkome suncu

Gledam prognozu vremena za Zürich i najavljuju paklene vrućine. Nisam dosad puno trčao po vrućinama. Jedino zadnji Sarajevski polumaraton kojem je start bio u 10h, što je po meni velika greška, i tješim se – Zürich je u 8 i 30 pa neće bit toliko vruće.

Švicarska je prelijepa. Čim smo ušli preko granice dočekale su nas švicarske Alpe pokrivene snijegom i vodopadi, njih desetak, koji se spuštaju sa strmih litica. Baš wow scena!

Zürich je grad na jezeru. Nije glavni grad, ali je najveći. Uži dio ima 400.000 stanovnika, ali u toku dana preko milion jer dosta ljudi dolazi tu zbog posla. Dosta je skup grad, ali prosječne plate se kreću oko 5.000 eura bruto.

Obišli smo familiju u gradu i dosta su nam se žalili na stroge kazne za neke saobraćajne prekršaje. Npr. 400 eura za prolazak kroz crveno. A vožnja 50 preko ograničenja u gradu se kažnjava debelom kaznom i oduzimanjem vozila. Pomislim da mi imamo takve kazne ne bi se dešavala ubistva po ulicama.

Izašli u neki šoping centar i sjeli da pojedemo nešto na brzinu. Ja neku pastu, a supruga neko povrće. Bez razmišljanja i gledanja u cjenovnik. Dobijemo račun na 33 franka, što je 50 KM. Rekoh: “ženo – hajmo mi u dućan uzet šta za kuhat večeras”, pošto imamo u hotelu i kuhinju na raspolaganju.

Preuzeo broj i vidim nema majice. Kaže dobit ćete majicu na cilju. Znači finišerska majica i medalja. OK, rekoh.

Na start sam išao autobusom koji je organiziran specijalno za prijevoz trkača to jutro. Start se nalazi pored jezera i koristim vrijeme da se ispružim još malo na plaži. Neki labudovi mi prave društvo i ostali trkači. Tiha i mirna atmosfera. A sunce se već lagano diže i najavljuje pakao.

Odlično sam krenuo utrku. Prvih 28 km sam ugodno i bez problema držao pejs 4:56 po planu. I onda naglo povećanje temperature i izlazak na cestu pored jezera bez hladovine. Temperatura je 24, isijava asfalt. Na 33. kilometru dolazi do naglog pada i vidim da ne mogu do kraja izvući planirano i odlučim da do kraja barem istrčim ispod 4 sata da se ne obrukam.

Svraćao sam na svaku okrepnu stanicu i pio po 6,7 čaša vode. Gelove da ne spominjem. Oni ne mogu puno pomoći kod vrućine. Zalivam se vodom po glavi. Nailazim na neku gradsku česmu sa puno vode u bazenu. Zahvaćam objeručke i prskam se. Okupan nastavljam dalje i brzo se suši sve na meni od silnog sunca. Leži čovjek desno i oko njega ljudi. Vidim preblijedio u licu. Živ je. Hitna prolazi tamo – vamo. Mi se sklanjamo. Prestižem nekog elitnog Kenijca sa brojem 3 na leđima. Hvatam uski hlad uz jednu zgradu barem malo da ublažim. Malo hodam pa stanem pa se natjeram dalje. Završavam sa OK vremenom za ove uvjete, 3:55. Organizacija maratona je vrhunska. Svaka 3 i po kilometra okrepa. Čak su dijelili i gelove. Ljudi pored staze u velikom broju daju podršku. Jedan čovjek izbacio fotelju i stavio znak “Pause? “. Pomislio sam da se ispružim, ali rekoh mokar sam pa mi žao fotelje. Dobio sam i boju od sunca. Dali su u paketu onu kremu za sunce, ali nije mi palo na pamet da se mažem.

Nisam toliko izmoren ovim maratonom kao prošle godine u Beču. Evo isti dan šetam sa suprugom po Zürichu desetak kilometara k’o da ništa nisam trčao. Nema bolova. Imao sam u nogama to vrijeme od 3 i po sata ali, eto, nije dalo sunce. Ubuduće samo maratoni na jesen i 3 i po sata.

I da ne zaboravim Dina, Hanu i ostalu moju raju sa Negative koja me pratila putem aplikacije, a znao sam da hoće, što mi je značilo puno.

Vaši komentari

Banner