Jasmin Šaronjić: Kako sam zamrzio maraton

Piše: Jasmin Šaronjić

Za trku sam se spremao nekih 3 mjeseca. Imao sam povredu zadnje lože 3 sedmice prije trke i pauzirao 10-tak dana od trčanja da ne bih pokvario utrku. Loža je bila super pred trku (barem sam tako mislio).

Dogovaram se s Hanom da se nađemo ujutro prije trke i da idemo zajedno do starta. Dolazi ona sva nabrijana kakva zna bit pred svaku trku. Ja smiren, opušten, ne znam šta me čeka. Prvi maraton u Zagrebu sam istrčao lagano bez ikakvih problema sa vremenom 3:57. Ovdje mi je bio cilj probat napast’ to vrijeme.

Na startu srećemo ekipu iz Sarajeva. Škandro, Mima, Jasmina i ostali. Dogovaram se s Hanom da krenemo 5:10, kaže ona hajmo 5:05. Rekoh, hajde briga me. Kad sam već prešao toliki put do Beča nek se izgine junački. Krenemo tako preko mosta na Dunavu, a neki vjetar me opali sa strane. Podsjetilo me na splitsku buru. Bilo je udara bure u još nekoliko navrata u toku trke. Bila je borba prvih 5 kilometara uopće normalno trčati. Stalno gledaš gdje ćeš se provući između sporijih trkača. Mislio sam da će se ta rulja kasnije razvući ali – ne. Trči se stalno u gužvi. 42.000 ljudi je taj dan bilo na stazi.

Inače je podrška navijača u Beču nevjerojatna. Bilo je cheerleadersica, mažoretkinja, bubnjeva, svega. Činilo mi se navijača ima isto toliko koliko i trkača. Ludilo atmosfera. Čujem sa strane neke navijačice čitaju imena trkača i navijaju: Go, go! Moj nailazak ih je zbunio. Čitaju ime Jasmin (u većini država žensko ime) a vide mene, k’o na muško im ličim… Pa me prozvaše nekoliko puta pokušavajući pogoditi valjda pravi naglasak.

Negdje poslije 6. kilometra odvajamo se i dalje svako bije svoju bitku. Sve je bilo super do 20-tog kilometra. Onda osjetim bol u zadnjoj loži za koju sam mislio da je izliječena. I sve čekam kad će da pukne. Ništa ne usporavam. Samo pokušavam da nekako mekše sletim na nogu. Bol pri svakom koraku. Mislio sam da ću svakog momenta morati odustati. Traje to tako do 26. kilometra kad osjetih bolove u kukovima i nogama koji se zajedno sa ložom stapaju u jedan golemi, intenzivni bol po cijelom tijelu. Više i ne osjećam bol u zadnjoj loži. Mislim, možda i bolje ovako. Samo da mi je doći do 33. kilometra. Onda ostaje još cener. Bit ce lakše.  došao je i taj 33. i gubi se na brzini. Do kraja trke pace varira od 5:25 do 6:00.

Bolovi se pojačavaju na maximum. Boli sve, od tabana do prstiju na rukama. Jedno 5 puta sam pomislio da odustanem i odšetam do kraja. Šta će meni ovo. U par navrata sam vrisnuo od muke i bolova da su se ostali trkači okretali. Ali mislim se u sebi, kad si došao ovako daleko i platio toliko love (a ženi slagao da je upola manje) da se patiš onda se pati do kraja. Nema odustajanja. Zadnjih 8 kilometara je bilo najteže. Dugo je trajalo. Čini mi se duže nego prvih 34.

Što se tiče famoznog zida… To nije zid. To su zidovi. Barem njih desetak. Nalaze se tu negdje, čekaju. Rušim ih sve, ali uz veliku cijenu.

Al’ došao je i taj zadnji kilometar kad uspijevam malo i ubrzati, ali ne previše. Nije mi ni bitno. Vidim da je novi PB dobrih 10 minuta bolje vrijeme nego u ZG. Lagano prilazim cilju i završavam polomljen, u bolovima. Samo mi je na pameti kako proći sve one ograde da bi došao do mjesta gdje me čeka supruga. Još jedno 500 metara hodanja (al to nije hodanje, to je teturanje, šepanje i jaukanje od bolova). Kako se hladim osjećam da mi je zadnja loža totalno loše. Sigurno mjesec dana sam van trčanja. Ma i briga me mislim se.

Nakon svega razmišljam da ako želiš trčati brzo moraš se i dobro napatiti. Ako želiš uživati onda trči maraton 4 i po, 5 sati. To može svatko. Ja ne mogu. Zato ne znam da li ću ikada više trčati maraton (ali nikad ne reci nikad). Jednostavno nije vrijedno ovolike patnje. Dakle, draga moja suprugo neću više forsirati maratone, kao i uvijek ti si u pravu. Bila…

Vaši komentari