IVANA PERLAIN UZUNOVIĆ: “Ćeri moja, a ća trčiš kad te niko ne ganja?!“

Piše: Ivana Perlain Uzunović

Sa 43 godine istrčana 42 kilometra, točnije 42,37 km u vremenu od 3:49:06.

Ovaj višak metara u odnosu na zadanu, idealno izmjerenu maratonsku stazu (42.195m) su metri koje u prvim kilometrima od starta nabereš zaobilazeći druge, sporije trkače u namjeri da uhvatiš svoj optimalan pravac… ali o tom kasnije.

Kako je počela moja trkačka priča?

Nekad u decembru 2016., došao je prijedlog od moje šefice da se pridružim timu Banke u trčanju Splitskog polumaratona. Kaže meni šefica: “Ti si sportski tip, stalno si u nekom treningu, a još Splićanka, hajmo istrčati tu splitsku stazicu“. Upitah je: „A koliko ti je to kilometara, taj polumaraton?“ Reče: “Čini mi se 21 km“. Od tog broja u kilometrima trenutno mi se zamanta u glavi, ali reagovah nezainteresirano, kao da me taj podatak i ne zanima. Rekoh da ću razmisliti, pa javiti. Čuj, 21 km. Pa tko to može uopće istrčati!!

Od tog trenutka, pojam kilometra više nikada nije bio isti. Sjedam u auto, pogledavam na brojač kilometara; koliko bi to moglo biti 21 km? Od posla do kuće svega 5 km. Čovječe, pa to je strašno. Ta razdaljina pa puta 4, hrabrim se da ja to mogu, iako nemam pojma šta to stvarno znači. Dogovorim se sa sobom da ću sutra pokušati istrčati barem 8 km.

Prvi put odlazim na atletsku stazu, nisam sigurna da li se trči u smjeru kazaljke na satu ili obrnutom smjeru?! Kiša pada, hladno je, ipak je decembar, no, auto-test se mora izvršiti. Istrčim 8 km, dvadeset krugova, prilično jednostavno, i bez velikog napora. Sva ohrabrena, u razgovoru sama sa sobom, zaključim da idem u taj podvig zvani polumaraton.

I tako je krenula trkačka groznica, koja te, ili bespomoćno zarazi, ili te u širokom luku mimoiđe.

Od tog prvog, u rodnom gradu istrčanog polumaratona, pa do danas, naredalo se 14 polumaratona, nekoliko utrka na 10 km, nekoliko ‘petica’ (dužina staze 5 km), ili nešto kraćih ‘petica’; ima kod nas nepisani standard oko kraćenja staze, pa umjesto peticu, istrčiš 4km i 800m….ili umjesto polumaratonske dužine 21 km istrčiš 20km i 900m…kažu, skupa certifikacija staze ili prave cestu pa nisu mogli „razvući“ stazu „u metar“. Ali, znaj, kad istrčiš tu kraću stazu, za publiku si ti uvijek onaj koji nije istrčao pravu već „kraću stazu“; da sačuvaš obraz, prvo provjeri da li je staza koju trčiš certificirana, onda istrči do kraja regularnu dužinu staze i javno objavi da si unatoč kraćoj stazi, ti ipak istrčao punu dužinu: „Stvarno jesam, sata mi mog! Eno, vidi na mom profilu“.

Trčanju i tematici trčanja sam pristupila veoma studiozno, iščitavajući sve dostupno na temu trčanja, te slušajući savjete iskusnijih trkača. Ipak sam ja gospođa u godinama, rodni list kaže da treba naučiti trčati pametno.

Sve do trenutka kada sam odlučila trčati maraton, slijedila sam neki nasumični on line program trčanja. Ali, za podvig zvani maraton, nisam imala petlje spremati se sama. Zahvaljujući solidarnoj trkačkoj zajednici, dođoh do trenera, sa kojim sam, po sedmičnom planu, radila treninge.

Eh, da vam kažem sta znači sedmično istrčati oko 80 km – 100 km, i kako ubaciti takve treninge u svakodnevnu rutinu mene kao majke, žene, uposlenice (Banke), i to u periodu od 3 i po mjeseca, koliko su trajale pripreme. To je prava vještina vrhunskog kućnog managementa i sistemskog planiranja. Ne znam da li postoje life coach seminari na tu temu, ali eto odličnog prijedloga za business.

Pregledam plan treninga za tu sedmicu. Ako zaključim da neki trening neću stići odraditi nakon posla, aktiviram alarm za 5:30, spakujem opremu, ostavim je u Fitness centru pored Banke (koji srećom, radi od 6h), istrčim svoju dužinu, istuširam se u Fitness centru, pa na posao. Kako sam jutarnji tip, meni su jutarnji teninzi postali pravo otkriće i fantastičan početak dana. Nakon istrčanih 15 km u 6h ujutro, ništa te više u tom danu ne može stresirati. Nema frke, nema panike. Sve je zen i ravno do mora.

Vikendom su uglavnom na meniju dužine od oko 20 km, i subotom i nedjeljom. Dok porodica spava išuljam se iz stana, pa lagano niz Kromolj prema gradu. Jutra su idealna za trčanje, svježa i tiha. Tu i tamo sretnem ponekog penzionera, koji kao da se oduševe što netko trči u 6h ujutro, pa ili sponatno zapljšeću ili dobace neku motivacijsku rečenicu – Bravo, svaka čast, samo naprijed! Poneki me i upita – koliko to danas trčite kilometara? A, neki čak zaključuju i došaptavaju se između sebe, misleći da ih ne čujem, jer trčim sa slušalicama – „Ova se sprema za maraton“.

Jedini nepoželjni jutarnji prolaznici su psi lutalice. Kada se ugledamo na nekoliko desetina metara zračne linije, ja se u trku okrenem u rikverc, trčeći ponovo po onom pravcu odakle sam došla. Čemu testirati vlastitu hrabrost i raspoloženje pasa kad možeš promijeniti smjer za 180 stepeni? Jednom prilikom sam trčala na Betaniji kratke dionice. Noć. Nigdje nikoga. Ja u sprint, kad ispred mene dva psa, reže, iskezili zube, rasporedili se, jedan s lijevog krila, drugi s desnog krila, primiču se kao da sam njihov plijen. Šta se sve desi ljudima u takvim opasnostima, ne znam. Meni je došlo slijedeće – čučnula sam, pogledala jednog u oči i iz sve snage riknula, poput lava u savani. Bio je to takav urlik, meni do tada nepoznat i nesvojstven, prepadoh se same sebe; psi podviše repove i nestadoše u noći. Eto, kako čovjek najednom otkrije neke svoje nove ‘mogućnosti’.

Sve moje trkačke ludorije prati moja porodica. Suprug se toliko verzirao u trkačkoj zajednici da na trkama prepoznaje trkače poimenično, a ponekom zna i prosječni pace (čitaj: pejs). Djeca me posmatraju sa mješavinom čuđenja i divljenja, za njih je mama svojevrsno čudo, pogotovo što mame koje oni znaju baš i ne trče, pa im je moj entuzijazam nestvaran i poseban. Pratili su me na mnogim lokalnim utrkama, dok nisu spoznali da su prevazišli lokalne okvire: „Mama, nemoj nas više zvati na ove domaće utrke. Kad budeš trčala negdje vani, Njemačka, Portugal… tada nas zovi“. Nema čovjek tu šta dodati – djeca su uvijek u pravu.

Podjedanko intenzivna podrška dolazi i iz mog spiltskog ogranka – mojih roditelja. Mama kao prava mama, prati pripreme, čestita, ohrabruje, kupi mi ponešto od trkačke opreme, fotografira na utrkama, javlja rezultat. Tata se brine po dalmatinski i kaže: “Ćeri moja, a ća trčiš kad te niko ne ganja?!“. Bez razumijevanja od strane porodice, ne bi bilo ni T od trčanja, a ni M od maratona.

A tek kolegice iz kancelarije!! Beskrajno sam im zahvalna što slušaju moje trkačke priče, daju mi podršku, prate sve moje utrke, pitaju me koliko sam to jutro istrčala. Čak sam dobila snimljenu muziku, specijalno za Ljubljanski Maraton, kodnog naziva Mizuno Mix (u čast meni najdražim Mizuno patikama koje me vjerno služe na dugim kilometražama).

Pred sami maraton, suprug je skratio važno poslovno putovanje da bi me dovezao do Ljubljane i ispratio do startnog mjesta, da se uvjeri da sam živa prošla kroz cilj. Mislim da stalno strahuje od pomisli ‘šta li je sljedeće smislila“. Sa mnom mu može biti sve, osim dosadno. Za moje utrke, on pažljivo promotri konfigurciju same staze, liniju trčanja kroz grad, vremensku prognozu za dan utrke i redovno prokomentira na kojem kilometru bi moglo biti ‘gadno’, a na kojem se može dati gas. U posljednjoj sedmici pred maraton u meni je zavladalo osjetno zasićenje treninzima, da sam došla u fazu „samo neka se više završi taj maraton“. Nakon 3 i po mjeseca intenzivnih priprema, pomisao da ću u nedjelju ujutro biti na startu i okončati projekt Maraton, činila mi se u isto vrijeme i zadivljujuća i zastrašujuća.

Krenuli smo za Ljubljanu u subotu ujutro. Garmin navigacija  je pokazala 6 sati vožnje do odredišta. Neka raja je već bila u Ljubljani, šalju slike, kiša lije u Ljubljani, hladno je, nadamo se da će sutra, na dan utrke, vremenska prognoza biti pogrešna.

Dolazimo u Ljubljanu u popodnevnim satima. Smještamo se kod ljubazne slovenske domaćice. Oblačno je, prohladno. Ona govori: „Prognoza je neumoljiva – na dan trke padat će kiša, i to „heavy rain“. Odlazimo taksijem do centra grada, po savjetu naše domaćice („Taxi vam je u Sloveniji jeftin“). U taksiju svira turbo folk, u Ljubljani taksije ne voze Slovenci.

U zgradi Expo uzimam broj i startni paket. Mnogo poznate raje. Sve funkcionira savršeno. Eto, ga. 1571. „Gremo, tekači“, što bi rekli ljubazni Slovenci. Uživamo u šetnji gradom, prepun je trkača koji se guraju po uskim prodavnicama. Prijavljeno je preko 18 hiljada trkača po svim trkačkim dužinama, od 5 km do maratona. Međutim, gužve u gradu nema – vjerovatno su svi zabavljeni sa carboloadingom noć uoči sutrašnje trke.

Čim sam oči otvorila u nedjeljno jutro, razmaknem zavjese, a napolju kiša doslovno lije. Pomislih bolje i ovo nego vrućina, po vrućini jednostavno ne mo’š trčat’. Pripremam doručak od kojeg živim desetljećima – razne sjemenke, sa zobenim pahuljicama, grožđicama, isjeckano voće. Oblačim se, kačim broj. Još ne vjerujem da idem trčati maraton. Nekako mi je svejedno, lažem samu sebe, jer najmanje mi može biti svejedno na dan prvog maratona.

Hodamo do grada brzim korakom, kiša ne prestaje. Muzika i bubnjanje na sve strane. Vidim označene zone za maraton. Biram zonu 3 – vrijeme 3:45. Toliko sam zacrtala, pa kako god bude. Sa trenerom sam dogovorila taktiku – 5:10, što više držati konstantu. Štediti energiju na početku, da bi se imalo za kraj.

U sportski pojas sam stavila 4 energetska gela, i bočicu vode. Gelove ne konzumiram nikako, ove koje sam ponijela nisam ni isprobala. Znam da to nije preporučljivo, ali jednostavno nemam dojam da mi gelovi daju ikakvu energiju. Na mene djeluju više psihički – kao, popila si gel (jer svi piju gel!), sada imaš dodatne energije, koju ja, iskreno,baš i ne osjećam.

U startnoj zoni je sve veća gužva – kiša lije, svi su u jednokratnim kabanicama, ja imam svoju lijepu, ‘trajnu’ kabanicu, koju u zadnji čas skidam, i dajem suprugu. Iako sam na trenutak razmišljala da trčim sa kabanicom. No, to se uvijek pokaže kao loša ideja.

Pogledavamo se, on pod kišobranom, s one strane ograde, ja na kiši, s ove strane ograde. Strah, uzbuđenje, neizvjesnost, možeš ti to, kaže on meni pogledom. Ne razmišljam ni o čemu. Nemam straha. Samo neka krene.

I kreće. More ljudi se kao neka homogena masa kreće prema startu. Startam svog druga Garmina, da me prati vjerno kao i do sada. Prvih 10 km, bez problema održavam zadani pace, ali gužva je prevelika, stalno trčim u cik cak liniji, ne bi li se nekako probila naprijed. Gledam pacera 3:45, blizu smo. Kiša prestaje u nekom trenutku, sada mi počinje bivati vruće, ali ignoriram sve oko sebe. Samo gledam pace i pratim disanje. Usput srećem poznate trkače, svi u nekom svom filmu, razmjenjujemo po nekoliko riječi, koliko se može u trku, i nastavljamo pratiti svako svoju taktiku i svako svoj sat. Neki trkači toliko glasno dišu, da se pribojavam dokle će izdržati. A tek su na 15. km! Do 20-og km prolazim bez problema. Nisam žedna. Ne uzimam gelove. Tada dolazi do razdvajanja – lijevo idu polumaratonci, desno maratonci. Tada spoznaš da nisi ni na pola puta. No, nije mi teško. Noge slušaju, idem svojim tempom. Jedan od dvojice pacera na 3:45, skreće sa staze, da mokri. Ovaj što je ostao, zastajkuje. Prelazim pacera, jer ja imam svoj plan, a on neka radi šta hoće. Kiša ponovo počinje. Lije kao iz kabla. Na 25-om km, eto nama uzbrdice. Ona vrsta uzbrdice, kao sarajevska  Dariva, ali duplo duža. Kud sad ovakva uzbrdica. Baš nam nije trebala. Naokolo šuma. Čovjek u šumi sa gitarom, pjeva nam da nas ohrabri. Mnogo ljudi duž staze stoje pod kišobranima i navijaju. Svakih 5 km je okrepna stanica, čak su i kante na okrepnim stanicama odvojene  za sortiranje otpada. Ipak je ovo Zero Waste Marathon. Takvi detalji me oduševljavaju. Bravo, Slovenci!

Pijem pola čaše izotoničnog napitka. Dovoljno. Uzbrdici nema kraja. Tu malo usporavam, naravno. Čim sam se dočepala ravnice, pokušavam ponovo pojačati tempo. Kiša nas natapa doslovno, odnosno nema više šta natopiti. Kao spužve smo u vodi. U svom tom kišnom ludilu, građani stoje na kiši, i kliču gremo, gremo. Dječica u kabanicama pružaju ručice. Svakoj toj ručici sam ‘dala pet’. Plješćem i ja povratno publici. Svaka čast Slovenci! Ispod betonske strehe se sklonio puhački orkestar i svira koračnice. Ludilo. Ljudi na prozorima dovikuju. Bakice drže kartonske transparente, nasmijane, na kiši. Kakav divan svijet!

Sve mi se čini nadrealno. Gledam Garmina – kaže, 32 km. Huh. Ide sada posljednja desetka. Ona za koju se trebalo „čuvati“. Još uvijek osjećam da vladam sobom, mada mi se pace pomalo povisuje. Jedna od volonterki mi je dala malenu kesicu gela, koju sam tada popila. Pa šta bude. I dalje tvrdim da mi gelovi ne daju energiju. Sreća pa mi nije bila muka. Podijelim stazu na 5 + 5. Hajde još 5. Na 35-om noge kažu: nama je dosta. Glava kaže: tko vam je dozvolio da se bunite. Glava naređuje, noge se bune. Odlučim da ignoriram noge: Doć’ vam je do cilja, pa kako god. Na posljednjoj okrepnoj stanici popijem malo energetskog pića, biva mi nešto malo bolje. Ako se u tom stanju potpune promrzlosti i mokrosti može biti bolje. Ljudi i dalje kliču i viču ‘još malo’. U daljini se čuju bubnjevi, cilju se bližim, hajde, izdrži još malo, pa kući. Kad opet uzbrdica. Majko mila, nemaš kud. Guraš jadne noge glavom, samo glava kao da trči. Mnogi trkači počinju hodati. Jedan je zastao da mu izmasiraju noge, grčevi ga uhvatili. Mene sirenski zov bubnjeva tjera da idem dalje. Imam osjećaj da više i ne trčim. Da pužem. Kasnije sam na snimku vidjela da ipak trčim. Motamo taj posljednji kilometar po uličicama. Odjednom, kroz kišu, blizu cilja kao da me netko zove. Okrećem se, suprug maše, i kaže još malo.

Nemam snage za osmijeh, kasnije ćemo se osmjehivati. Fokusiram se na posljednjih pola kilometra. Vidim kapiju. Spašena. Muzika je sve glasnija. Ljudi dovikuju i bodre. Eno ga, cilj i semafor. Upuzavam u cilj, iako sam u stvari utrčala. Srećem prijateljicu, koja dočekuje muža. Pita jesam li ga negdje srela. Rekoh, da, na jednoj od okrepnih stanica. Ona me slika za uspomenu. U tom trenutku samo sam željela čučnuti. I čučnula sam. Kiša me i dalje natapa do kosti. Ja čučim i uživam u tom trenutku. Ne osjećam glad, ni bol, ništa. Samo neku tupu sreću. Neka pada. Završeno. Finito. Konec.

Konačno vrijeme 3:49:06. Pozicija 17. u svojoj dobnoj grupi od ukupno 62 trkačice/maratonke; 90. mjesto od ukupno 331 trkačice/maratonke.

Pokušavam se sjetiti tko mi je rekao da je Ljubljana ravna?!

Onako promrzla i teških nogu, nekako sam došepala do supruga. Kaže, usta su mi pomodrila. Ja pokušavam nabaciti osmijeh na promrzlom licu, čista postmaratonska grimasa. Stojimo pred ulazom u neki kafić, pod tendom sklonjeni od kiše. Dolazi drugi trkač sa suprugom i djetetom, na brzinu razmjenjujemo iskustva, i on promrzao. Odlazim u toalet da se presvučem. Trkačke hlače mi se zalijepile za noge, niz kosu kapa voda, tresem se. Dok sam izvodila akrobaciju presvlačenja, pred toaletom se stvorio red. Imala sam potrebu kratko se izvinuti rečenicom – „Upravo sam istrčala maraton, izvinite na čekanju“. Jedna gospođa mi je čestitala i stisnula moju promrzlu ruku. Ostale dame u redu su se nasmiješile s razumijevanjem.

Suprug predlaže da tražimo taxi da nas preveze do apartmana. Kažem da ću radije prošetati. Ta polusatna šetnja mi je bila svojevrsna kontemplacija cijelog maratonskog iskustva. Preslagivanje u glavi. Kažem mu da je ovo rijetka prilika u kojoj će vidjeti da ne žurim, i da se opusti u trenucima moje sporosti.

Sebi djelujem kao da hodam po mjesecu. A vjerovatno sam tek tad hodala brzinom prosječnog čovjeka. Ne prepoznajem se u tom usporenom snimku. U takvom sam stanju svejednosti, da ništa više nije važno.

Toplo-hladni tuš vratio me u život.

Pakujemo stvari, ubacujemo ih u auto, krećemo natrag. Kiša i dalje pada, ali posustaje.

Mobitel poskakuje od poruka. Jesi li živa? Dokle si? Čestitke sa svih strana. Dirljiva je ta podrška preko mreža. Kada shvatiš da su te obitelj, prijatelji i kolege pratili on line, pa se i zabrinuli što nestadoh između 15. i 25. km, pa se opet obradovaše što mi se signal pojavio preko satelita na 25. i ispratlili te do cilja, sva maratonska muka postaje neki važan osjećaj.

Istinski te može razumjeti samo onaj tko je prošao kroz isto iskušenje. Na tome počiva trkačko međusobno razumijevanje. Džaba tebi pričati kakva je to težina u nogama na 35. km, ako tom noge nikad tako nisu otežale!! Trkačka iskušenja nas uvezuju u virtualnu porodicu povezanu mobitelima i cestama po kojima se trči, koja funkcionira savršeno skladno, iako naizgled kaotično. Poput kruženja energije u prirodi. Fala bogu na tim ljudima. Oni su moj paralelni svijet.

I fala bogu na mojoj divnoj porodici.

„Eto, istrča ti maraton. I? Šta sad? Planiraš li opet neki maraton?“, pita me suprug. Pa, naravno. A znam i koji! Da ti šapnem.

Vaši komentari