NEBOJŠA LUJANOVIĆ: Da nije trčanja, odavno bih poludio

Rođeni Novotravničanin sa prebivalištem u Splitu, pisac Nebojša Lujanović, je izdao novi roman, “Maratonac”.

3287
Foto: 3sporta.com

Razgovarao: Ersan Bijedić

Naslov je to koji se, prirodno, ovako ili onako, morao naći na Moje trčanje. Činilo se, najbolje kroz predstavljanje samog trkača – pisca.

Lujanović je jako dobar amaterski maratonac koji napominje da “ne skuplja željezo bezveze kući”, već je motiviran rezultatima. U prilog tome govori 15 istrčanih trka u dužini od 42.195m i lični rekord od 3:12 iz Rima 2016. godine.

Našim čitaocima – trkačima smo kroz predstojeći razgovor nastojali prezentirati Lujanovića – maratonca, njegovo trčanje, iskustva i trening rutinu, dok će više o samom djelu “Maratonac” saznati ako se odluče poručiti knjigu preko weba izdavača “Fraktura”.

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Pisac je i znanstvenik. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Osim pripovjedaka, eseja i književnih recenzija autor je i više od trideset znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je romane Stakleno oko (2007.), Godina svinje (2010.), Orgulje iz Waldsassena (2011.), Oblak boje kože (2015.), Južina (2019.) i Maratonac (2020.), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (2008.), priručnik za kreativno pisanje Autopsija teksta (2016.) te znanstvene knjige Prostor za otpadnike – od ideologije i identiteta do književnog polja (2018.) i U rovovima interpretacija – strategija i tragedija nelegitimnog čitanja (2020.). Vodi radionice kreativnog pisanja; sudjeluje u kulturnom životu organizirajući književne tribine i festivale. Zaposlen je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje u zvanju docenta drži nastavu iz teorije književnosti i kulturalnih studija. Aktivno trči desetljeće i pol, kao član splitskog Maraton kluba Marjan, s petnaestak istrčanih maratona po regiji i europskim metropolama. Živi u Splitu. Otac je Lovre i Loti. (Fraktura)

Sport – način života

“Što te goni” – citat iz djela “Maratonac” se dobro uklapa za početak. Kada, kako i zašto ste počeli trčati? Šta vas goni?

– U sportu sam od petog osnovne. Mislim da od tada do mojih evo na pragu četrdesetih nije prošao tjedan da nisam napravio trening – dva minimalno. To je način života i ja za drugo ne znam. To je sada već jedna ovisnost koja poprilično udara na raspoloženje ako dva dana nisam napravio trening. Trčanje je došlo kao logičan nastavak nakon veslanja s kojim sam raskrstio krajem fakulteta; ljudi su se razišli. Ostali su jedino usamljenički sportovi. Na kraju sam shvatio da mi to najviše odgovara.

Šta trčanje predstavlja za vas i šta vam je donijelo?

– Da nije trčanja, odavno bih poludio. To je sigurno. Svatko ima neki svoj ispušni ventil. Ovo malo zdravog razuma što mi je ostalo, ostalo je zahvaljujući trčanju. Znao bih u šali reći, da mi nakon trčanja supruga kući kaže da je izgubila novčanik s mjesečnom plaćom, samo bih se nasmijao. Jednom kada sam shvatio da me nakon trčanja ništa ne može naljutiti ni nasekirati, to je bilo to. Osim toga, kako se bavim pisanjem, velik dio ideja i rješenja problema, što u tekstu što u životu, došao mi je za vrijeme trčanja u tom stanju iznimne prokrvljenosti mozga. Jednom kada ne bude više trčanja, bit će nešto drugo, ali uvijek u pokretu.

Metafora borbe sa sobom

Osim poistovjećivanja sa patnjom, šta prosječan maratonac može saznati iz “Maratonca”?

– Da, ovo nije baš vedra verzija trčanja. Ustvari, ovo je tek u manjoj mjeri roman o trčanju. Trčanje je metafora borbe sa sobom, sa svojim ograničenjima, sumnjama, pa sve do nekakvog pomirenja. Htio sam da tekst može funkcionirati za svakog čitatelja ako na mjesto riječi ‘maraton’ upiše bilo što. Posao, bolest, ambiciju, ljubav… Bilo što za što se ili sa čime se bori. Borba je ono što bih volio da čitatelj izvuče iz knjige.

Distanca maratona vas posebno privlači? Zašto?

– Uvijek distanca. Čini mi se da mi je potrebno 5 kilometara da mi organizam proradi. Tih prvih pet sam težak kao tenk. Onda sam sve lakši. Nikada se nisam odazivao na kratke trke, razne lige, jer osim kratkih grčeva u tome ne dobivam ono što meni treba. Tek dugotrajni napor izbacuje iz mene ono najgore; zadovoljan sam tek nakon 20 kilometara. Ne obezvrjeđujem kratkoprugaše; meni jednostavno odgovara ovo drugo. Nešto se događa nakon tog dvadesetog, dvadeset i petog. Nešto što sam probao prenijeti u romanu. I dalje ne znam jesam li uspio, na sto šezdeset stranica, pa bih onda teško ovdje na par redaka.

Probijanje granica

Kako izgleda trening sedmica maratonca – pisca – profesora?

– Ovisi o fazi priprema. Ako samo održavam hladni pogon, onda je četiri puta tjedno trening, prosjek oko 70 kilometara. Barem se trudim da se kreće oko te brojke, što ne znači da uvijek uspijevam. Tri mjeseca prije zakazanog maratona kreće podizanje. Trčim dva maratona godišnje, pokušavam da na svakom probijem neku granicu, ne idem turistički, mada će uskoro doći vrijeme kada ću i tako ići. I spuštanje rezultata ima svoje granice. Imam sreću što radim od kuće, pa sav posao mogu nadoknaditi navečer kada ukradem od sna. Ali, tek što sam obavio obaveze prema djeci. I o tome pišem u romanu. O odluci da budem polovično uspješan pisac, polovično otac, polovično trkač. Viši uspjeh u bilo kojoj od tih kategorija značio bi smanjenje u drugima. Teško je to prihvatiti, ali tako je.

Najljepše i najgore iskustvo na trci/trkačkom treningu?

– Najljepše iskustvo je svaki put kada spustim malo rezultat. Ili, kao prošle jeseni, kada otrčim dva maratona dva vikenda za redom ispod 3 sata i 25 minuta. Ustvari, svaki prolazak kroz cilj je nešto neopisivo. Kako sam koristio citat pjesnika Bukowskog u romanu, kada daš sve od sebe, i ideš do kraja, sam si s bogovima, nema osjećaja poput toga. Najgore iskustvo su maratoni koje sam trčao neposredno nakon rođenja prvog i drugog djeteta. Neispavanost, umor, konjska upornost koja se kosila s razumom, i onda, padanje u zadnjoj etapi trke. Strašan osjećaj, navala bijesa, nemoći. Ali, korisno je nekada i dotaknuti dno.

Želja: Maraton ispod 3h

Koliko je pandemija koronavirusa uticala na vaše trčanje?

– Kao i na svakog trkača. Morao sam otkazati dva velika maratona. Ovaj osjećaj trčanja bez cilja, održavanja umjerene forme bez cilja i datuma na vidiku, to je nešto sasvim novo, deprimirajuće. Da stvar bude još gora, posljednjih godinu dana sam uložio puno više truda, spremniji možda nego ikad prije, samom činjenicom da konačno mogu prespavati noć u komadu pored djece, i eto vraga, korona. Lako za to, neke je ljude ova pošast koštala puno više. Ja uvijek mogu, kao proljetos, otrčati polumaraton u prostoriji dugoj deset metara. I to je neka vrsta izazova, najviše psihička.

Dalji trkački planovi, ambicije, željene trke?

– Nije dobro visoko letjeti, raditi krupne pomake naprijed, nego postepene, kako mi se ne bi obilo o glavu, ali čini mi se da bih mogao, možda u bližoj budućnosti, kada bi se ukazala neka utrka, pokušati ići maraton ispod tri sata. Možda. Jednom kad prođe pandemija. Mada je još puno krvavog rada potrebno za takav rezultat. Ali, prvi je preduvjet prestanak virusne opasnosti i čvrst datum neke trke, bez rizika. Do tog trenutka, svi planovi su samo pusta sanjarenja.

Jeste li dosad trčali trke u rodnoj BiH i kad vas možemo očekivati na nekom maratonu kod nas?

– Moram priznati da nisam. Ja ustvari trčim samo dvije utrke godišnje i za njih se ozbiljno spremam. Na manje trke između toga ne idem, remete mi tempo treninga. Možda sam malo čudan po tom pitanju, ali ne znam drugačije. Ne skupljam željezo bezveze kući. Nikad ne bih išao na trku ako nisam siguran da mogu dati najbolje od sebe na njoj. A kada tako postavite stvari, pored ostalih obveza, džokera za trku je jako malo. Ali, jednom na red će doći i neka u mojoj Bosni. To je isto kao nekakav dug.

Vaši komentari