Razgovarala: Ljilja Lukić
Radomir Mirković je do sada istrčao pet maratona, oko 40 polumaratona, dvasesetak trailova, a broj trka na pet i deset kilometara nije zabilježio.
Sve ukupno, kaže da je do sada na startnu liniju stao najmanje 100 puta.
Kada ne trči, radi na benzinskoj pumpi.
– Počeo sam da se bavim trčanjem pre 10 godina. Prvo sam šetao lagano, kasnije prešao na brzo šetanje. Onda kombinaciju lagano-brzo. Nakon tri mjeseca počeo sam trčkarati 1 -2 km uz kombinaciju sa brzim hodom. To sam radio oko šest mjeseci. Osjećao sam se kao preporođen i sasvim ispunjen i pozitivan. Tada sam počeo da trčim bez šetnje obično 5-10 km dnevno uz pauzu dva dana u sedmici.
Ranije se nije aktivno bavio sportom, osim ponekad fudbalom sa drugarima.
– Sa trčanjem moj život se preporodio. Postao sam sasvim drugi čovjek, ispunjen i zadovoljan. Vratilo mi se samopouzdanje i na sve životne tokove sam gledao pozitivnije.
Najvećim uspjehom u trkačkoj karijeri smatra drugo mjesto na Prvenstvu RS u maratonu 2018. godine u Novom Gradu.
– Ima ih još, kao naprimjer treće mjesto na Kozari na trailu na 21k i drugo na Baba Roga u Novom Gradu itd. Želja mi je da istrčim Berlinski maraton.
Najviše voli da trči u parku, a ako se priprema za maraton, onda bira dužinu izvan grada.
– Volim da trčim i sam i u društvu, i jedno i drugo ima svoje benefite. U društvu trčim obično sa trkačima koji su malo brži tako da ih kao jurim, i tako najbolje postižem na brzini.
Situacija sa pandemijom je pogodila čitavo društvo, pa i trkače.
– Ja sam se uspješno izborio, bar do sada. Morao sam trčati solo većinom. U aprilu sam pretrčao 500km što je najviše od kada se bavim trčanjem. Ne znajući šta drugo, obujem patike i trčim. Motivacija mi je trčanje i samo trčanje. Naravno nađe se vremena i za druge aktivnosti, ali trčanje me čini potpuno ispunjenim. Nedostaju mi trke. Trčao sam ultra trail Kozara, Zmijanje, Majevicu, Šibove, Šehitluke, samo da se ne zaboravi osjećaj.
Kad je počinjao sa trčanjem, bilo je negativnih, pa čak i pogrdnih komentara.
– Vremenom se to mijenjalo. Čak su oni koji su me osuđivali da ne trebam da trčim jer „nisam ja mlad“ počeli trčati. Svijest se mijenja u pozitivnom smjeru. Moja kćerka i porodica mi i sad savjetuju da smanjim. Ja sam izgradio nekakav stil i hiperaktivan sam po prirodi.
Radovan je i humanitarac, a humanitarne aktivnosti često spaja sa trčanjem. Osim učešća ili organizacije trka na kojima se prikuplja pomoć za one kojima je potrebna, redovni je i davalac krvi.
– Prošle godine sam trčao Banja Luka – Čelinac za žene oboljele od karcinoma dojke u organizaciji humanitarne organizacije “Iskra”. Za novu 2020. trčao sam sa paketićima oko vrata do doma za nezbrinutu djecu. Podržao sam akciju za Marinu u organizaciji Banjalučanki. Organizovao sam trku na 5 kilometara za osmočlanu porodicu kojoj treba da se sagradi kuća… Takvih akcija će biti još. Smatram da i mi trkači možemo pomoći onima kojima je to najpotrebnije.
Vaši komentari
