Piše: Vasilije Šćepanović
Tada sam se pripremao za Balkansko prvenstvo u Taekwondou gdje sam bio reprezentativac Crne Gore.
Međutim tada je trčanje sve više prelazilo u ljubav i naviku, te sastavni dio mog života. Trčao sam 3 – 6km dnevno. Bilo je tu i trail trčanja. Gledao bih Damira Fejzića, koji me svakog dana motivisao da se krećem i uživao sam u tome. Odlučio sam da se prijavim za svoj prvi polumaraton, koji je tada za mene predstavljao veliki izazov, naročito jer sam imao samo 2 mjeseca da se spremim. Sa sadašnjeg gledišta su moji treninzi tada za polumaraton bili smiješni, ali meni vrlo naporni pošto sam trčao dva puta nedjeljno po 10km i na kraju nedjelje 20km, ali je volja bila jača od svega.
Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.
Prvi polumaraton
Napravio sam bio možda i tipičnu grešku svakog početnika, te sam samo dva dana pred trku istrčao polumaraton kako bih bio siguran u to da ja to mogu da istrčim. Istrčao sam svojih prvih 21.1km za 1:47:12. Tada je to meni predstavljalo nešto veliko. Nakon mjesec dana sam imao i svoju prvu trku na 5km koju sam istrčao za 20:03, te i ostale trke i gledao momke koji trče profesionalno. Želio sam biti brz kao i oni. Prestao sam bio da treniram taekwondo, gde sam bio državni prvak u više kategorija i član reprezentacije Crne Gore, te nosilac raznih medalja sa međunarodnih takmičenja. U tom sportu sam bio 4 godine, ali moja želja da budem bolji i brži u atletici je dovela do toga da prestanem da treniram i da se posvetim više kraljici sportova. Jednostavno nisam više mogao da radim tri treninga dnevno uz školu, te da svakodnevno putujem 30km gradskim prevozom, pa sam odlučio da se posvetim samo atletici. Sa trenerom Davorom Vidovićem sam se upoznao na Ostroškom polumaratonu prošle godine kada je i počela naša saradnja.
Saradnja sa Davorom
Davor je spreman da se odrekne svega da bi došao do uspjeha i već tu smo našli zajednički put. Na samom početku sam bio totalni rekreativac. Tada sam trčao 10km za 44min, 5km za 20min, 1500m za 5:10 i 3km za 12min. Bila su to meni tada nevjerovatna vremena, ali sam želio biti sve brži i brži. Za samo 6 mjeseci saradnje sa Davorom počela je i sezona trka. Nažalost bio sam još uvijek bez ozbiljnijih treninga, jer smo kasno počeli sarađivati. Ali ušli smo u takmičenja. Popravio sam sva lična vremena, i to drastično. Izgledalo je suludo, ali sam istrčao 10km za 37:25, 5km za 17:12, 3km za 9:30, 1.500m za 4:30 i to za samo 6 mjeseci rada sa Davorom. Njegova posvećenost kao trenera, te moj trud i rad uz čeličnu disciplinu su doveli do ličnih rekorda. Odlučili smo se da trčim državno prvenstvo na stazi gde sam na debitantskom nastupu postao državni juniorski prvak na 10 000m. Tada je uslijedio i debitantski nastup na državnom prvenstvu na 5.000m, 3.000m, 1.500m i 800m. Odlučili smo se da trčim sve 4 trke u 2 dana. Bilo je suludo, ali vrlo uspješno.
Medalje sa prvenstva
Postao sam juniorski prvak Crne Gore na 5.000m, 3.000m, 1.500m, te viceprvak na 800m. Mislio sam da sanjam, jer mi je sve to izgledalo nestvarno. Bilo je nevjerovatno meni da za samo 6 mjeseci saradnje sa Davorom osvojim 4 državna zlata i 1 srebro. Želim istaći da sam za svaku trku radio po 9h dnevno da bih obezbijedio sebi suplementaciju potrebnu za treninge, vitaminizaciju. Kada sam postao četverostruki državni prvak, mislio sam da će me voditi na Balkansko prvenstvo u Istanbulu, međutim selektor reprezentacije Crne Gore mi je rekao da moram ispuniti normu koja tada nije postojala zbog virusa “Covid 19”. Radio sam 9 sati i trenirao nakon posla. Nisam odustao, obećao sam: “vratit ću se na tu stazu sa normom”. Odlučio sam da nastavim dalje pa je tako došlo vrijeme da radim baznu pripremu. Bilo je to za mene nevjerovatno, 100-120km nedjeljno. Bilo je teško, ali izdržao sam. Nije mi smetao ni snijeg, ni kiša, ni jak vjetar, ni sve ostale vremenske prilike.
Usponi i padovi
Radujem se takmičenjima, jer sam još spremniji nego prošle godine. Na početku nedeljno trčanje svodilo se na svega 30km za svoju dušu, dok sada trčim do 120km nedeljno sa do dva treninga dnevno. Kao u svakom sportu, pa i u atletici, postoje usponi i padovi koje smo imali, a nekada nisu zavisili od nas. Najbitnije je iz padova i poraza izaći još jači i bolji. Kakav god dan bio znao sam da je tu Davor, te da mi je velika motivacija i oslonac. Na tome sam mu vrlo zahvalan. U trenutku kada nisam vjerovao u uspjeh, on jeste. Ukazivao mi je na sve greške koje bih činio na treningu, ali i u životu.
Pred nama su novi izazovi i takmičenja koja slijede. Radujem se tome. Već 27. marta imamo prvo takmičenje ove godine. Takođe mi je u svemu ovome veliki oslonac i podrška porodica i djevojka. U meni je jaka želja za uspjehom i napretkom i to me nosi kroz sva odricanja.
Vaši komentari
