Piše: Ersan Bijedić
Od aprila 2019. do januara 2021. godine je trčala za tim Shiseido Running Club, pa je nedavno prenijela svoja iskustva treninga za Japan Running News, web stranicu koju vodi Amerikanac Brett Larner i predstavlja rijedak uvid u novosti sa japanske trkačke scene.
Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.
S obzirom da Japanci treniraju na nekom sasvim drugom nivou, bilo je zanimljivo pročitati njena iskustva koja u cijelosti možete provjeriti OVDJE. Na MT prenosimo fragmente njenih osvrta poslije povratka u Australiju.
Triput dnevno
Bila je članica kluba Shiseido u Tokiju koji je brojao 13 elitnih trkačica.
– Nikada neću zaboraviti svoj prvi sastanak sa ekipom. Treneri su nam prenosili plan treninga za sljedeći dan. “Jutarnji trening, trening od 11 sati, popodnevni trening…” Nisam mogla vjerovati da sutra treniramo tri puta. Mislila sam da je pretjerano, a onda sam saznala da je takav raspored šest dana u sedmici. Bila sam u najmanju ruku zatečena. Koliko se očekuje da trčimo?
Osnovni cilj im je bio ući među 6 najboljih koje će predstavljati klub u štafetnoj trci, najpopularnijem trkačkom takmičenju u Japanu, “Queens Ekiden 41.195m”.
– Tim je opterećen treningom sve vrijeme preko čitave godine, živi i diše trčanje kako bi bio u najboljem mogućem fizičkom stanju za Queens Ekiden. Svaki tim ima pravo angažovati jednu stranu trkačicu i bila sam jedina neafrička takmičarka među stranim. Dosta sam putovala i vidjela metode različitih trkačkih grupa, ali ništa slično japanskom sistemu. Vrijeme između tri treninga smo koristile za vježbe snage, lični trening, hiperbaričnu terapiju i masaže, napisala je Duncan.
Piše da su djevojke bile iznenađene njenim pitanjem o sedmičnoj kilometraži. Uopšte nisu razmišljale o tome, već samo radile po uputama trenera ne propitujući smisao.
– Analizirala sam njihov trening i došla do brojke od 200km sedmično, što je volumen koji nikad prije nisam prolazila.
Bez odstupanja
Pristup treningu i novi sistem je bio najveći izazov.
– Od mene se očekivala velika kilometraža sporijim tempom, a ako bih se usudila nasmiješiti ili razgovarati za vrijeme treninga, dobila bih strogu opomenu jednog od trenera. Ne potiču hobije i socijaliziranje, jer to znači da vam fokus nije 100% na treningu. Skoro svake nedjelje sam prije radila dužinske treninge i bilo je neobično odreći se toga. Duga trčanja su i ovdje bila dio treninga, ali samo svako nekoliko sedmica i to samo 16km. Tempo je bio strogo kontrolisan jer su nas treneri pratili na biciklima i autima. Bila sam iznenađena da su dužine tako kratke, ali i sretna da ne moram trčati više jer sam znala da za par sati slijedi novi trening.
Melissa priča da joj je najveći kulturološki šok bio način na koji su joj se muški treneri obraćali kao ženi.
– Trenerski stil je bio više kao diktatura, nego partnerski odnos. Imaju metodu koju smatraju djelotvornom i jako su tvrdoglavi u odbijanju odstupanja od toga. Borila sam se sa velikom kilometražom, ali moje probleme su ocjenjivali slabošću, ne uzimajući u obzir da postoje različite metode postizanja vrhunca forme, napisala je Duncan.
Ovo je samo dio iskustava Melisse Duncan koja je još pisala o ishrani, trening kampovima, povredama, trkačkoj anemiji itd., a o čemu možete detaljnije čitati na Japan Running News. Na kraju je ipak istakla da se radilo o nevjerovatnom i najisplativijem životnom iskustvu, da je postala zahvalnija za sve što ima, te bolja i jača trkačica.
Vaši komentari
