NADA I JELENA JOVOVIĆ: Trčanje, mentalno jačanje

Mi smo Nada i Jelena Jovović. Sestre. Zajedno treniramo. Trčimo. Planiramo nove poduhvate. Počinjemo i završavamo trke. Zajedno i pišemo ovu priču.

912
Nada i Jelena Jovović (Foto: Sejo Ivković)

Pišu: Nada i Jelena Jovović

Početak trkačke priče za nas nema definiciju.

Kad se nešto desi spontano, neplanirano, onda je to sama istinska potreba za koju ne treba tražiti definisanje. U našoj svakodnevici i okruženju nismo imale adekvatne ponuđene sadržaje kojima bismo se mogle pridružiti. A hrlile smo ka tome da nađemo našu malu oazu u kojoj ćemo moći osluškivati, pratiti i ići u stopu sa svojim potrebama. Okruženje i prirodne ljepote su bili sasvim dovoljni motivi da sebi podarimo ljepotu i iz toga razvijemo najbolje verzije sebe. Kada nešto radite iz čistih namjera i grlite, udišete njenu veličanstvenost prirodu, onda vaše ideje rastu u ostvarivi proces. Mislimo da je period tridesetih godina odlično vrijeme da se žene posvete trčanju. One su tada jake. Zrele. Odlučne. Znaju šta žele. A još bolje šta ne žele. Istrajne su. Poznaju sebe. Spremne da pomjeraju sopstvene granice. A ujedno, pametno da rasporede svoje vrijeme. Mi, Hercegovke, sa kamena i krša znamo biti čelične i jake kao taj isti kamen nad kojim brusimo formu. Često se znamo našaliti kako smo spremne na sve uslove kada dođemo na trku i da nas ništa ne može iznenaditi.

Više od aktivnosti

Iako smo realativno kratko u svijetu trčanja (dvije godine), trčanje je za nas nešto više od fizičke aktivnosti. Trčanje za nas nije takmičarska aktivnost. To je još jedan od stepenika ka kompletnijem razvoju ličnosti, briga o istančanim pitanjima sopstvene egzistencije. Potreba da budemo nesputani, svoji. Jedina osoba sa kojom se takmičimo na trkama je ona prethodna „JA“, slabija verzija sebe. To je proces i mi želimo da uživamo u svakoj etapi. U tom procesu smo shvatile da je u redu da budemo ono što jesmo i da možemo sebi dozvoliti luksuz da uživamo u svojoj „nesavršenosti“. Naučile smo da prestanemo bježati od sebe, jer u toj disciplini ne možemo daleko i dugo pobjeći. Nije bitno samo pomjeranje granica, već je izuzetno bitno znati stati, ali ne odustati. Zaustaviti se kada mislimo da smo najjači, najbrži, najsnažniji, oslušnuti potrebe drugog, pružiti podršku i na taj način jačati empatiju i solidarnost. Tada ne gubimo, već razvijamo odgovornost prema sebi. Tu je izuzetno bitna ta sestrinska podrška. Lomiti, preskakati prepreke, sposobnost da zajedno grizemo i onda kada su noge olovne, a pluća tijesna, vazduh zagušnjiv, a glava pulsira. Ti trenuci su jedinstveni i dragocjeni.

Iskustva iz Gacka

U Gacku, malom mjestu gdje mi živimo nema atletskog kluba, nema škole trčanja (na našu veliku žalost). Kada smo počinjale sa trčanjem, ljudi su nas gledali sa čuđenjem. Bilo je raznih komentara, na koje smo uvijek gledali kroz šalu („obijesne trčale“). Nerijetko, po raznim ekstremnim uslovima (temperatura u minusu, snijegu) zaustavljala bi se granična policijska patrola pored nas sa namjerom da nas spase od hladnoće i prevezu do kuće. Sve su to nama simpatična iskustva. Danas, ljudi u našoj okolini nas podržavaju. Blagonaklono, sa odobravanjem gledaju na naš izbor. Dobijamo pozitivne povratne informacije. I izuzetno nam je drago kada čujemo da smo nekim ljudima motivacija za ulazak u trkački svijet. Ono što je nas vezalo za trkački svijet i učinilo da ostanemo u njemu su i ljudi koji upoznajemo, ljudi oslobođeni od sujete i oholosti.

Foto: Vladimir Selec

Lepeza različitosti

Naši treninzi su kao neka lepeza različitosti. Podrazumijevaju trčanje, planinarenje, vožnju biciklom, kao i treninge snage. Ne robujemo formi i gledamo da biramo različite staze za trčanje sa različitim usponima, na taj način izbjegavamo rutinu i jednoličnost. Najviše volimo aktivnosti u prirodi. Vježbamo pluća i noge, brusimo formu, bistrimo misli, osjećamo se slobodno. Nema tog nemira koji može poremetiti harmoniju u nama poslije uspješno istrčane trke. Raduju nas nove trke, novi izazovi. U narednom periodu više se okrećemo trail trkama i dužim dionicama, iako su naši trkački počeci vezani za asfalt i polumaratonske dužine. Ali, to ne znači da i dalje nećemo trčati polumaratone, gdje ćemo pokušati popraviti vrijeme. Naša najteža zvanično istrčana trka je i najkraća, 5 km, ali izuzetno inspirativna. Septembar, Trebinje, preko trideset stepeni u hladu, Leotar, trka u kamenu, sa usponom oko 1000 mnv, posljednji vertikalni kilometar, kada smo saznali pravi smisao fraze „tako blizu, a tako daleko“i da nikad ne smijemo podcijeniti planinu.

Ipak planina je za nas neiscrpni izvor inspiracije, mira, spokoja, a ujedno imamo i određenu dozu straha, odgovornosti, opreznosti. Planinske trke su izazovnije i zahtjevnije i zbog toga nas neizmjerno privlače. One crpe iz nas snagu, kako fizičku tako i mentalnu i na taj način nas jačaju. I tu najbolje upoznajemo sebe. Tu se, svaki put iznova, susretnemo sa novom verzijom sebe.

Sve što radimo u životu trebamo uložiti sebe. Proliti dosta znoja. Nijedan uspjeh ne dolazi sam. Za njega je prvenstveno potrebna želja, a ona je putokaz ka cilju.

Trčanje je ljepša strana življenja. Usudi se. Probaj. Zavoljećeš, vjeruj nam.

Vaši komentari

Banner