Piše: Amela Trožić
U proljeće ove godine učlanjujem se u Atletski klub „Sana“ iz Sanskog Mosta koji je moj rodni grad.
Tada sam sa klupskim trenerom Ekremom Jakupovićem napravila okvirni plan za tekuću godinu kada su u pitanju državna takmičenja, između kojih je bio planiran i maraton. Obzirom da trener živi u Sanskom Mostu, a ja u Sarajevu, kao i do sada sve treninge sam radila samostalno, bez nadzora, ali uz njegove glavne smjernice.
Moj trening
Inače, moji treninzi se sastoje od trčanja u kombinaciji sa vježbama snage, funkcionalnim, pilometrijskim i korektivnim vježbama. Do sada sam uvijek držala kontinuitet u kombinaciji svih treninga. Međutim, ove godine baš nije išlo sve po planu. Zbog drugih obaveza koje su me okupirale u periodu april – juni na žalost ispustila sam 70% drugih vrsta treninga, osim trčanja. To mi se itekako odrazilo na rezultat koji bi inače bio mnogo bolji. Ipak, na kraju sve je ispalo bolje nego što sam očekivala.
Što se tiče organizacije Two Cities Marathona, po meni je sve bilo besprijekorno i korektno, od bogatog startnog paketa, pa do okrepe, a i samog osiguranja tokom cijele staze od strane policije i volontera. Naravno, uvijek nekome nešto zasmeta, manje ili više, i uvijek ima prostora za poboljšanje, ali ja lično nemam ništa da bih istakla kao veliku negativnost.
Dva cilja
Na samom startu utrke imala sam dvije želje, odnosno cilja, a to je da uspijem osvojiti titulu državne prvakinje i poboljšati svoje lično vrijeme. Trku sam krenula veoma opušteno, bez presije, jer za mene je maraton utrka za koju nikad ne znate kako će se na kraju završti. Pratila sam ponašanje svog organizma, slušala disanje i trčala po osjećaju. U sat sam pogledala samo dva puta, prvi put kad sam startala utrku i drugi put kad sam zaustavila sat na cilju. Ne nadajući se tome, za mene je bilo ogromno iznenađenje kada sam u cilju ugledala sat koji je otkucao 3h:15 minuta što je bio znak da imam personal best i da sam osvojila titulu prvakinje, što mi je izmamilo osmijeh na lice. Tako da mogu reći da sam veoma sretna jer sam ostvarila oba cilja koja sam i planirala.
Trka u Adidas Adizero Pro
Trku sam trčala u Adidas Adizero Pro tenama koje sveukupno nosim treći put i čuvam ih samo za utrke. Inače isključivo trčim u adidas tenama jer mi daju savršenu udobnost i nikada mi nisu napravile problem (napravile žuljeve, otpali nokti, i slično). Iako sam imala izlete i sa drugim patikama, ipak sam se ubrzo vratila adidasu. Tene u kojima sam trčala su veoma lagane i uopće ih nisam osjetila na nogama, čak i u najkritičnijim momentima kada vam sve živo smeta. Veoma dobro čuvaju stabilnost stopala. Što se tiče ubrzanja, ja nisam imala dojam da su me nešto „gurale“ naprijed, jer ako niste spremni za utrku ne mogu vam pomoći nikakvi super đonovi. Tako da bih ja posebno istakla osjećaj lakoće, prozračnosti i udobnosti za trčanje u ovim tenama na duge staze. Treninge radim u težim adidas tenama, a u ovima trčim samo utrke.
Podrška ljudi
Ono što je mene posebno dojmilo i dosta emotivno dirnulo u cijeloj priči u vezi maratona jeste podrška ljudi koji su cijeli događaj propratili ili pored malih ekrana ili na ulicama Sarajeva i Istočnog Sarajeva, podrška građana koji su pljeskali, podrška volontera, policajaca, policajki, vatrogasaca i mnogih drugih. Nakon utrke čak su mi ljudi pisali da su prvi put nakon dugo vremena pogledali jedan ovakav događaj na TV-u, te nestrpljivo i nervozno navijali. Ono što je meni zasmetalo na određen način jesu nekorektni i dosta ismijavajući komentari na račun komentatora. Bilo je lapsusa i smiješnih stvari, što je tačno, ali nisu oni to uradili iz nekih loših namjera, već zbog neupućenosti. Možda je to nama trkačima bilo smiješno, jer je to naš krug kretanja i manje-više svi se međusobno poznajemo, pa nam je lako primijetiti čudne i nelogične izjave, ali vjerujem da ljudi koji malo znaju o trčanju to uopće nisu ni primijetili. Mislim da je važnije da se mi iz trkačke zajednice zapitamo zbog čega je to tako. Očito mi kao trkačka zajednica ne promovišemo dobro naš sport ili ne radimo to na pravi način, pa je logično da će ljudi biti lošije upućeni nego što su upućeni npr. u fudbal ili košarku. Možda umjesto ismijavanja trebamo poraditi na tome da se to više ne desi. S druge strane, niko nije napisao da je prijenos cjelokupnog događaja jedna super pozitivna četverosatna kulturno- sportska, a i obrazovna emisiji u kojoj su svi gledaoci imali priliku da se detaljnije upoznaju sa ovom disciplinom i njezinom psihologijom na određen način, a ne samo da misle kako ljudi trče okolo bez cilja i svrhe jer nemaju pametnija posla. Vjerujte da pola ljudi čak nije znalo koliko kilometara je maratonska dužina, a da ne govorimo o drugim detaljima.
Vaši komentari
