PRIČA O “ŠESTOM, SEDMOM” NA SVIJETU: Amele, oprosti što smo toksični dembeli

Nakon finalne trke na Olimpijskim igrama u disciplini 800 metara gdje je nastupio naš najbolji atletičar, neobjašnjiva anomalija, koja tko zna kako i zašto se pojavila u vidu čovjeka koji je sami vrh u svijetu u svojoj disciplini – creme de la creme; našao sam se u omiljenom frizerskom salonu baš u rodnom gradu Amela Tuke. Prvo sam bio oduševljen kako su u salonu, cijelo osoblje i tada zatečeni gosti, za vrijeme Amelovog nastupa, svi prekinuli svoje djelatnosti, upalili televizor i ispratili njegovu trku i odličan nastup rame uz rame sa najboljima na Svijetu. Najboljima na Svijetu! Nužno je bar još jednom ponoviti: “Šesti na kugli zemaljskoj, rame uz rame sa najboljima na Svijetu”. Na vrhovnom sportskom takmičenju. Šta ima veće i uzvišenije od Olimpijskih Igara? Ovdje mi pada napamet jedna scena iz domaćeg filma kada Emir Hadžihafizbegović postroji nekoliko balavaca i naredi im da ponavljaju: “E, hajmo sad svi, slušaj ti, a i ti debeli! Ponavljajte, nema više gospode u Sarajevu…”.

“Šesti na Olimpijskim igrama!”

Bilo kome ako ovo ne zvoni, i nesvjestan je golemosti ovog uspjeha, i ne samo ovoga nego kompletne karijere Amela Tuke, imam samo poručiti da je bezobrazni šupak!

Dok sjedim u frizerskoj stolici i slušam raznorazne priče iz svakodnevnog života, pristižu i drugi gosti i započinje neizbježna tema – komentar na cjelokupni Amelov nastup i osvojeno šesto mjesto na Olimpijskim Igrama.

Ne tako davno, prije kojih pola godine, upitan sam u jednoj emisiji da prokomentiram neke razlike između života u Njemačkoj i BiH, ljudi, ponašanja i slično, pa sam brže bolje iskoristio moment da kažem kako uz dobre osobine imamo, kao i svi, i neke loše ali jedna nas drastično srozava na listi “ponašanja normalnog maksuma”, a to je da smo “najpametniji” i da nesnošljivo često, bez da nas itko išta upita, bezobrazno nudimo savjet, odgovor i što treba napraviti u datoj situaciji. Toliko puta sam to doživio u posljednjih nekoliko godina, a ni sām nisam bez tog grijeha iako se trudim izbjegavati takvo bezobrazno ponašanje, da je naprosto zabrinjavajuće tako nastaviti dalje u životu. Znam, reći ćete, nismo jedini, rade to i ostali na Balkanu i drugdje, ali oni me ne interesiraju – ovdje je riječ o nama, o nama koji moramo poželjeti da se bar malo promijenimo. Da malo pogledamo uzase i nizase.

Razgovor gostiju “eksperata” u frizerskom salonu je tekao otprilike u smjeru koji smo navikli toliko puta do sada slušati na sve strane u našoj jadnoj, frustriranoj i ukiseljenoj javnosti. Samo ću ukratko prenijeti Amelu Tuki, jednom od najboljih svjetskih atletičara u jednoj od najtežih atletskih disciplina da “tog Talijana” trenera treba odjebati i poslušati naše eksperte koji srčano i “iz najbolje namjere” poručuju, osim onog dugogodišnjeg “trebao je krenuti ranije”, i da “treba da se i on malo lakta i njima pokaže zube, da bude bezobrazniji!”, i još nešto, “neka dogovori se s još njih par lošijih da oni za njega zatvaraju druge”… Vlasnik salona je pokušao malo suvislije objasniti prisutnima da stvari nisu tako primitivno proste, da bi nakon nekoliko pokušaja iskusio specifičnosti sizifovskog posla. Tu smo se mudro, na sreću ne potpirujući i ne dočekujući bolniju eskalaciju savjetovanja koje za dlaku imalo je potencijal preći u kakav atletski seminar, nedaj mi Bože, povukli u jedino što nam je preostalo – mrmljanje sebi u bradu.

Druga iskra je Amelov status na društvenoj mreži u kojemu je iskreno dao do znanja kako ga boli i dira takav odnos naše javnosti za koju on ponosno muči se godinama u spartanskim treninzima i odricanju, za koje ništi svoje zdravlje samo da bi mogao stati u onu traku na Olimpijskim Igrama, podići glavu i ponosno trčati za Bosnu i Hercegovinu. Zašto moram ići u patetiku? Jer moram crtati! Zato što odgovorno tvrdim da Amelu Tuki, elitnom atletičaru koji spada u sami svjetskih vrh u svojoj disciplini, iz Kaknja, više znači reakcija i sreća naše cjelokupne javnosti nego sve one nagrade i novce koje je osvojio i zaradio. Uvjeren sam da bi svaku medalju podredio i namijenio je nama i samo tako bio u stanju se u potpunosti ispunjeno radovati i osjetiti taj uspjeh do kraja.

Šteta što nije neki hladni profesionalac pa da sve ovo pošalje u tri neke i da počne trčati samo za sebe.

Teško mi je bilo čitati Amelov status na društvenoj mreži jer se i meni steglo srce kao što se steže i njemu svaki put kada neki šonjo napiše naslov “Amel tuka tek šesti…”, “Amel Tuka tek sedmi…”. Teško mi je zbog njega, teško mi je zbog nas. Jer ovo je priča o Amelu Tuki kroz koju se ispisuje jedna velika priča o nama. O nama ovakvima kakvi jesmo. O nama sa onoga stećka uzdignute glave, k’o biva strašno ponosni, gordi, debele vratine i široka čela na kojemu se može povesti kolo od Bihaća, Brčkog, Banja Luke, Tuzle, Zenice, Sarajeva, Trebinja, Mostara… O nama koji žudimo za uspjehom naših sportaša, reprezentacije ove i one, a onda te iste mažemo fekalijama jer su bili šesti na Olimpijskim igrama gdje nastupaju najmoćniji predatori koje ovaj Svijet ima. Mi bismo da imamo vrhunske sportaše, da nastupaju na velikim takmičenjima i da ih zdušno bodrimo i njima se ponosimo dok iz toga crpimo ljigavu povlasticu gnjusnog i neutemeljenog ponašanja prema istima kada ne ostvare rezultat koji smo mi namislili da trebaju. Zapravo, moraju!

Fudroajantno i devijantno ponašanje što donosi kao krajnji rezultat nepovoljnu klimu da bi se ijedno dijete u tome ispravno razvijalo na bilo kojem planu, dok ovdje govorimo o sportskom razvoju. Poručujemo li djeci da se bave sportom kako bi bili vrhunski skupljači samo i isključivo zlatnih medalja. Shvaćamo li koliko je breme takve izobličene slike i pogleda na sport i budućnost naše djece u njemu.

To nam govori Amel Tuka dok se obraća putem statusa na društvenoj mreži. I iz toga se ogleda njegova veličina. Izostavljanje isključivo sebične sujete, jer nije njega samo povrijedilo što nije cijenjen njegov rezultat, nego ga kao zdravu osobu vrijeđa takav odnos koji podižemo, poput memljiva zida, budućnosti naše djece, kojoj, u nezdravoj postavci, ne preostaje ništa drugo osim isključivo biti prvi ili lupati glavom o taj zid.

Snivamo o dembeliji i šampioni smo dembeluka. Makar smo tu prvi, isključivo prvi – bez premca!