LEILA HADŽIĆ: Od planiranih 3:28 do istrčanih 3:18 u drugom maratonu

Piše: Leila Hadžić

Ljudi trče 100 milja traila pejsom bržim od mog planiranog maratonskog pejsa – ja sam OK, ovo je sve OK.

A da ne lažem, volim treninge, volim ih više nego utrke. Nema ništa ljepše od ranog buđenja, dok je još mrak, i spremanja za trk. Mnogo veći izazov u trenažnom procesu mi je bio pronaći balans između treninga, odmora i nadoknade potrošene energije, a sve kako ne bih ponovno zapala u ciklus povreda.

I onda se opet zapitam kako uspijevaju ovo sve ti sto-miljaši? Super-ljudi koji su očigledno pronašli taj balans poštujući vlastite granice, a istovremeno ih lagano i progresivno pomjerajući – treniraj kvalitetno, odmaraj i hrani se još kvalitetnije.

Moj Ljubljana maraton se i nakon svih priprema skoro pa nije ni desio. Nekih cca. 10 dana prije same utrke smo ostali bez smještaja (a ja usput pokupila stomačni virus po drugi put u mjesec i po dana). Sve alternativne opcije za smještaj su bile van našeg budžeta, a one i koje su bile prihvatljive dok se okreneš samo nestanu. Iskreno, u tom trenutku mi je postalo i svejedno da li ću otići ili ne. To je stvar s nama rekreativcima, hiljadu drugih životnih situacija te poklopi jer ti trčanje nije jedini fokus, pa tako maraton može pasti u u drugi, treći, pa i četvrti plan.

Petak, 7 dana prije planiranog putovanja za Ljubljanu, kontam – ma ko ga šiša, istrčati ću ga simbolično na Darivi, Murisa zadužiti za okrepu, raju pozvati da naleti i podrži, pa da se usput i družimo. Nije više ni bitno da li je zvanični maraton, samo želim da istrčim tu distancu i zaokružim svoje treninge.

Subota, jutro poslije, spremam se za trk, a đavo mi ne da mira pa provjeravam još jednom Booking da se slučajno nije nešto pojavilo… Da li je neko otkazao taj smještaj, a sve su prilike da jeste, jer pojavljuje se opcija koja je više nego prihvatljiva. Budim Murisa u 6.00 ujutro, ‘Idemo u Ljubljanu?’.

U Ljubljanu stižemo naredni petak, 2 dana pred maraton. Nova situacija – osoba koja nam iznajmljuje apartman se ne javlja, nije poslala instrukcije, Booking skinuo novac, a mi nemamo više alternativnih opcija. Smirujem se, kontam, naći ćemo nešto van Ljubljane, a sa ovom osobom i Bookingom ćemo se baviti poslije.

Produžili smo do Expa na Stožicama da pokupimo startni paket. Kroz sam Expo smo prozujali jer, moram priznati, nisam veliki ljubitelj Expa, ni gužve u zatvorenom prostoru. Sve što želim je da konačno trčim. U međuvremenu konačno uspijevamo, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, dobiti i ženu za smještaj.

Taj dan i sutradan smo samo šetali (možda malo i previše) i uživali u Ljubljani, vidjeli divni Tivoli i prijateljice koje su se preselile u Ljubljanu. Srećom vrijeme je bio divno – hladno i sunčano, a sve bašte rade. Naravno, tapering ne bi bio tapering bez malo nervoze i fantomskih bolova, pa tako je počelo da me boli sve i ono što znam da je malo povrijeđeno i oni mišići koje nisam znala da uopšte imam. Stomak i dalje u izdanju ‘Daj mi samo suhe kifle i krekera’.

Maratonsko hladno jutro sam dočekala koliko toliko naspavana, ali spremna za start. Muris me ostavio u centru i otišao pronaći parking, pa ćemo se naći na Trgu Republike. Zaputila sam se sama, malo zalutala, usput upoznala par trkačica iz Hrvatske, i smrznula se jedno 10x.

Organizacija Ljubljana maratona je malo reći fantastična. Dok smo čekali na start pratili smo uživo prenos utrke na 10k, pozicionirani strateški pored ToiToieva za svaki slučaj. U 8.15 krenuli smo ka mojoj zoni.

Kada sam se prijavljivala za ovaj maraton navela sam očekivano vrijeme 3:39 jer mi je to bio logičan slijed nakon prvog maratona (3:42), tako da sam bila smještena u zoni C (vremena između 3:45 i 3:25). U međuvremenu sam kroz treninge shvatila da bih mogla probati i 3:30 i eventualno 1 – 2min ispod, pa sam tako i sat namjestila na 3:28:58. Prema Tuninoj preporuci stala sam na sami početak zone C, pa tako usput i srela kolege B-zonaše Muhameda i Pušku. Muris je bio cijelo vrijeme tu dok sam skakutala u mjestu da održim tjelesnu temperaturu iznad smrzavanja. Dodaje mi duksericu da ne umrem prije početka… još malo.

8.45 je, vraćam duks, kapu i tanku jaknicu, ostavljam rukavice jer znajući sebe, ako mi se smrznu ruke, neću moći otvoriti gelove. 8.55 Muris me tjera da se opet približim početku zone jer se u međuvremenu ispred mene stvorila velika gužva. 9.00 krećemo!!! Ili barem tako izgleda.. Trebalo je dobrih 3 – 3.5 minuta da dođemo trčo-hodajući do starta i zaista krenemo.

Treninge sam planirala sama na osnovu par planova, ali su uvijek za konsultacije bili tu Tuna i Amela (naročito za moje boljke i slabosti mišića). Tuna je preporučio da krenem lagano, cca 5:00 – 5:03min/km, pa da poslije od 14km lagano ubrzavam, ali da svakako pratim vlastiti osjećaj. Krenula sam po osjećaju, jer mi je uvijek tako lakše, pejsom oko 4:50 – 4:54min/km, tako da sam se uplašila da neću pregoriti u drugom dijelu, i malo samu sebe usporavala – dug je maraton! Na kraju sam se složila da jednostavno moram pratiti vlastiti ritam, slušati svoje tijelo, ali slijediti 2 pravila:

1. uzimaj gelove na vrijeme, ni slučajno ne čekaj da energija padne;
2. hidriraj na svakoj okrepi – stani i lijepo se napij vode.

I tako je bilo, s gelovima sam startala dosta rano jer sam osjetila potrebu. Na svakoj okrepi sam stala, napila se vode, zahvalila volonterima i nastavila dalje.

Temperatura je lagano rasla, tako da sam u jednom trenutku požalila što nisam krenula u majici bez rukava. Nema veze, bolje da grije nego da ne mogu otvoriti gel.

Malo je reći da je staza predivna – dovoljno valovita, a i dovoljno ravna. Sama atmosfera na ulicama je tako podržavajuća – Slovenci zaista žive sport! Mislim da sam usput nabacila petaka preko 50oro dječice, pozdravila i nasmijala se stotinama navijača, a svako malo čula “Ajmo Sarajevo!” (nosila sam SRC klupsku majicu :)).

Murisa sam sretala na stazi par puta “Whohoooo!”. Znam da i raja u Sarajevu prati, cijelo vrijeme su mi bili u mislima.

Tako skužim, ide ovo. Nemam blage koji je prosječni pejs jer mi sat u Race mode-u namješten samo da pokazuje trenutni i da li sam unutar planiranog vremena. Vidim samo da idem polako ispod. Od planiranih 3:28:58 krenulo se spuštati za 20 sekundi, 1minut, 2, 3… Na zadnjim kilometrima osjetim da još mogu, idemo sada do kraja jako pa koliko bude moglo. Ulazim u cilj u šoku – nisam se srušila, sa neočekivanim vremenom 3:18:40 i očekivanih cca 430m duže staze.

Divno iskustvo! Muris galami preko ograde, ništa ja ne čujem. Znam da sam nagluha malo na alarahmetile djeda, ali ovaj put jer sam van same sebe. Stojim! Hodam! Osjećam se dobro! Dobro.. noge ne znaju šta ih je snašlo. Dobro je – zaokružene pripreme, odrađena utrka!

Ljubljanu smo nažalost odmah nakon brze klope i druženja s drugom Suljom morali napustiti, ali s željom da se ubrzo vratimo. Sada se radujem ponovnom građenju baze, novim jutarnjim treninzima sa dragom rajom, i onda lagano novim ciljevima. I standardno, za kraj, ovaj maraton ne bi bio da nije bilo Murisa, njegove ljubavi, strpljenja i podrške, i svakako neiscrpnog strpljenja svaki dan. Hvala mojoj dragoj raji na podršci, Jasenki, Vedranu, Nejri, Tuni, Ameli, cijeloj SRC ekipi, mojoj porodici i mnogim drugima. I čestitke svim maratoncima i maratonkama koji su izgurali maratonske pripreme ove godine i završili svoje utrke! Idemo dalje 🙂

Vaši komentari