AMELA DIZDAREVIĆ – BULJA: Moj prvi maraton – moja ljubljanska bajka

Piše: Amela Dizdarević – Bulja

Evo mene ponovo! Skoro dvije godine nakon prvog polumaratona i istrčanih još sedam polumaratona, odvažila sam se trčati svoj prvi maraton, i to u čarobnoj Ljubljani za koju me inače vežu divne uspomene.

O ljubljanskom maratonu čula sam samo riječi hvale. Kako sam godinu dana ranije tamo trčala i polumaraton, imala sam priliku osjetiti čari te trke na vlastitoj koži pa sam bez mnogo razmišljanja izabrala baš ljubljanski maraton za svoj prvijenac. U međuvremenu je i moja grupa Trčanje i to izglasala istu trku za grupni pohod te se za maraton prijavio rekordan broj naših članova. Pripreme su počele u maju 2025. godine i trajale punih pet mjeseci. Naš trener Jasmin Harbinja svake sedmice slao nam je planove treninga, vrlo zahtjevne i pažljivo osmišljene, a koji su se pokazali kao uspješan recept za prvi maraton.
Bile su to izazovne, ponekad i iscrpljujuće, sedmice i mjeseci.

Negdje na polovini priprema, došla sam do tačke kada sam ozbiljno posumnjala u sebe. Tijelo je bilo umorno, trčanje teško, a motivacija polako nestajala. Uz podršku trenera, ustanovili smo da je uzrok takvog stanja nizak nivo željeza, te sam dobila i novi zadatak, ‘popraviti’ željezo, čemu sam se intenzivno posvetila paralelno sa treninzima. Uz terapiju, te podršku porodice i dragih prijatelja, polako sam vraćala formu i nastavila trenirati sa još više volje i odlučnosti. Poseban izazov bio je i ljetni period tokom kojeg se odvijao veći dio priprema te sam se često budila neuobičajeno rano za, inače, spavalicu, samo da bih odradila trening prije čelopeka. Ipak, pred samu trku nisam znala da li sam spremna i u glavi su još uvijek postojale sumnje.

U Ljubljanu smo stigli dva dana ranije, u petak, što nam je dalo dovoljno vremena za odmor i pripremu. Kako sam već mnogo puta bila u prelijepoj Ljubljani, nisam imala potrebu obilaziti grad pa sam slobodno vrijeme iskoristila za opuštanje sa dragim ljudima. U subotu je cijela naša ekipa iz Trčanje i to zajedno preuzela startne pakete, uslijedilo je i obavezno fotografisanje, a navečer “punjenje” ugljikohidratima za dan koji slijedi. A onda – nedjelja, dan trke. Jutro je osvanulo sunčano i prohladno, sa temperaturom oko 6 stepeni koja je rasla do nekih 12 stepeni tokom trke, pa su uslovi bili idealni za trčanje.

Trku sam započela zajedno sa Semirom Rožajcem iz našeg kluba, jer smo dijelili isti cilj – završiti maraton ispod 3:50. Samo mjesec dana ranije trčali smo zajedno sarajevski polumaraton, oboje sa ličnim rekordima, i zaključili da smo dobar tandem za trčanje. Semirova pozitivna energija ‘nosila’ nas je prvu polovinu trke. Uspijevao je ne samo da snima fanatastičnu atmosferu trke, već i da odgovori na telefonski poziv i kaže: “U Ljubljani sam, evo trčim maraton pa se čujemo kasnije.” Semire, ti si legenda! Nažalost, zbog zdravstvenih tegoba koje je imao nekoliko dana ranije, morao je usporiti, a ja sam, uz njegov ‘blagoslov’, nastavila dalje sama, držeći se planiranog pace-a. Kilometri su odmicali, a osjećaj lakoće sa kojim sam iste prolazila, iznenadio me je. Čekala sam onaj famozni “zid” o kojem svi govore, ali on nije došao. Bila sam oprezna, kontrolisala tempo i čuvala snagu za kraj, te uspjela završiti trku sa negative split-om i rezultatom boljim od planiranog (3:48:08).

Atmosfera na stazi bila je magična. Ljubljana je tog dana disala za trkače – publika je bila nevjerovatna, navijala je na svakom kilometru, a pred sam ulazak u cilj vladala je prava euforija. Taj trenutak, kada trkači prolaze kroz završni koridor uz aplauze i povike podrške, činio je da se svako od nas osjeti kao pobjednik. Ja sam se zaista tako i osjećala, a po prelasku ciljne linije suze sreće i ponosa same su potekle – pa ja sam sada maratonka! Prva draga i poznata lica koja sam srela po završetku trke bili su Haris Kovačević i Semir Beglerović (neki od najbržih trkača iz naše grupe i meni lično motivacija), koji su također istrčali lične rekorde pa smo zajedno podijelili radost i obilježili trenutak zajedničkom fotografijom sa zasluženim finišerskim medaljama.

To nije bio samo moj prvi maraton, bilo je i mnogo više od toga – dokaz da ništa nije nemoguće uz trud, volju i podršku dragih ljudi. Iako moje iskustvo prvog maratona možda zvuči bajkovito, svjesna sam da jedna lasta ne čini proljeće i da se za svaki sljedeći maraton moram još ozbiljnije pripremati. Možda ću na sljedećim biti i brža, ali sigurno je da radost prvog maratona i moju ljubljansku bajku nijedan neće nadmašiti.

Vaši komentari