ARMAN AJANIĆ: Trka koja je bila puno više od polumaratona

Moje rekreativno trkačko putovanje kreće još u januaru, kada sam tražio povratak fizičke kondicije nakon preboljelog COVID-19.

768
Foto: Mehmedalija Đipa

Piše: Arman Ajanić

Vrlo je ružan osjećaj da nakon 200m – 300m budeš žestoko zadihan. Tada sebi sam obećao da više ne želim da dođem u takvu situaciju.

Nakon par laganih trkačkih sesija po kampusu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, upratio sam Humanitarnu trku 4k u sklopu Mostar Half Marathon-a.  Ovakve stvari se ne odbijaju, što zbog humane svrhe, što zbog izazova koji će mi tada itekako dobro doći. Iz ove vremenske perspektive, nisam mogao ni pretpostavljati koji će se novi putevi otvoriti.

Krajem februara, tokom trčanja u pomenutom kampusu, dobijam iznenadni poziv od Amera. Predstavlja mi naum, ideju dr. Alisa Bolobana, oko želje da se proba prva trka u Stocu organizovati pod nazivom “Stolački Cener”. U međuvremenu sam upratio da mi je i rodica Alma prijavljena za istu trku u Mostaru, koja mi je bila pacemaker kao iskusnija trkačica, kao i draga osoba iz Stoca, moj bivši rukometni trener i nastavnik fizičkog odgoja Deniel s kojim sam imao debi ispred neformalne grupe stolačkih trkača (iako je i Alijana iz Stoca trčala, ali tokom godine smo se “ujedinili”).

U Mostaru sam isto upoznao još jednu osobu koja je ostavila traga na mene, mudru sivu glavu konjičke trkačke scene – Džafu, čija je svaka konstatacija bila u domenu aksioma što se tiče prepreka na koje ću naići tokom probijanja tih granica u početnim fazama. Dva dana poslije 4k humanitarne trke pokušavam istrčati 10 km nakon 6 godina apstinencije od dužih relacija. Naravno, motivacija 1. Stolački Cener i susret sa trenutkom istine da vidim jesam li to u stanju.

Nakon istrčane te dionice od 10 k, nenadano i neplanirano kreće nova epidemija, a pogađate već koja…

3.6.2021. Okidač i skriveni motiv za polumaraton (The Reason – Hoobastank)

Okidač za odluku da krenem sa pripremama je pomalo neobične prirode. Naime, direktor me upratio kako sam punio baterije za radni dan jutarnjim trčanjem u kampusu Univerziteta “Džemal Bijedić” i predložio da ispred firme istrčimo polumaraton.

“A kada je tačno?” – nepokolebljivo priupitah.

“Nekad u septembru”.

Poslije sam provjerio tačan datum Sarajevo Sberbank Half Marathon-a. Vidjevši da je 19.09.2021., samo sam ostao jedno vrijeme zamišljen. Već tada, tri i po mjeseca unaprijed, sam znao da će to za mene biti više od trke. Šutio sam i u dubini duše sam znao da ću tu trku, ako treba i četveronoške ispuzati.

Pripreme

Po prvi put sam se počeo ozbiljnije uvoditi u abecedu trkačkih treninga (fartlek, značaj treninga intervala, distance, treninge uzbrdica, itd). Nakon 4k humanitarne trke u Mostaru, Stolačkog cenera, LJOF Scunasticus trke, slijedilo je dalje skupljanje iskustva sa super ekipom stolačkih trkačkih entuzijasta (pored pomenutih dr. Alisa, Amera, Denija, Alijane, tu su još bili Tanja, Saša, pa mala raja Amina, Ajla, Amar, Ibrahim, Salih, Mustafa i Ajdin) na stazama: Konjički noćni cener, Kakanj za 5 i 5k u sklopu Banovićkog polumaratona.

Da neke stvari ne mogu uvijek ići po planu, avgust mjesec je meni novajliji pokazao sve čari priprema, lekcija i prepreka. Prva u sklopu tog puta je bila trka Kakanj 5k. Sitni problemi sa disajnim putevima na dan trke su odradili svoje i istrčao sam dosta ispod svojih mogućnosti sa vremenom 29:26.

Naravno, treba naglasiti da sam još tu izabrao izuzetno rizičnu taktiku gdje sam krenuo jako na startu debelo precijenivši svoje mogućnosti u tom momentu. Blagovremena lekcija. Također, čuveni ljetni zvizdani u Hercegovini od standardnih 37-38 stepeni Celzijusovih do ugodnih tropskih vrućina u večernjim satima oko 28°C su otežavali zacrtani plan. S obzirom na veliki motiv, redovnost treninga sam održavao uglavnom u noćnim satima,  gdje sam, pored Mostara, u Stocu sam znao trčati i neosvjetljenim dijelovima uz tok rijeke Bregave.

Najupečatljivija je bila zadnja sedmica mjeseca avgusta. 23.8.2021. ponedjeljak na 3. km kada je uveliko pao mrki mrak, kod gornjeg toga rijeke Bregave zaustavio me policajac i uperio lampu u lice.

Niko opasan za privođenja, samo se pripremam za sarajevski polumaraton” – dobacih dobrom lokalnom policajcu.

S odobrenjem i podrškom me pustio dalje, ali pravo čuđenje je bilo kada me nekih pedesetak min kasnije na 11. km taj isti policajac sreo sa dozom nevjerice kako i dalje trčim, u totalno drugom dijelu Stoca.

“Još trčiš?!”

“Evo lagano – ima li umora tamo?”

Odšeta od mene uprativši koja su doba. Skoro 23h i na kraju odrađenih 15km.

28.8.2021. je bio dan kada sam napravio najveću početničku grešku u nešto više od pola godine redovnijeg rekreativnog trkačkog staža. U sklopu humanitarne akcije za školarce što je organizovala ekipa Kilometar života, stolačka ekipa je u dogovoru odlučila da doprinese ovoj plemenitoj akciji, a ja tim povodom odlučio da osjetim prvi nezvanični polumaraton. Izabrao sam zahtjevnu stazu za taj trk, gdje je bila i dionica sa 10% uzbrdice.

Challenge accepted, knee permission denied.

Na pola puta sam osjetio neku blagu bol u koljenu da bi mi se na 15. km zaključalo koljeno. Bio sam prisiljen napraviti pauzu od dvadesetak minuta i inatski za nešto manje od 3 sata završio zacrtanu rutu 21,1 km, ali uz dosta muke i “đuturumskim” pace-om od 9-10 minuta po kilometru. Te sedmice sam prešao gotovo pola kilometraže nego u cijelom mjesecu avgustu, što sam naučio na teži način da je to jako loše tempirano zbog manjka kilometara u nogama. Cijena je bila nemogućnost normalnog savijanja koljena, trodnevne smetnje kod silaska niz stepenice i neizvjesnost oko težine povrede.

Ramo, Ramo druže moj – Muharem Serbezovski

Sutradan sam nazvao svog prijatelja Ramu, personifikaciju trkačkog stoicizma koji je u svojih 25 godina do sada uspio skupiti 6 hematoma (još se oporavlja od zadnjeg dobijenog tokom priprema za nesuđeni prvi Stolački cener). Čovjek koji je u mojim očima ozbiljna konkurencija čuvenom finskom fudbaleru Jari Litmanenu po talentu, ali i povredama iz svojih najboljih dana. Ako će mi neko reći antartičko hladnu istinu kako stvari stoje, on će.

Poslušao sam ga da ipak odem ortopedu, kad sam 7 dana nakon “stolačke cvancike” morao prekinuti na 7. kilometru trening čim sam osjetio prvu bol u koljenu.

U međuvremenu, uspostavio sam kontakte sa dobrim duhom beogradske rekreativne trkačke scene – Mišom Kantarom. Njega sam upoznao na 3. Banovićkom polumaratonu i njegova doza optimizma je bila zarazna i iscjeljujuća. Nakon par naših ćaskanja preko društvenih mreža, između ostalog me uputio na njegovog prijatelja ukazavši da će on trčati u Sarajevu sa živopisnom majicom i da ću ga lahko prepoznati.

Par dana kasnije, srećom, ortoped mi je dao zeleno svijetlo za sarajevski polumaraton i istu večer sam bez oklijevanja odradio 11 km, gdje sam dio dionice odradio sa mostarskom ekipom Đanijem Kosovićem i Teo Klepom.

Morao sam prekinuti trk opet radi probadanja u koljenu. Svjestan sam već tada bio da 10 dana do polumaratona slijedi isključivo samo oporavak. Neka noge povuku do petnaest kilometara, ostatak trke će srce odraditi. Dva dana prije trke sam stigao u Sarajevo i spojio poslovne obaveze sa prvim polumaratonom koji me čekao.

Subota 18.9.2021.

Tjeskobno jutro je svanulo. Uzimam telefon i zovem Merimu. Ubjedljivo najteži poziv koji sam uputio ove godine, nimalo ugodnim povodom. Uspio sam da popričam sa njom koliko je situacija dozvoljavala, emotivno dosta nabijeno tih par minuta razgovora i uspio sam samo kratko izustiti: “Merima, sutrašnju trku posvećujem bratu ti, Nedimu rahmetli.”

Nakon završenog poziva, ostao sam zamišljen neko vrijeme.

Kasnije sam obišao dio povelike familije što imam u Sarajevu i prijatelje u gradu gdje sam proveo 2 lijepe godine. Tu večer sam legao oko 22h, prije se čuo još jednom sa najbližom rajom, te trkačkom ekipom iz Stoca i drugim dragim ljudima koji su držali fige za polumaratonski debi. Velika većina nije znala da je ovo više od polumaratona za mene, a blagi nemir koji je postojao zbog zadnjih dešavanja sa koljenom je nestao kad sam zaspao…

Nedjelja 19.9.2021  (It’s my life, it is now or never – Bon Jovi)

Svanuo je i taj dan. Nalazim se sa trkačkom ekipom sa posla. Svi nasmijani, nabrijani, pozitivno raspoloženi. Na meni trkački dres i ispod posebna majica koju je preko svog prijatelja, prije mog dolaska u Sarajevo, izradio još jedan mostarski trkački “tabijasuz”, draga i bliska osoba, a po belaju prezimenjak – Nedim Ajanić (6. koljeno u srodstvu sigurno nismo). Stižemo na start, pozdravljam se sa ostatkom ekipe jer su se oni odmah u prednje redove probili. U sebi kontam: “Lakše kategorije i dame imaju prednost” hahaha. Prilikom izviđanja i traženja sebi adekvatnog startnog mjesta, nailazim ni manje ni više nego na rodicu Almu, koja isto trči svoj prvi polumaraton, kao i na legendu Džafu. Ima nešto u tome što sam baš na njih naletio, nakon moje prve zvanične trke u Mostaru, sada i pred prvi nastup na polumaratonu generalno. Ide lagana priča, zezancija, upijam savjete, kad zapazim jednog vitalnog “momka” u poodmaklim godinama u bijeloj živopisnoj majici sa natpisom “Nećeš pivo?”. Bio je to Aleksandar iz Subotice, Mišin prijatelj. Upoznali smo se, opušten i prijatan razgovor je tekao, a nakon što smo ustanovili da otprilike imamo slične ciljeve, odlučimo da skupa krenemo.

I tako je označen start. Laganim pace-om sam sa Acom i njegovom poznanicom krenuo u osvajanje polumaratonske distance. Aco je nosio maratonsku štafetu u vidu bluetooth zvučnika iz kojeg su se čuli Whitesnake, Scorpions, Iron Maiden… Zvučni doping za trkačku dušu, nema šta. Aco se već lagano odmakao, a ja nisam smio ništa rizikovati prateći strategiju da ne idem ni pod koju cijenu ispod 6:00 zbog blage rovitosti i neiskustva. Sve je bez ikakvih poteškoća teklo do oko petog kilometra u Vilsonovom šetalištu kada sam osjetio probleme u desnom koljenu.

Znao sam da ne smije stajanja biti, mučio sam se nekih 500-600m, dok mi na pamet nije pao savjet zlata vrijedan od Saše, tihe ubice stolačkih ulica koji ima sličnu konstituciju kao i ja, ali i određenog polumaratonskog iskustva za razliku od mene. Počeo sam bočno trčati nekih minut do dva mijenjavši strane i sve je opet bilo pod kontrolom. Nizali su se lagano kilometri, vidio sam štafetnu ekipu kolega sa posla kod Grbavice i Skenderije koji su davali vjetar u leđa podrškom. Posebno me impresionirao performans Sarajevskog gradskog orkestra kod Skenderijskog mosta i tu sam osjetio pravu slast trčanja dugoprugaških dionica.

Sa rodicom Almom

Tačno na polovini trke, sustigao sam Almu, ali ne baš svojom takmičarskom zaslugom. Naime, u tom momentu je imala žestoke bolove u stomaku i jedva je hodala. Kad sam je dopingovao gelom (jedan od 3 tri sam nosio u džepu) i malo došla sebi, ona mi onako, vojnički, reče: “Idi ti nastavi svojim tempom, moći ću ja”. Nevoljko sam je pustio, ali sam joj povjerovao i nastavio sa svojim trkom. U međuvremenu sam skinuo prvi dres i nastavio sam trčati u majici s posvetom. Negdje kod 15.-og kilometra između SCC-a i Skenderije sam upratio nekog mlađeg momka koji već uveliko hramlje. “Hajde lagano, možeš ti to!” – bodrim ga lagano.

Ne reaguje.

“Druže, lagani side-step i bočno trči, bit će ti lakše!”

“Whaaat? No Bosnian…”

Malo je moj “mentorski” performans ličio na golmansku retrospektivu Aziza Bešlagića iz TLN, ali upalilo je. Osjećao se bolje nakon dvjestotinjak metara, pa sam nekako i ja ispunjenije krenuo u sivu zonu moje dugoprugaške izdržljivosti. U tim momentima dok sam trčao prema mostu Suade i Olge, dosta ljudi se već vraćalo iz pravca Grbavice i mnogo je podrške bilo s obje strane staze, pozdravljam se sa svojom polumaratonskom ekipom Makom, Nikolom, te Nejrom, Arminom i ostatkom trkačke ekipe.

Zaista fantastična aura u zraku u tim momentima i prijeko potrebna, jer sam već prve signale umora počeo osjećati. Kod Vilsonovog šetališta opet deja-vu sa desnim koljenom i lagani bolovi kreću. Ovaj put sam morao par minuta trčati bočno samo da mi se koljeno i listovi što više opuste. Evidentno je bilo da umor sve više stiže, ali uveliko svjestan da sada psiha i srčanost u završnici igraju bitnu ulogu. Blizu Grbavice oko 17-og kilometra sam upratio da trčim ispod 2 sata. Tu sam dobio dodatni elan, jer sam svjestan bio da ranije bez prestanka još nisam nikad duže trčao i već tada sam znao da sam na dobrom putu da završim “misijski” polumaraton.

Sa Aleksandrom iz Subotice

Trčeći kroz Zagrebačku ulicu na Grbavici već pomalo westernovski pustinjski prizori – jako malo trkača ispred mene, ali i iza mene. Misli su mi malo odlutale u tim momentima, jer se čovjek zapita oko nekih stvari. Meni je gorući okidač bila posveta drugu. Dvije godine se borio sa opakom bolešću, stoički podnio svako iskušenje i udarac. Krenuo je sa trčanjem u momentima kada mu je saopštena najgora vijest. Nekad najvećke bitke moramo povesti srcem kada situacija naloži, a ne kada smo spremni. Sudbina se dobro poigrala tako da sam odlučio svoj prvi polumaraton trčati tačno godinu dana nakon dženaze, njemu u čast kao rođak, stari drug, vjenčani kum. Emocije sam morao kontrolisati i fokus vratiti na stazu, jer je još osjetljiv komad završnice ostao.

Na 19. km kod Skenderije sam baš osjetio grčeve i otkazivanja noga, ni “čarobni” bočni trk više nisam mogao izvesti. Pace je uveliko pao ispod 8:00, ali to je prva trka gdje mi to nije bilo bitno. Samo sam želio ovo iznijeti do kraja. Prešavši na drugu stranu Miljacke, ulicom Kulina Bana, pejserski u maniru ters dedica kada idu po zakašnjelu penziju, upratio sam prizor koji mi je bio sklonio umor do kraja trke. Upratio sam povratak otpisane koji mi je pošten osmijeh i ponos izmamio na lice. “Haaaajde rodee, bravoo!” – zagrmilo je od Čobanije do Ilidže u toj sekundi. Alma se bokserski vratila u velikom stilu nakon one krize sa stomakom na pola trke.

Trčali smo skupa par stotina metara, solidarisala se sa mnom, ali kad sam vidio da je zadržavam, samo samo joj rekao: “Svoj posao Alma, hvala ti, ja ću svojim tempom!”. Ona je ubrzala i prestigla na nekom 20-tom kilometru, tako da se i to trkačko putovanje bližilo kraju.

All Ends Well – Alter Bridge

Konačno se cilj ukazao na horizontu, još nekih 200-300 m je ostalo. Umjesto ranijih finiša sa 5k i 10k trka, koje su uglavnom izgledale poput pogibija Mladena Vojičića Tife na refrenu iz najboljih dana, ovaj put je ulazak bio nekako miran i spokojan.

Pozdravljam se sa Aleksandrom kojeg sam sreo kod jednog od obližnjih ugostiteljskih objekata.

Bodrenje prilikom ulaska u cilj je bilo sjajno. 2:36 pokazuje semafor, skoro 19 min bolje od onoga što sam prvi put trčao u Stocu, ali ovaj put u komadu, skrušeniji, mudriji. Osjetio sam ogromno olakšanje, ali i zahvalnost prema Bogu i svemu.

“Za tebe druže” – pogledao sam još jednom prema nebu polahko ušavši u cilj.

Jedan ciklus zatvoren, koji je zauzeo svoje posebno mjesto kod mene u 2021. godini. Idemo dalje prema novim izazovima, te upoznavanju novih mjesta i ljudi, u nadi da se pozitivna energija i plemenite vrijednosti šire što dalje kroz trčanje.

Impossible is nothing.

Vaši komentari

Banner