Piše: Esmin Brodlija
Naime, ja sam 2020. godine prijavio polumaraton u Istanbulu, i na isti nisam mogao otići zbog pandemije Covid-19, te nakon toga nisam više niti razmišljao o tome, odnosno planirao sam ići neke godine na maraton koji se tamo održava u novembru.
Međutim, desi se prijedlog koji nisam želio odbiti i u decembru 2021. odlučim da se prijavim i započnem sa pripremama početkom januara 2022. Kako mi je cilj da trčim polumaraton ispod 1h i 30 min, a što sam pokušao 2021. godine u Tuzli i zbog pogrešne strategije nisam uspio, zadao sam se u pripreme za Istanbul. I sve je teklo odlično, dobro sam se osjećao, početkom marta istrčao svojih najboljih 10 km (40:25), želio sam da u Istanbulu napravim svoj PB na polumaratonu i s tim ciljem sam krenuo na put 23.03.2022.
Istanbul je zaista divan grad, grad u kojem je teško sjediti, grad koji traži da si u pokretu i da si aktivan. Kako sam na put išao sa porodicom, tih dana do utrke dnevno sam prelazio preko 20 km obilazeći znamenitosti i uživajući u čarima i okusima Istanbula.
Za preuzimanje startnih paketa ponuđeno je više termina u toku tri dana, te su učesnici mogli rezervisati u kojem terminu će preuzeti svoj startni paket. Iskreno, za cijenu startnine moj utisak je bio da se radi o skromnom paketu, ali svjesnost o tome koliko je zahtjevna organizacija utrke u Istanbulu ipak čini cijenu opravdanom. Fascinantno mi je bila činjenica da u ponudi imaju određene suplemente za trkače po jako niskim cijenama, cijenama koje su u odnosu na one kod nas za trostruko i/ili više jeftinije.
Utrka je bila 27.03.2022. sa početkom u 10:00, vrijeme prijatno, nešto toplije nego što sam navikao tokom zadnjih semica, ali prijatno. Noć pred utrku donio sam odluku da pokušam ići ispod 1:29:00, imao sam ideju da to mogu, i potpuno pogriješio. Uz putovanje automobilom, duge šetnje par dana pred utrku, mislim da je to glavni razlog što nisam postigao željeni cilj. Postavio sam pogrešnu strategiju i precijenio svoje mogućnosti.
To jutro sam ustao dobro raspoložen, uzbuđen, usmjeren na cilj, zainteresiran za ono što me očekuje, spreman da se i napatim kako bi došao do željenog rezultata. Uzeo sam samo jedan gel, jer ih obično ne koristim, i to je bila još jedna od grešaka. Budući da sam do startne zone prošao 2 km staze bio sam fasciniran organizacijom, policija na svakom izlazu, hermetički zatvorena cesta kojom u toku dana auta jure kao na traci, nigdje nisam vidio da neko negoduje ili pravi problem što „tamo neko“ trči cestom, nisam čuo komentare „idite u planine i trčite“, sve je već odavno bilo spremno za utrku. Pri dolasku u startnu zonu ispred mene se nalazilo „more ljudi“, mnogobrojne ekipe koje trče pod istim motom, kao udruženja ili radne organizacije, a na startu desetine vozila hitne pomoći, volontera na svakom ćošku. Iako je događaju prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi, što učesnika/ca utrke rolama, što trkača na 10 i 21 km, nije bilo gužve pri ulasku, prostora za zagrijavanje na pretek, a o broju toaleta nema smisla niti govoriti. Sama trasa utrke je valovita, sa malom razlikom u n.v., a nudi trčanje uz Bosfor, uz zidine Bukoleon Palače, sa pogledom prema Üsküdaru, pored Rüstem pašine džamije, preko Galata mosta, pored Balat parka i Crkve Sv. Stephana. Staza koja nudi priliku da osjetiš duh Istanbula, uživaš u svakom njenom metru, od znamenitih zgrada do modernih zdanja ovog megapolisa.
Ovo je bila prilika da vidim kako se u gradu od 16 miliona ljudi uspješno organizuje polumaraton. Sve što je jednom trkaču bilo potrebno nalazilo se uz stazu, okrepne stanice sa pregršt vode i voća, brojni volonteri i navijači duž cijele staze, aplauzi i podrška sa svih strana. Tokom cijele utrke imao sam osjećaj da je publika stalno prisutna, kao na stadionu, nije bilo praznog prostora, a nije bilo niti preletača ceste, onih koji „samo“ treba da pređu do trgovine, onih koji nisu pročitali da je ulica zatvorena i da ne mogu ići autom… Plan je bio da trčim opadajućim tempom, te sam nastojao tako krenuti, ipak me utrka povukla i išao sam brže od planiranog, ujednačenim tempom oko 4:10, te sam nakon 15 km imao debelo brži tempo od planiranog. Nisam se znao štediti, pratio sam svoj dobar osjećaj, noge koje su me slušale, gel uzimam tokom jedanaestog km da bi imao zalihu energije za zadnjih 5 km. Na sedamnaestom kilometru počinju prvi problemi, uz vjetar u prsa počinjem gubiti snagu u nogama, osjećam da trebam pokušati zadržati tempo da završim utrku ispod 1:30:00, i ulažem posljednje atome snage, ali vjetar naprosto nije dopuštao više od onoga što sam mogao u tom trenutku, i na 21. km odlučujem stati i odustati od planiranog cilja. Brdo koje je bilo ispred mene na zadnjem kilometru činilo se kao nepremostiva prepreka do željenog cilja. Utrku u kojoj sam postigao najbolja vremena na 15 km i 20 km završio sam sa svojim 2. najboljim vremenom na polumaratonu, sa 1:33:39, na ugodnom 289. mjestu među više od 3476 trkača/ica, 43. među 525 muškaraca u kategoriji 35-39 godina.
N Kolay Istanbul Yarı Maratonu je definitivno utrka koju bih preporučio da upišete u svoj kalendar za narednu sezonu, utrka koja nudi jedinstveno iskustvo, ali i priliku za PB. Za mene je trčanje na jednoj ovako masovnoj utrci poseban doživljaj i uspjeh, a gorak okus neispunjenog cilja saprale su brojne turske delikatese kao i osjećaj ponosa što sam predstavljao svoju ekipu Kilometar života, Kakanj i BiH…
Poseban okus ovoj utrci i iskustvu ipak su dali moja supruga i djeca, moji prijatelji koji su me dočekali u cilju, kao i brojni prijatelji koji su me podržavali tokom priprema i hrabrili nakon završetka utrke. Trčanje mi je pružilo mnogo toga, ali druženja, podrška i ohrabrenja koja sam dobio kroz trčanje su neprocjenjivi, i osjećam izrazitu zahvalnost zbog toga.
Svako iskustvo je novo bogatstvo, naročito ako ga znaš iskoristiti, ali neke lekcije je nužno ponoviti. Ovaj put sam ponovio lekciju iz Tuzle, a vjerujem i znam da u nogama imam željeni rezultat, samo je potrebno da dođe pravi trenutak. Nadam se da će neko naučiti nešto iz mog iskustva…
Vaši komentari
