ALMA TURAJLIĆ: Na stazi nema čuda i sreće, samo rezultat rada

Sa Sarajevskim polumaratonom imam posebnu emotivnu vezu jer sam prošle godine na ovoj stazi istrčala svoj prvi polumaraton nakon nepuna dva mjeseca trčanja.

693

Piše: Alma Turajlić

Prvi put uzbuđenje na startu, prva kriza negdje na 16-om kilometru, prvi “runners high” prilikom prolaska kroz cilj, prva polumaratonska medalja.

Sve to ostaje u sjećanju i iako sam tokom ovih godinu dana istrčala još četiri polumaratona, Sarajevski će mi uvijek ostati poseban.

I eto me ponovo ovdje na startnoj liniji. Opet osjećam uzbuđenje, jer ovaj put želim da ostvarim lični rekord. Nakon prošlog septembra nizala sam istrčane kilometre, ali pošto sam trčala sama, nakon brzog napretka, uslijedila je stagnacija pa čak i nazadovanje u rezultatima, pa i povreda, sa kojom se i danas nosim.

A sve zato što nisam imala nikog pored sebe da mi pruži stručni savjet i podršku. Tako sam se igrom slučaja u junu mjesecu pridružila Udruženju Trčanje i to i od tada treniram sa trenerom Jasminom Harbinjom. Već prvi treninzi su se kardinalno razlikovali od onog što sam radila mjesecima prije, pa sam osjećala da bi mogla napredovati ukoliko budem pratila plan. I jesam poštovala program treninga, četiri puta sedmično tokom tri mjeseca nalazila sam snage da odradim trening uz sve prepreke koje su dolazile. Zbog toga na startnoj liniji 18. 09. 2022. sam osjećala blagu nervozu i nalet adrenalina jer sam željela rezultat za koji sam se trudila.

Planirala sam startati lagano, međutim, pogurao me je adrenalin, a i staza je išla nizbrdo, pa sam na prvih pet kilometara dobila prostora da usporim kasnije. Sve je išlo po planu i držala sam se planiranog tempa do 17. kilometra, gdje je staza po drugi put pod naklonom i tu je izašla na vidjelo u punom sjaju moja slaba tačka – nedostatak snage. Dosta sam usporila i izgubila tako dragocjenu minutu, a možda i više, koja bi me približila željenom ciljnom vremenu. Negdje na sredini trke počeo me boljeti kuk, kao i žulj na drugoj nozi, na koji sam skroz zaboravila, jer čim sam osjetila bol zabranila sam sebi da o tome mislim i da mi to bude razlog da usporim. Nisam dozvolila da me bol poremeti u ritmu trke, ali manjak snage da prevaziđem završnicu na blagom usponu ipak mi je pokvario planove.

Ipak ja sam zadovoljna rezultatom jer sam oborila svoj lični rekord. Prošle godine ovu stazu sam završila sa vremenom 2:16, što znači da sam za godinu dana popravila svoje vrijeme za 9 minuta (2:07:04).

Kao zaključak mogla bih reći, da i rekreativni trkač, ukoliko želi da napreduje, mora imati stručnu osobu koja će ga usmjeravati. Meni ne nedostaje motivacije i želje, ali ispostavilo se da sam skoro deset mjeseci, koje sam trčala sama, trenirala nepravilno i zato nisam imala bolji rezultat. I drugo, bez rada i discipline nema napretka. Trčanje kao i bilo koji drugi sport zahtijeva posvećenost i disciplinu. Na stazi nema čuda i sreće, samo rezultat rada.

Vaši komentari

Banner