NIJAZ ĆEHAJA: Moj PB na Sarajevskom polumaratonu

Ideja da istrčim polumaraton ove godine rodila se prije 3 mjeseca kada sam još trčao svojim sistemom "Ho-Ruk" - ono trčim dok ne crknem.

713

Piše: Nijaz Ćehaja

To je otprilike značilo 8 – 10 – 16km jednom il’ dvaput sedmično.

Pošto sam poprilično tvrdoglava osoba, bik jel, teško je bilo u suru me utjerati i preusmjeriti u nekog hajmoreć solidnog trkača. Sve do momenta kada mi je trener i veoma drag prijatelj Jasmin Harbinja počeo slati planove po kojima bih trčao s ciljem da istrčim ispod 2h polumaraton ove godine. Odlučio sam ga poslušati, jer sam znao koliko je uspješan.

Tada u to vrijeme nisam ni imao na umu da bih mogao za pejsera imati Edinu Harbinju, koja je zvijer nad zvjerovima u trčanju i jednu divnu osobu kakva ona zaista i jeste.

Helem, 18. septembar se približavao, te je Edina trebala tog datuma biti na predavanju u Latviji, koliko sam ja razumio. Međutim njen let je odgođen te sam jedino imao na umu:  “Nijaze tvoj let u nedjelju nije odgođen i iskoristi ga maksimalno”.

Priznajem bio sam jako nervozan noć prije trke kontajući kojim pejsom da idem, i hoću li cijuknuti npr. na 18. kilometru. Dogovor je bio da istrčimo u tandemu 4 mušketira (Dražen, Najdan, Ednan, Nijaz) i Edina, do 16-og kilometra sa pejsom od 5:30 pa onda “kud koji mili moji” – ko može brže neka ide, a Edina će ubrzavati ako zatreba.

Polu-cijuknuo sam na 17-om km, Grbavica mi se omrzla samo tako, ovaj put nije samo zbog Željinog stadiona. Najdan mašina je već ranije ispalio ispred nas, a baš tada dok sam ginuo, Edina i Ednan su ubrzali jer su mogli meda, ne kao ja u tom momentu. Sjećam se da sam rame uz rame sa Draženom nastavio isti pejs pa me u zadnja 2 km bodrio ‘ima još malo, ima još malo’. Posljednja 2 km su 12 minuta, a meni su se učinila kao vječnost.

Veliko priznanje odajem Draženu Filipoviću koji je realno mogao brže istrčati, međutim bio mi je tu neformalni pejser da trku iznesem kako treba. Dražene ako čitaš ovo, hvala ti.

U cilj sam uletio ko krme u kukuruze, i tako sam nekako i legao na užaren asfalt gdje mi je neko dodao i vode, fala mu ko god je. Sreća pa je hladna voda bila, te sam nastojao smiriti neku kucavicu u predjelu pleksusa.

Sve u svemu, psihički se osjećam fenomenalno, al fizički ko da me tenk pregazio po nogama – a one plešu i dalje. I sad bih tek mogao meda, na kašiku il’ da mi neko krišku pomaže u kombinaciji sa đemom il’ tako to. Hvala ekipi Tito, i treneru Jasminu Harbinji, kao i pejseru Edini Harbinji koja je isto imala coaching ulogu u ovome svemu.

Čini mi se da sam zagrizao kao neki trkač, a ne samo biciklista. Radujem se narednoj trci 10k u Podgorici, nekad u novembru. Bože zdravlja da i narednu sezonu krunišem zajedno sa svojim timom TiTo.

Vaši komentari

Banner