ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Kronike iz Ljubljane

Svi koji me znaju ili oni koji su čitali moj prošlogodišnji članak o Ljubljanskom maratonu, znaju da je Ljubljanski maraton za mene najdraža utrka.

914

Ne postoji mjesto gdje bih radije bila posljednjeg vikenda mjeseca oktobra (ove godine ipak se radilo o trećem vikendu, a ne posljednjem), nego na startu Ljubljanskog maratona.

Jedino takve emocije u meni može pobuditi utrka u mom rodnom gradu.

U mom životu Ljubljana ima posebno mjesto, rado koristim svaku priliku da ju posjetim, a spoj moje ljubavi prema tom gradu i prema trčanju, uvijek predstavljaju dobitnu kombinaciju. Tradicionalno, u Ljubljanu smo se zaputili dan ranije, i ostali 2 dana. Svatko sa svojim planovima, željama i ciljevima, a svima nam je bilo zajedničko: dobro se zabaviti.

Dan prvi: muke po startnom broju i vremenskoj prognozi

Muke po startnom broju zapravo su započele nekoliko dana ranije, kada sam shvatila da se za utrku uopće nisam prijavila. Kako je to moguće? Eto, moguće je. Kada su otvorili prijave tijekom ljeta, razmišljala sam da li da se odmah prijavim ili ne, a kako nisam bila sigurna da li bih trčala 10km ili polumaraton, odlučila sam odluku o prijavi odgoditi. Kako je posljednjih nekoliko tjedana cijeli fokus bio na mojoj nozi, čije stanje se drastično pogoršalo, u mojoj glavi Ljubljana je bila na posljednjem mjestu i u potpunosti sam zanemarila činjenicu da se nisam prijavila, čak i kada je donesena odluka da ću utrku ipak trčati.

No, kako to obično biva, uvijek netko odustane od utrke pa broj nije bilo teško nabaviti. No, činjenica da dolazim u Ljubljanu i moja ekipa odlazi preuzeti svoj startni broj, a ja ne, nije bila ugodna, posebno kada večer prije vi još uvijek nemate svoj startni broj. Dogovor je bio da ću broj preuzeti ujutro, prije samog starta.

U Ljubljanu smo stigli u subotu, oko 16h te nas je dočekala kiša. Tko mi je kriv što uopće nisam gledala vremensku prognozu i u gledajući moju torbu, ništa nije dalo naslutiti da će kiša padati cijelu subotu, a i prije samog start utrke te djelomično tijekom utrke (ovisno koju disciplinu ste trčali). Smjestili smo se tek nekoliko stotina metara od starta, tradicionalno, kako bismo mogli biti što fleksibilniji. Odmah po dolasku uputili smo se po startne brojeve, malo razgledali expo, a dio ekipe ostao je na pasta party-u, dok su oni koji su pokisli, a nisu se adekvatno pripremili za kišu, otišli kupovati suhu odjeću. Naravno, tu je još i odlazak u trgovinu, budući da u Sloveniji trgovine nedjeljom ne rade.

Kiša nije prestala cijeli dan padati pa je i zadnje trčanje prije utrke proteklo u znaku kiše, no kako smo bili smješteni na odličnoj lokaciji, sve što nam je trebalo nam je bilo na dohvat ruke.

Opet tradicionalno, dan prije utrke zaputili smo se u omiljenu pizzeriju. Ekipa je bila za odlazak na večeru u restoran, osobno sam dvoumila da li da si napravim večeru ili da i ja pojedem pizzu, budući da to i nije uobičajeno jelo koje bih jela prije same trke. Našla sam kompromis i nešto sama spremila i odlučila pojesti malo pizze. Kasnije se ispostavilo da to i nije bila baš dobra odluka, jer iako tijekom utrke nisam imala nekih problema, po prvi puta nakon utrke sam osjetila da mi večera od dana ranije i nije najbolje legla. Zaključak: uvijek se treba držati svojih rutina.

Dan drugi: samo opušteno

Četvero nas, tri utrke, četiri cilja. Ujutro nas je dočekala kiša, a prije samog starta ja sam trebala skupiti svoj startni broj. Srećom, dogovoreno mjesto susreta je bilo 100m od naše lokacije, a ekipa je odlučila iskoristiti priliku i popiti jutarnju kavu. Iako sam navikla da se pred start Ljubljanskog maratona spava 1h duže zbog promjene sata, kako je ovaj puta Ljubljanski maraton premješten na vikend ranije, taj ritual nismo odradili, no svi smo se uspjeli naspavati i probuditi prema planu.

Zagrijavanje sam odradila vrlo opušteno uz rijeku, ponajviše diveći se ljepotama grada i vratila se natrag u apartman kako bih se spremila za utrku. Prema startu krenula sam 40 minuta ranije i uputila se u zonu A, gdje se postalo jako teško zagrijati, odnosno dovršiti zagrijavanje, zbog velike količine trkača. Morala sam napustiti zonu kako bih napravila završna ubrzanja, a po povratku zona je bila zatvorena te sam morala preskakati ogradu. Također, nosila sam startni broj koji je pripadao zoni C, no zaštitar mi nije pravio problema oko ulaska u zonu.

Što se više bližio start utrke, gužva u prvim redovima je postajala sve veća te su krenula i naguravanja, kao i svake godine. Točno nekoliko sekundi prije samog starta utrke, odlučili su me pustiti u zonu gdje su se nalazili trkači sudionici Prvenstva Slovenije u polumaratonu, no nažalost, kako su me pustili svega nekoliko sekundi prije službenog starta, stigla sam do zadnjih redova.

A onda je krenuo tradicionalni start, s atmosferom koja ne razočarava, s atmosferom koja vam govori da ne postoji ljepše mjesto gdje biste bili u tom trenutku. To je za mene Ljubljanski maraton. Osjećaj je uvijek isti, godinama. Za mene je to uspjeh u organizaciji jednog događaja.

Stazu već znam, znala sam na svakom kilometru što me očekuje, no nisam znala što mogu očekivati od sebe, budući da sam tjedan dana prije utrke morala pauzirati nekoliko dana, kako bi se situacija s nogom popravila. Neizvjesna situacija s nogom predstavljala mi je određeni stres i nisam se uspjela opustiti onako kako sam htjela. Moj mozak stalno je očekivao bol, no to se nije događalo. Na 18. kilometru pomislila sam kako mi je lijepo u utrci. Ja ću kriviti Ljubljanu, jer ipak postoji neka posebna veza između mene i tog grada, i da volim u njoj uživati. A ne patiti.

Najljepši dio Ljubljanskog maratona je sve ono što slijedi nakon. Analize utrke, doživljaji, situacije, prepričavanje utrke, mogli smo satima o tome pričati. Ako uz sve to se spoji razgledavanje Ljubljane (nikada mi neće dosaditi, bez obzira koliko puta posjetila ista mjesta), posjet tradicionalnim mjestima koja su nezaobilazna prilikom svakog posjeta tom gradu, zaključak je da i ovaj puta Ljubljana nije razočarala i upravo nam ponudila spoj sporta, druženja i atmosfere kakvu sam priželjkivala.

Organizacija i dojmovi utrke

Što se tiče same utrke i organizacije iste, možda i nisam objektivna u procjeni iste, budući da su moji motivi za sudjelovanje na toj utrke dobro se zabaviti i uživati. Svjesna sam da je Ljubljanski maraton povisio cijenu startnog paketa i nemam neko mišljenje oko toga. Bila sam na utrkama čiji startni paket je koštao više i lošijeg su utiska, a isto tako sam bila i na utrkama čiji startni parket je koštao manje i ostavile su pozitivan utisak na mene. Svoj startni paket platila sam kao i većina sudionika na toj utrci, kao što to radim svake godine.

Startni paket sadržavao je broj i torbu te je tradicionalno izostala majica. Opet, ja osobno nemam problem s tim jer ne volim skupljati stvari iz startnih paketa, a količina majica koje imam je tolika da ih neprekidno dijelim drugima. Ono što je Ljubljanski maraton zadržao kao svoju tradiciju jest dijeljenje finišerske majice za disciplinu maraton.

Sama atmosfera na startu i na stazi je bila odlična, a ovaj puta vratili su i staru stazu maratona (koja je u vrijeme korone bila promijenjena). Zbog kiše, možda je bio nešto manji broj navijača uz stazu, ali to je moj subjektivni dojam. Također, ponovno su uveli zone i kontrole po zonama, kako bi se spriječilo da trkači sami biraju zonu prema vlastitim željama, a ne prema mogućnostima. No, nisam sigurna koliko je ta kontrola dobro funkcionirala, budući da sam ja s brojem koji pripada zoni C mogla ući u zonu A.

Prema dojmovima drugih trkača, okrepe su bile jako bogate. Ja ih nisam koristila i nisam obraćala pažnju što se na njima nalazi, no vjerujem da je tu Ljubljana tradicionalno na nivou. Također, nisam koristila okrepu u cilju, budući da je apartman bio svega nekoliko minuta od ciljnog prostora te sam se odmah zaputila u isti pa ne mogu podijeliti utiske o tom dijelu.

Jedan mali propust napravili su organizatori, jer mi nisu u cilju rekli kada slijedi proglašenje, a to su do sada radili svake godine. Budući da nisam imala tu informaciju, a trebala sam se presvući i rastrčati, u trenutku kada sam se vratila u ciljni prostor, proglašenje je već završilo.

Zaključak

Ovogodišnji nastup na Ljubljanskom maratonu za mene je bio najbolji do sada, budući da kvalitetu nastupa ocjenjujem kroz jako puno parametara. Za mene konačna brojka na ciljnoj liniji je samo jedan od tih parametara, tu je i puno toga što treba uzeti u obzir, u tjednima prije utrke, prije i tijekom same trke i na kraju onaj subjektivni, osobni doživljaj.

Također, za mene je posjet Ljubljanskom maratonu i odmor, a provesti odmor u dobrom društvu, gdje vladaju pozitivne emocije, potpora, razumijevanje i međusobno uvažavanje je nešto što mi je najbitnije. Svakog koga povedem u Ljubljanski maraton, zaljubi se u tu utrku i grad i nezaobilazni dogovor da dogodine trebamo to ponoviti.

Svi smo se vratili doma sretni, s pozitivnim dojmovima, željom da i iduće godine ponovimo isto. To je ono po što smo došli u Ljubljanu, a Ljubljana nas nije razočarala.

Tko zna, možda iduće godine prvi puta isprobam utrku na 10 kilometara. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.

Vaši komentari

Banner