ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Najgori se pamte

Ovih tjedana sve je u znaku maratona. Gotovo svakog vikenda održava se barem jedan maraton, a osim mnogih regionalnih maratona, aktivirala se i svjetska scena pa su se zaredali i oni najveći.

609

Došao je i tjedan meni najdraže utrke, koju ne propuštam od kada sam ju prvi puta doživjela, a to je Ljubljanski maraton.

Ima neka tajna veza između Ljubljane i mene, a kao jučer sjećam se starta svog prvog Ljubljanskog (polu)maratona i misao koja mi je tada prošla kroz glavu „ne postoji mjesto gdje bih radije bila u ovom trenutku, nego upravo tu“. Od onda, svaki puta ista misao, samo se udaljenost mijenjala iz godine u godinu.

Osim što su se zaredali maratoni, zaredala su se i iskustva i doživljaji, a jedno nedavno maratonsko iskustvo meni bliske osobe ponukalo me da ponešto napišem o posljedicama neadekvatnog hranjenja tijekom maratonske utrke i svog najgoreg maratonskog iskustva, koje se upravo dogodilo na meni najdražem maratonu.

Prvi i najgori

Jedino zajedničko pridjevima prvi i najgori jest maraton i to Ljubljanski, ali ne nužno i isti, ovisno o kutu gledanja. Kao svoj prvi pravi maraton odabrala sam upravo Ljubljanski maraton u jesen 2017. godine. Zašto pravi? Prethodila je tom događaju priprema koju sam odradila u sklopu Grawe noćnog maratona, koji nije certificirani maraton pa jedina sličnost s maratonom je približno slična udaljenost. Moj prvi, Ljubljanski maraton, nije bio i moj najgori maraton, a možda i jest, ako se definicija najgori gleda po istrčanom vremenu, budući da je to ujedno i najsporiji cestovni maraton kojeg sam trčala. No, kada kažem najgori, zapravo se referenciram na onaj subjektivni doživljaj maratona.

Taj najgori, dogodio se točnu godinu dana kasnije, u jesen 2018. godine. Sat se u cilju zaustavio na 3:02:33, što je značilo poboljšanje u odnosu na prethodni maraton za čak 7 minuta i 37 sekundi (Berlin: 03:10:10), a u odnosu na proljetni maraton za 16 minuta i 3 sekunde (Palmanova: 3:18:36). Gledajući objektivno brojke izgledaju odlično, ostvaren je napredak daleko veći od očekivanog. No, naša iskustva nisu samo konačne brojke, već cjelokupna slika i izvedba.

Za početak, nikome ne bih savjetovala da radi gluposti kao što sam radila ja – ići na 2 maratona u vremenskom razmaku manjem od 2 mjeseca. Tako kratak period nije dovoljan da se tijelo oporavi i s razlogom ne bi trebalo trčati više od 2 do 3 maratona godišnje. Nakon Berlina sam bila uvjerena da nisam iskoristila sav svoj potencijal i da bih u voljenoj Ljubljani mogla ciljati vrijeme ispod 3 sata.

Kada tijelo kaže dosta, um caruje

Vrlo brzo nakon starta utrke (na nekom 15. km) shvatila sam da ne mogu držati ciljane prolaze za toliko željenim rezultatom ispod 3 sata, ali ono što me dočekalo na 35. kilometru, tome se nisam zaista nadala. Često se priča o maratonskom zidu, no, ovdje se nije radilo o tome. Trčite određenim tempom veći dio utrke, tempom koji je prilagođen i više ne prati ciljani tempo, budući da ste vrlo brzo shvatili da od ciljanog tempa trebate odustati i odjednom, ničime najavljeno, maraton vas „proguta“. Glava je tada odlučila da ću maraton završiti, a razdoblje nakon maratona bilo je još gore nego sam maraton. Tada nisam znala gdje sam točno pogriješila, a danas na tu utrku gledam nekim drugim očima.

Danas će svatko uzeti zdravo za gotovo i reći „puknuo sam“, a čak bih rekla da se takvo objašnjenje previše olako daje svim utrkama, koje su u našim očima neuspješne. No, pronaći pravi uzrok problema je puno teže, ali omogućuje daljnje korekcije u nekim budućim utrkama. U poslovnom svijetu naučila sam koliko je važno imati reakciju i akciju, u protivnom je naše iskustvo uzaludno. Odnosno, ako se dogodi neki propust, vrlo je važno napraviti analizu zašto se to dogodilo, odnosno retrospektivu, a još važnije, poduzeti sve potrebne mjere da se to u budućnosti ne događa. Zvuči vrlo logično, a u praksi se gotovo uopće ne primjenjuje.

Neadekvatni unos hrane prije i tijekom utrke

Kao trkaču, vrlo je važno da imate nekoga uz sebe, tko će na okolnosti gledati s nekog drugog gledišta. U danom trenutku ja to nisam imala pa mi u mojim analizama što i zašto se godilo tog kišnog dana u Ljubljani, hrana nije uopće bila faktor. Niti najmanji. Nisam dovoljno jela, zapravo imala sam potpuno neadekvatan pristup prehrane prije utrke, a tijekom utrke nisam ništa konzumirala. Kad kažem ništa, onda mislim ništa. Tada sam smatrala da ako nisam gladna, da ne trebam uzimati hranu. Danas shvaćam da tijekom utrke ne mogu prepoznati trenutak kada moje tijelo treba hranu i da moram preuzeti kontrolu nad procesom, umjesto da čekam signale.

Najbolji način je da unaprijed napravite plan nakon kolikog vremenskog razdoblja ili koliko kilometara ćete uzimati hranu, ali takav plan treba i vježbati, odnosno primjenjivati na nekim dužim treninzima. Vjerujem da se brojne krize u maratonu mogu spriječiti adekvatnim unosom hrane prije i tijekom utrke, naravno, ako je i tempo adekvatan.

Nedavno sam slušala podcast od Ryan-a Hall, nekada vrlo uspješnog dugoprugaša, koji je ujedno suprug i trener Sara-e Hall, trenutno jedne od najboljih maratonki u SAD-u, koja drži 2. vrijeme u maratonu u SAD-u. Ryan je pričao općenito o prehrani i naveo razgovor s jednim od najvećih trenera u triatlonu, koji mu je rekao da nije susreo sportaša koji se dovoljno hrani. S druge strane, u trčanju se, kako na svjetskoj sceni, tako i u našim krajevima, sve vrti oko kilograma. Da, svima je jasno da u teoriji, što si lakši, bit ćeš brži. U praksi, to može i ne mora biti tako. Ryan je upravo pričao o hranjenju na način da se uzima maksimum, a da se pritom ne dobiva na masi. Ali to je neka druga tema. Nekoliko dana prije utrke i tijekom utrke maratona nije vrijeme da se razmišlja o kilogramima, već o adekvatnom unosu hrane, kako bismo mogli ostvariti naš puni potencijal.

Zaključak

Nije svaka utrka jednako uspješna, bez obzira na rezultat koji se ostvari. Kritički osvrt i realna analiza situacije, tzv. retrospektiva, nešto je najvrijednije što možemo dobiti iz same utrke. No, na nama je da li ćemo naše zaključke i akcije promijeniti u budućim situacijama. Maraton je utrka kojoj se treba pristupiti s maksimalnom ozbiljnošću, jer za razliku od drugih kraćih distanca, za idući maraton treba pričekati i puno više od nekoliko dana ili tjedana.

No, vratimo se mi na temu Ljubljanskog maratona. Do sada sam trčala 2 puta polumaraton i 2 puta maraton i sve 4 utrke daleko su ispod mog, subjektivnog, kriterija dobre utrke. Drugim riječima, smatram sve 4 utrke neuspješnima, svaku iz nekog drugog razloga, a unatoč tome, to je i dalje utrka kojoj se veselim svake godine iznova i koja u meni budi najljepše uspone. Zasigurno je jedan od razloga način na koji domaćini slave sport i ukazuju nam na praksu koja bi se trebala primjenjivati svugdje.

Ovaj vikend očekuje me 3. Ljubljanski polumaraton, a naznaka da ću prekinuti negativan niz na meni najdražoj utrci nema. Borba s prehladom i previše radnih obaveza pobrinut će se za to, a ja ću se pobrinuti da mi i ove godine bude zabavno, kao i svake prethodne.

Vaši komentari