ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Ponekad treba učiti i na vlastitim greškama (Valencija maraton)

I dok još uvijek obrađujem u glavi sve što se dogodilo i kako se dogodilo, možda i ne s dovoljno hladne glave, jedno je što imam reći sama sebi: na prošlost se ne može utjecati, treba prihvatiti svoje greške, naučiti iz njih i nastaviti dalje i osigurati da se iste greške ne ponove u budućnosti.

841

Kada imate lošu utrku, to nije problem.

MT napomena: Ana Štefulj je u Valenciji istrčala maraton za 2:46:57.

Problem je ne naučiti ništa iz nje i ne primijeniti naučeno na budućnost. Zbog toga svoj drugi nastup u Valenciji ne želim zaboraviti što prije, dapače, želim znati sve što se dogodilo, zašto se dogodilo i što možemo učiniti bolje, drugačije.

U nastavku slijedi isključivo moja perspektiva događaja, a koja može varirati od one koju ima moj trener, i ljudi koji su bili sa mnom okruženi.

Trenažni proces i završne pripreme u Keniji

Prije same analize utrke i mojeg viđenja iste, htjela bih se osvrnuti na cjelokupni trenažni proces i završne pripreme koje sam odradila u Keniji. Na početku trenažnog procesa same pripreme i nisu išle po planu. Bila sam u vrlo lošem fizičkom stanju, noga mi je zadavala velike probleme i to se sve reflektiralo i na moje psihičko stanje i motiviranošću za samu utrku. Bit ću iskrena, nisam se ni vidjela na startu maratona u Valenciji, iako sam startninu kupila još prošle godine. Nekako sam čekala da stvari same od sebe počinju ići na bolje, ali se to nije događalo.

No, kako to obično biva, u jednom trenutku sve se počinje kretati u željenom smjeru. Prekasno? Možda. To nikada nećemo saznati. Izgubilo se već previše tjedana u trenažnom procesu i ja sa svojom formom nisam bila tamo gdje sam trebala biti. No, noga je počela ići na bolje, a samim time moja forma, moja motiviranost i moja želja da ipak odem trčati Valenciju. Sukladno tome, u posljednji tren donesena je odluka da odem na pripreme u Keniju.

Pripreme u Keniji protekle su savršeno. Presavršeno. Toliko da sam i sama čekala kada će se nešto desiti, ali se ništa nije dešavalo. Sve treninge radila sam daleko iznad očekivanog, i za posljednja 2 tjedna Kenije mogu slobodno reći svoje najbolje treninge koje sam odradila na visini. Znala sam da sam u jako dobroj formi i bila sam pozitivna oko svog nastupa u Valenciji. Imala sam neki dojam oko toga koji rezultat imam u nogama, a što je bilo praćeno i s treninzima koje sam radila na visini.

Povratak u Zagreb donio je prvih par dana umor, ali jednom kada sam se prilagodila, odličan tjedan nastavio se i kod kuće. Naravno, uvijek se postavlja pitanje koliki je utjecaj lošeg početka trenažnog procesa na konačan ishod. No, nisam se previše zamarala time, moj jedini fokus bio je na sam maraton i moja želja da istrčim ono što sam davno napisala na papiru da želim.

Jer što se može desiti zadnji tjedan? Ništa. Ona rečenica koju sam stalno slušala u posljednja 2 tjedna: “od ove točke ništa se ne može popraviti, samo pokvariti” sustigla me na 22. kilometru utrke. Jer što se može pokvariti?

Greške koje se nisu smjele dogoditi

Ne postoji jedna greška koja će objasniti kako je moguće prvu polovicu maratonske utrke istrčati za 1:16:20, a drugu za više od 1:30, gdje je pritom druga polovica utrke u tempu sporijem od većine laganih trčanja koje sam odradila u posljednje vrijeme. Postoji niz grešaka koje dovode do katastrofe. Upravo tako je bilo i u mom slučaju. A meni se alarm nije upalio niti na jednoj od njih, sve dok nije bilo prekasno.

Da bih objasnila niz grešaka, treba se vratiti nekoliko dana unazad, odnosno u zadnjih 5 dana prije same utrke. Svi znamo da se u zadnjem tjednu pred maraton treba odmarati i jesti. U teoriji. No, kada dolazimo do prakse, ja sam prva koja to ne zna raditi. Jer, kakav odmor? Doduše, oni koje rade znaju da se na posao ne može puno utjecati i možda sam odabrala krivi tjedan za maraton jer i aktivnosti i događanja oko posla nisu išla u korist mom odmoru, fizičkom ili psihičkom. Ali to je neka druga priča.

U četvrtak, dan prije puta u Valenciju, iako nisam trenirala, radila sam jer, nažalost, neke stvari oko posla nisam mogla odgoditi te sam se našla u situaciji da u 19h navečer još uvijek odrađujem radne zadatke jer nisam mogla otići na godišnji i ostaviti tim ljudi bez da sam odradila svoj dio. U petak ujutro odrađivala sam posljednje obveze kod kuće, i krenula se pripremati za put doslovno 30 minuta prije puta. Ne moram ni spomenuti da u četvrtak, ni u petak nisam ni otprilike jela onoliko koliko bi normalno trebalo jesti, a kamoli kako priliči nekome tko će za 3 dana trčati maraton. Hrana je bio moj najniži prioritet, a trebao je biti najviši, uz sam odmor. U petak navečer stigli smo u Valenciju i tada sam uspjela nešto pojesti, što je ujedno bila moja prva hrana tog dana (alarm koji se trebao upaliti, a nije se upalio).

Ana i njen trener Primož Kobe

Dolazi subota i treba odraditi trening, treba skupiti broj. Iako sam u subotu pojela nešto više nego u petak, i dalje to nije bilo ni otprilike onoliko koliko bi trebalo unijeti hrane dan prije maratona. Umjesto da odmaram, u pokretu sam bila praktički cijeli dan i legla spavati iza 22h, a alarm je bio postavljen na 4:15, točno 4 sata prije starta. Dogovor je bio da ujutro odem do hotela, koji se nalazi u blizini starta i gdje je uglavnom smještena elita, kako bih s njima otišla na start. Znala sam da će oni krenuti oko 6:30 i da do tada moram biti tamo. Alarm je zazvonio u 4:15, po planu, i ja sam bila spremna započeti sa svojim ritualima: doručak, wc, meditacija, wc…, sve dok mi ujutro moja pratnja nije rekla da imam naručen taksi u 5 da me vozi do hotela. Kako u 5, pa to je za 45 minuta?  I donosim najgoru moguću odluku: pojest ću malo doručka i vidjeti ako ću biti gladna pred start i nešto pojesti usput.

Tko ne doručkuje prije maratona, a programiran je da tako trenira mjesecima? Moj strah da ako pojedem i krenem prema hotelu i možda neću moći na wc bio je veći od bilo kakve razumne odluke. Jer nema goreg da dođeš na start utrke, a nisi bio na wc-u. I tako sam ja po dolasku u hotel meditirala, umjesto da sam se bavila svojom hranom, sve dok se nisu skupili svi i dok nismo krenuli prema startu.

Tijekom zagrijavanja osjetila sam da sam gladna, ali sam i dalje ignorirala svoje tijelo i rekla sama sebi da imam dovoljno okrepa tijekom utrke i da će sve biti u redu. Jer, što može poći po zlu? Svakih 5 kilometara imat ću dovoljne količine ugljikohidrata i bolje je ne riskirati pred start s nekim nepredviđenim unosom hrane. Kakav naivan i amaterski pristup. No, ponekad se i sami sebi možemo čuditi kako razum ne djeluje, kada bi trebao, i kako iracionalno ponekad razmišljamo.

I utrka je krenula. Sve je odlično, bila na wc-u upravo onoliko puta koliko sam trebala biti, već od prvog kilometra s lakoćom dolazim do nekog ciljanog tempa. Pronalazim grupu s kojom se krećem. Prvih 5 kilometara prolazi kao sekunda. Dolazi prva okrepa. Uputa organizatora: elitne ženske okrepe nalaze se s lijeve strane. I vidim oznaku da za 100m kreće okrepa. Vidim stolove, vidim na stolovima brojeve. Ti se krećeš brzo, znaš svoj broj, pokušavaš čitati te brojeve, sve prolazi brzo. Pa odlučiš ne čitati brojeve, već tražiti svoju bocu. Sve boce izgledaju slično. Znam da moja mora biti negdje na kraju. I odjednom nema više brojeva na stolu, samo stolova s bocama. Koja je moja? Panika. Ne vidim ju. Vidim ju, prekasno. Otišla ja, boca ostala na stolu. Dobro, nema panike, to je tek 5. kilometar. Ipak sam ja trenirala da uzimam okrepu od 10. km. Znam otprilike gdje je moja boca, na idućoj okrepi bit će bolje. Krećem se dalje s grupom, sve je super. I kao da je prošla nova sekunda, a ne 5 kilometara, evo oznake da za 100m kreće okrepa. Sada sam više koncentrirana. Gledam, gledam, gledam. Sve boce izgledaju isto. Uzimam bocu, a na njoj piše startni broj 301 (ovim putem se ispričavam trkačici sa startnim brojem 301), to nije moj broj. Što radim? Ispuštam bocu na idućem stolu.

Idemo dalje, nije panika. Vraćam se grupi. Držimo tempo, a ja počinjem osjećati potrebu za okrjepom. Znam da prostora na idućoj okrepnoj stanici za grešku nema. Dolazimo do nje, ista priča. Ja se izdvajam potpuno izvan grupe i koncentrirana sam od početka stolova. Uzimam bocu za koju vjerujem da je moja i pada mi iz ruke. Tu nastaje lagana panika. Ovo je već 3. stol na kojem nisam uspjela uzeti okrepu. Okrepa nije jasno vidljiva i postajem svjesna situacije. Kakvo čudo se može desiti da na 20. km uspijem vidjeti svoju bocu, a broja na stolu nema, a na nizu stolova nalazi se mnogo boca koje izgledaju isto? Na 20. kilometru ponovno uzimam bocu koja nije moja, no nažalost više nije bilo stola i morala sam ju ispustiti na pod.

Niti u jednom trenutku nije mi palo na pamet uzeti službenu okrepu. Ne znam zašto. U mojoj glavi to nije bila opcija. Očito je teže racionalno razmišljati kada si u utrci. Dolazi prolaz na polumaratonu i ja sam zadovoljna. Još uvijek ne razumijem da ću ubrzo shvatiti što znači udariti u zid. Iako sam već osjećala nedostatak energije, svjesna sam bila rizika u koji sam ušla u utrku – da ću možda drugi dio nešto sporije otrčati. I gledam prolaz i kažem sama sebi: ok, ako će druga polovica biti 1:18, to će biti super. Samo da dođem do neke svoje okrepe.

Kako nisam uspjela uzeti svoju okrepu na 20. kilometru, pratnja mi je dodala gel na 22. kilometru. To se ne smije raditi u trci, ali u trenutku kada sam ja to radila, već sam bila očajna i svjesna da je za mene utrka već pomalo završila. Ja sam tada očajno trebala šećer. Dolazi 25. kilometar, a ja od navijača ne vidim ni stol. A kamoli okrepu na stolu. Moja pratnja otišla je do stola i kada sam prolazila, samo sam vidjela ruku i svoju bocu u njoj i zgrabila ju. No, kako sam konzumirala gel na 22. kilometru, fizički nisam bila u stanju uzeti novi gel, i bila sam u stanju popiti pola boce s ugljikohidratima. I čekala sam da šećer počne djelovati, ali to se nije dešavalo. Ne treba pogađati da na 30. kilometru opet ništa od moje okrepe. I to je bio trenutak kada sam znala da je sve gotovo.

U jednom trenutku više nisam imala snage i odlučila sam hodati. Nisam bila u stanju ravno hodati i samo se sjećam da je jedna osoba iz publike pitala da li trebam hitnu i da li sam u redu. Ne sjećam se koliko dugo sam hodala, ali znam da sam rekla da ću doći do cilja pa makar koristila i ruke. Pa sam opet krenula trčati i kada sam došla do 35. kilometra, odlučila sam toliko usporiti da barem jednu okrepu uzmem, no, moje boce nije bilo (nije ju trebalo biti niti na 15. kilometru, ali zahvaljujući jednoj osobi koja je to primijetila, pronašla je moju bocu na muškom stolu i stavila ju na ženski).

Nisam dugo trčala i krenula sam opet hodati. Tada mi je pratnja dodala sok koji se dijelio na službenim okrepama i on mi je pomogao da opet krenem trčati. I tako je agonija trajala. Hodanje, trčanje, hodanje. Fokus da nekako pređem ciljnu liniju. Naravno da sam pokušala dohvatiti svoju okrepu i na 40. kilometru i to se nije desilo.

Konačan učinak: 0 od 8 okrepa.

Fizički, nisam bila u stanju trčati, ali odluka da završim utrku bila je jača od bilo čega. I došla sam do cilja. Znala sam da čim stanem da neću moći stajati na nogama. Tako je i bilo. Odnijeli su me na hitni prijem, budući da nisam samostalno mogla hodati. Moj najveći problem u cilju je bio što sam došla pothlađena. Bila sam plava, a tjelesna temperatura iznosila je 34.5 stupnja. Otpustili su me kad su uspjeli podignuti temperaturu na 35 stupnjeva, nakon što su me grijali više od 20 minuta.

U svojoj glavi imala sam različite scenarije utrke. Ali ovaj scenarij nije bio opcija. Kako je moguće da mi se to desilo? Još uvijek je prerano da dam odgovore na neka pitanja. Još uvijek moram u glavi posložiti plan akcija kako da idući puta takvu grešku izbjegnem. Ne jednu, već niz grešaka.

Valencija maraton

Nakon što sam ispričala svoju dramu, odnosno cijelu tragediju maratona, vrijeme je da ispričam ponešto i o samom maratonu u Valenciji, ovaj puta sa stajališta nekog tko je bio dio elitnog starta.

Za početak, kako sam se uopće našla na elitnom startu? Jednostavno, poslala sam email (koristeći generičku email adresu za sva pitanja) i pitala organizatora da li mogu krenuti iz elitnog bloka, budući da mi je dodijeljen prvi blok, odmah iza elitnog. Nisam očekivala nikakav odgovor, a kamoli onaj pozitivan.

Na moje iznenađenje, organizator je odgovorio odmah isti dan i rekao da mi je dodijeljen novi, elitni broj. Znala sam da elita predaje okrepe dan ranije u hotelu i osigurala sam da su i moje okrepe tamo. Doduše, nisam imala boce organizatora, već samo naljepnice preko svojih boca. No, problem je bio da upravo zbog toga jer nisam bila inicijalno dio elite, za moju i još neke okrepe nisu postojali brojevi na stolovima, što je otežavalo uočavanje vlastitih boca.

Na tehničkom sastanku organizator je dao konačne upute, a to je da žene startaju s lijeve strane mosta i da se sve okrepe nalaze s lijeve strane, dok je za muškarce rezervirana desna strana mosta i desna strana za okrepe. Također su dali precizne upute oko vremenskih uvjeta i na kojim kilometrima će vjetar puhati u prsa, u kojima u leđa, a na kojima vjetar neće imati utjecaja. Vau. Ostala sam oduševljena.

Na startu je bilo i 5 grupa pejsera, zadnji za vrijeme 2:32, no ja osobno nisam vidjela jasno naznačene pejsere na startu. Iako je organizator objavio njihove startne brojeve, u samoj utrci oni se nisu jasno vidjeli.

Elita je kretala na start pješke, od hotela koji je bio udaljen nekoliko minuta od samog starta. Mjesto za zagrijavanje i garderoba nalaze se točno ispod starta u garaži. U garaži su postojale dedicirane prostorije, ovisno o timu ili menadžeru kojem ste pripadali. U svakoj prostoriji nalazio se wc i stolice te boce s vodom. Sva elita zagrijavala se u garaži, a tamo se ostavljaju i sve stvari, budući da se nakon cilja može odmah vratiti u garažu. Nekih 20 minuta prije starta već su krenuli pozivati elitu da krene na start. Na startu su žene trebale ići na lijevu stranu mosta, muškarci na desnu i bilo je dovoljno vremena za još kratko zagrijavanje i eventualno ubrzanja.

Nekih 1 minutu prije starta pustili su prvi boks da se približi startu i tako smo svi skupa krenuli u avanturu zvanu maraton. Količina ljudi koja je stalno bilo oko mene bila je nevjerojatna. Kao i prošle godine, bilo koji tempo trčite, oko sebe ćete imati nekoliko grupa. Možda to nije slučaj ako trčite 2h i 1 minutu maraton, ali za veliku većinu ostalih to je slučaj. Stalno ste dio neke mase i ni u jednom trenutku niste sami.

Okrepe se nalaze na svakih 5 kilometara i jedini problem je da organizator nije smio dopustiti da navijači budu ispred stolova na kojima se nalaze elitne okrepe, što se dešavalo u drugom dijelu utrke. Također, do polovice utrke osobno nisam vidjela niti jedan označeni kilometar, iako su oznake postojale. Oznake kilometara nisu jasno vidljive, a zbog mase bilo je još teže uočiti iste. Tako da ni u jednom trenutku nisam znala do polumaratona koliko moj sat odstupa od službenih oznaka.

Atmosfera na maratonu je bila vrhunska, a kako sam prvi puta u životu dobila medicinsku pomoć na nakon utrke, mogu reći da je i taj dio bio profesionalan.

Zaključak

Da se ne snalazim najbolje s okrepama u utrci ovaj puta su me stajale glave. U kombinaciji s velikom željom i motiviranošću da dobro trčim utrku. Kada sve ide po planu i postanete toliko fokusirani da ništa ne upropastite, promaknu vam stvari koje su očigledne. To se meni desilo.

Naravno, bila sam tužna jer znam da sam za utrku bila spremna. I motivirana. Ali kada se glava malo ohladi, stvori se još veća želja i motiviranost. I počinju se kovati novi planovi.

Ovo je bio izvještaj sa same utrke, a idući puta osvrnut ću se detaljno na svoje pripreme u Keniji. Jer, iako utrka nije prošla kako je planirano, pripreme su prošle odlično i svakako bih htjela podijeliti neka nova kenijska iskustva.

Vaši komentari

Banner