ALDIN RIZVIĆ I RENATO ŠABANOVIĆ: Mladost + upornost, iliti “Kako smo istrčali Splitski Sub-3 maraton”

Piše: Renato Šabanović

A gdje drugo nego u našoj Bosni, tačnije na prošlogodišnjem Tuzlanskom maratonu.

Iako smo nas dvojica uvijek trenirali zajedno i pripremali se zajednički za svaku utrku, nikad do tad nismo od početka do kraja skupa istrčali zvaničnu utrku. Tuzlanski maraton je, ustvari, bila naša zajednička test trka. Međutim, bili smo nestrpljivi i nismo do kraja pratili plan pa nam je Sub 3 izmakao – jednom za nepunu minutu, a drugom nepune dvije minute.

Planirajući štafetnu utrku za Unusual marathon Sarajevo (Rizvić, Šabanović, Hadžić) i postigavši odličan rezultat (1. mjesto muška kategorija) sa vremenom ispod tri sata povećali smo svoje samopouzdanje i ubijedili sami sebe da ove godine imamo dobru podlogu za trčanje maratona ispod tri sata.

Odluka je pala da to bude Split Marathon, jer nas je godinu prije trčeći 21K staza samljela, ali i oduševila.

Naši treninzi su bili svakodnevni, iscrpljujući i fokusirani, a kako je to izgledalo u ta tri i po mjeseca najbolje bi vam mogle opisati slike naših trening patika. Radeći na snazi, izdržljivosti i brzini polako smo u glavi sklapali plan utrke, jer bez dobrog planiranja snaga i brzina na 42K padaju u vodu. Trčanjem smo, osim nama poznatih staza oko Banovića, obišli nebrojene staze u podnožju Konjuha i po samom Konjuhu pripremajući se za susret  sa Marjanom i splitskom burom jer smo znali da bi nam mogli dohakati.

Važno nam je napomenuti da su nam veliku podršku pružale naše porodice i članovi našeg kluba ARK Banovići, kako moralno, tako i trčeći dionice sa nama.

U Splitu je dan utrke bio u znaku kiše i bure („Krivo je moreeeeee“). Pred početak utrke kreće zagrijavanje, susreti sa poznatim licima, lijepe želje i neizostavni adrenalin koji treba kanalisati i iskoristiti.

Trku smo podijelili na četiri etape i trčali kao da ona prije ili poslije ne postoje.

Prva etapa od 10K je prošla po planu (0:41:24). Počevši drugu etapu od 10K u kojoj nas vremenski uslovi nisu štedili, negdje oko četrnaestog kilometra, zbog uspona i vjetra pauziramo razgovor (koji je inače kod nas dvojice neprekidan) da se sami  sa sobom malo saberemo. Trka teče dalje, a mi drugu dionicu takođe završavamo po planu (0:40:35).

Trčeći treću etapu pri izlasku sa Poljuda srećemo našu rado viđenu sapatnicu u trkama Zoe Hamel i odlučujemo da nam ona bude „glas razuma“ i da pratimo njen pejs. Krećemo u savladavanje Marjana i nakon završetka treće dionice potvrđujemo da je to bila prava odluka jer smo uspjeli sačuvati svježinu, iako se brdo sve vrijeme igralo sa našim mozgom. Treća dionica 10K (0:42:36).

Silaskom niz Marjan ulazimo u našu četvrtu dionicu od 12K. Dolaskom na Rivu nama kreće totalno nepoznata staza. Jedine dvije svijetle i poznate tačke koje smo ugledali su naše supruge, Lara i Zijada koje stoje na Rivi i bodre nas, a ja se u tom trenutku pitam ko je luđi od nas četvoro: nas dvojica što radimo to što radimo ili njih dvije koje nas podržavaju u svakom našem ludom naumu koji odlučimo uraditi. Nailazimo na teren pun izmjena pravca kretanja, malo pijeska, uspona, silazaka i sve to polako počinje uzimati svoj danak. E, tu do izražaja dolazi naš timski rad i međusobna podrška jer smo u kriznim momentima „vukli“ jedan drugog. Na 36K brzom kalkulacijom donosimo prećutnu odluku da oborimo pejs tek toliko da ne narušimo ciljano vrijeme ispod tri sata. Mladost je preuzela brigu o pejsu, a ja sam mogao samo predano pratiti upute.

Ulazak u cilj je bio nestvaran, 42K rame uz  rame, vrijeme 2:59:11.

Eksperiment uspio – pacijenti preživjeli.

Zaključak: mladost+upornost = uspjeh.

Do sljedećih izazova jedno rudarsko: SRETNO!

Vaši komentari