KREŠIMIR TABAK: Naše praško proljeće

Nakon četiri godine trkačkoga staža i pretrčanih 5126 km po domaćim putićima i cestama susjednih država, red je došao na utrku u pravoj europskoj metropoli.

884

Piše: Krešimir Tabak

Ta ideja i želja javile su se još prije godinu dana, ali je valjalo pričekati pravi trenutak i izabrati pravi grad.

Nakon istraživanja rasporeda proljetnih polumaratona u Europi, izbor je pao ni više ni manje nego na Prag. Nikad nisam bio, a svi koji jesu zabilježili su iznimna iskustva.

Nakon određivanja lokacije, vrijedilo je sve organizirati. Ići i trčati sam nije imalo smisla pa sam vlastitu želju podijelio s trenericom Lucijom Kolić i nekolicinom klupskih kolega za koje sam pretpostavio da bi se mogli odvažiti. Budući da Lu svaki tjedan na drugom kontinentu mjeri staze za trčanje, teško je bilo očekivati da će imati jedan slobodan vikend. I uistinu, nije ni imala. U vrijeme praške utrke bila je u New Yorku. Klupska družina načelno se zainteresirala za trkačku avanturu u Češkoj, ali dovoljno motivacije za konkretan potez nije bilo. Polovicom veljače organizatori objavljuju da je za praški half dostupno svega dvjesto startnina. Već se predajem i računam kako mi se želja da istrčim neki velegradski polumaraton neće ostvariti prije jeseni. Tada se iznenada javlja Krešimir Sliško sa stvarnom motivacijom za avanturu. Znali smo da je Ante Mamić također imao interesa i nije ga teško bilo uvjeriti da je ovo jedinstvena prilika za posjet jednom od najljepših gradova na svijetu. Nekoliko dana poslije za poduhvat se odlučuje i Vlatko Kovačević te se među posljednjima uspijevamo prijaviti. Samo dan nakon naše registracije prijave su bile zatvorene.

Na put smo odlučili krenuti automobilom, točnije mojom C klasom. Vozilo u solidnom stanju, potrošnja nije velika, a sigurnost zajamčena. Četvrtak u 6:00 pokret iz Tomislavgrada. Ispred nas više od 1100 km ceste. Nakon doručka u „Đerdanu” (Gradiška) nastavljamo putovanje. Kupovanje vinjeta u Sloveniji i gužva oko Beča uzimaju nam vremenski danak, ali u kasnim popodnevnim satima uspijevamo ući u Češku. Odmah poslije granice s Austrijom zanimljiv prizor. Pored puta nekoliko bordela i kockarnica u nizu. Dva u jedan. Iako je bilo znatiželjnih i zainteresiranih, svraćali nismo. U Prag stižemo oko 21:00 (petnaest sati nakon početka puta) te se smještamo u apartman koji smo rezervirali. U interesu boljega sna, lagana šetnja i ulazak u jedinu pivnicu koja je radila treću smjenu. Prezadovoljni smještajem završavamo prvi dan.

Rano ustajanje i lagani doručak nakon kojega slijedi akcija. Ni stotinu metara od lokacije na kojoj smo smješteni nalazi se metro. Dnevna karta za javni prijevoz (metro, tramvaj i autobus) za više nego prihvatljivih 5 eura. Isto toliko stanica od mjesta našega boravišta i izlazimo u sam centar Praga. Prvi korak podizanje startnih paketa (startni broj, adidasova majica uz doplatu, proteinska čokoladica i praktičan ruksak za najpotrebnije trkačke detalje). Kad smo riješili sve što je bilo nužno za trčanje, uslijedio je obilazak grada. Astronomski sat, Kafkin muzej, Karlov most, dvorac u kojemu su stoljećima stolovale češke glavešine, znamenitosti su koje nismo željeli propustiti, kao ni čuvenu pivnicu „U Fleku”. Od nas četvorice jedino je Mamić hajdukovac, ali je i nas trojicu dinamovaca zanimalo gdje se to začela ideja o osnivanju drugoga najboljeg hrvatskog kluba.

Česi slove kao narod koji popije najviše piva po glavi stanovnika u svijetu. I, uistinu, sve pivnice koje smo obišli bile su pune. Pivnica „U Fleku” posebna je priča. U više odvojenih prostorija može stati nekoliko stotina ljudi, ali ulazak nije neometan. Toliki je interes za pivom da na ulazu u pivnicu stoji vratar koji po nalogu rasporeditelja gostiju (ne znam kako drukčije imenovati čovjeka koji vam kaže da možete ući i pokaže gdje možete sjesti) pušta posjetitelje tek nakon što nekoliko ljudi iziđe iz pivnice. Mi smo na ulazak čekali desetak minuta, u pivnici se zadržali gotovo dva sata i kad smo izlazili, vidjeli smo istu scenu kao i kad smo dolazili. Pred vratima su ljudi čekali svoj red. Pilsner i Kozel teku u potocima, ali nikoga nismo vidjeli da je pijan, kako u Fleku tako ni u jednoj drugoj pivnici. Svidio mi se hedonizam na češki način. Po povratku u stan, ponovno se otvaraju trkačke teme, a mene već pomalo lovi uzbuđenje, osluškujem signale iz tijela i govorim svojima kako sam spreman za tempo 3:55. S tim mislima odlazim na počinak.

Buđenje u zoru i osjećaj kako se razina kortizola i adrenalina povećava u krvi. Nakon ustajanja, svatko u svojem ritualu. Jedini sam iz družine koji uvijek jede prije utrke, otprilike oko 2000 ugljikohidratnih i proteinskih kalorija. Tri sata prije starta, tako uvijek i nikad nije bilo problema. Za završetak halfa pripremam proteinski napitak s bananom, keksom i bademima, jer za uloženi napor tijelo zaslužuje najbolju nagradu. Brojevi su pričvršćeni, dresovi i trenirke obučene, putujemo metroom prema Trgu Jana Palacha – mjestu starta i cilja jednoga iz serije pet europskih superpolumaratona. Crveno-crne boje izazivaju pažnju domaćega svijeta.

Središte Praga to je jutro kompletno bilo u trkačkom raspoloženju. Dvanaest tisuća prijavljenih iz cijeloga svijeta dominira češkom prijestolnicom. Vrijeme oblačno, temperatura ispod deset stupnjeva, tek lagani, a na trenutke i nešto jači vjetar pokazuje se kao čimbenik koji bi mogao u nekoj mjeri pokvariti gotovo pa idealne vremenske uvjete. Nekoliko fotografija sa zastavama, presvlačenje, ostavljanje garderobe na čuvanje marljivim volonterima, zatim zagrijavanje i smještanje u startne zone. Prije toga snažan stisak ruke s imenjakom, Mamićem i Vlatkom, odvažan pogled u oči i samo jedna riječ: „Sretno!”

Vlatko i Ante pozicije zauzimaju u G zoni te ispred i iza sebe vide po pet tisuća ljudi. U Prag su došli bez rezultatskih imperativa, s ciljem da u uživajućem tempu dođu do finišerske medalje. Kad narastem, bit ću kao njih dvojica. Iako u M55 imenjak još uvijek intenzivno radi na pomicanju vlastitih granica. Prije dva tjedna, u Mostaru je istrčao osobni rekord s vremenom 1:33:25, što ga čini najboljim u dobnoj kategoriji u Bosni i Hercegovini. U Prag je došao uživati u trčanju, ali i potvrditi dobru formu. C zona njezino je jamstvo.

A sad malo o meni. Svoj posljednji polumaraton istrčao sam prije godinu dana u Osijeku. Rezultat 1:25:50, devet sekundi sporije od moga najboljeg vremena. U prijavi za Prag kao očekivano vrijeme naveo sam 1:24:59. U ovom trenutku to je mjera moje kako ambicije tako i mogućnosti. Tjedni prosjek od 44 km u posljednja tri mjeseca ne bi podržao veći apetit. Kako god, željeni me je rezultat doveo u A zonu. U pravilu se imam običaj zagrijavati do nekoliko minuta prije starta i onda se moram hrvati da zauzmem mjesto koje mi pripada. U Osijeku sam nekoliko sekundi prije odbrojavanja doslovno morao preskočiti ogradu kako bih ušao u startnu zonu. Poučen učincima svojih loših navika, u Pragu sam na startno mjesto došao među prvima i tu trčkarao dok se god moglo kretati. Petnaestak minuta prije početka utrke smještam se skroz naprijed, tik iza elitnih trkača. Kako se bliži start tako uzbuđenje raste. Val pozitivne energije koja dolazi od deset tisuća motiviranih sudionika koji mi se nalaze iza leđa i profesionalna napetost koju osjetim ispred sebe ne ostavlja me ravnodušnim. Kad je pak krenula „Vltava” Bedricha Smetane puls je skočio skoro do maksimuma. Nakon tog avantura je mogla početi.

Do linije koja označava start trebale su mi svega tri sekunde. Egu godi ta privilegija. Organizatori su najavili brzu stazu ili kako sami naglasiše: idealnu za postizanje osobnih rekorda. To uvijek uzimam s dozom opreza i koliko mogu trudim se ne misliti na ono što nije u mojoj moći. Olakšavajuća okolnost za postizanje željenoga rezultata bila je činjenica da su u utrci bila dva pejsera na 1:24:00. Njihova prisutnost djelovala je kako podržavajuće tako i umirujuće. Računam, dok god vidim njihovo krilo, dobar mi je i smjer i tempo.

Na prvih nekoliko kilometara velika gužva, sa svih strana neumorne noge mase trkača koračaju naprijed. Kako ne bi izazvao udes u prometu, ako se hoćeš pomaknuti iz vlastite putanje, nekoliko sekundi prije moraš rukom pokazati kuda ćeš. U suprotnom postoji rizik da te trkač iza tebe pokupi pa da obojica padnete što se nekolicini koji su se nalazili u mojoj blizini zamalo i dogodilo.

Prvi dio prilično ravan, a budući da sam stalno nedaleko od pejsera, na sat gledam tek nakon svakoga prijeđenog kilometra. Osjećaj u tijelu dobar i redovito preispitivanje: „Bih li u ovom trenutku mogao pojačati?” Dok je god odgovor potvrdan, ne treba se brinuti, ali ubrzanja nema jer znam da je cilj daleko. Jednim dijelom vjetar je bio u manjoj mjeri nepovoljan, ali uz sve ostale podržavajuće okolnosti poput sjajne publike koja se rasporedila duž cijele staze, vjetar je bio gotovo pa neosjetan. Problematični su bili trenuci kad poslije asfalta dođe kameni dio na kojemu vrijedi biti posebno oprezan. Pojedini trkači tu su imali određenih problema, a moram priznati da je Hokina tenisica dobro prianjala i za tu podlogu te da na tim mjestima nisam bilježio pad tempa.

Drugi dio staze nešto dinamičniji i valovitiji od prvoga, ali zahvaljujući brdskim treninzima to me nije omelo da krenem ispred pejsera i uz podršku gela koji sam uzeo na devetom kilometru izdržim blage uzbrdice. Sama završnica, odnosno dvadeseti kilometar donio je najveći izazov. Kontinuiran uspon, dobrim dijelom kroz tunel, tempo osjetno pada svim trkačima pa i meni. Tu sam izgubio osam dragocjenih sekundi i na posljednjem kilometru trebalo mi je nekoliko stotina metara da se oporavim i u samu završnicu uđem kako to i inače radim, brže od tempa cijele utrke. Naum je to u kojemu sam uspio. Ugledam cilj, prolazim, vrijeme 1:23:15. Osobni rekord u Pragu! Zadovoljstvo na razini, malo je reći i teško opisati.

Presvlačim se i čekam svoje. Prvi dolazi imenjak. Vrijeme 1:35:09, nekoliko sekundi sporije nego u Mostaru, ali je izvrsna forma potvrđena. 30. u kategoriji M55 od 444 vršnjaka. Znači u 7 % populacije. Besprijekorno! Vlatko i Mamić također uspješno završavaju utrku. Prvi za 2:03:26 drugi za 2:04:41. Miriše na uzajamno nadmetanje, ali obojica zadovoljna. Po završetku manifestacije odlazimo u stan, zbrajamo dojmove, ložimo klupske kolege tako što im lažemo rezultate. Ipak je 1. travnja. Većina ih je povjerovala. Gledam vlastiti nastup po kilometrima, prva i druga desetka u tri sekunde razlike, ostatak ispod tempa utrke. 60. u kategoriji M35 od 996 vršnjaka. Kao i imenjak u 7 %. Cilj ostvaren. Malo odmora i još jedan izlazak u grad.

Nakon nedjeljnoga doručka krećemo kući. Bez gužve u Beču, stajanja za vinjete i dužih pauza, u Tomislavgrad stižemo za dvanaest sati – tri sata brže nego do Praga. Što ti je iskustvo. Idući put kobogda ćemo za to vrijeme stići i u Prag, metropolu koju od davnina s pravom nazvaše „zlatni grad”. Osobno smo se uvjerili i zašto.

Vaši komentari

Banner
Podijeli objavu
Prethodni članakEROL MUJANOVIĆ: Bosanac u Tokiju
Sljedeći članakMIRZA BEŠIROVIĆ: Hannover Marathon, moj prvijenac
Moje trčanje - trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja, prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-povijesne baštine naše zemlje.