Piše: Tomislav Cvitanušić
Bostonski maraton se već 122. godine tradicionalno održava svakog trećeg ponedjeljka u aprilu, na državni praznik Patriot’s Day, kojim se obilježava bitka kod Lexington-a i Concord-a koja se dogodila 19. aprila 1775., jedna od prvih bitaka u ratu za nezavisnost SAD-a od kolonijalizma Kraljevstva Velike Britanije.
Najvažnija tema prethodnih dana među učesnicima trke je bila šta i kako se obući za dan trke, a organizatori su rješavali probleme otkazanih letova i trkača koji nisu stigli preuzeti brojeve na vrijeme, raspravljali da li posuti sol po brdovitoj trasi kojom se trči maraton radi učesnika u kolicima čija bi sigurnost na nizbrdicama bila bitno ugrožena u slučaju poledice. Voda natapa sisteme za mjerenje i svu silnu elektroniku koja je angažovana na najstarijem i najprestižnijem maratonu na svijetu, a izdato je i zvanično upozorenje za mogućnost poplave.
05:45 – oblačenje opreme, šorc, tanka majica dugih rukava, prsluk da me štiti od vjetra i preko majica kratkih rukava. Ipak je to samo kiša. 2008. godine na maratonu u Kopenhagenu je padala dva sata bez prestanka, a koliko je tek treninga bilo na Vrelu Bosne i Vilsonovom po kiši. Kažem sebi nije mi to ništa novo, nema razloga za brigu. Preko oblačim trenerku, sivu, pamučnu, “Rocky style”, koju sam ponio iz Sarajeva i koju ću ostaviti na startu. Svu odjeću koju trkači ostave na startu volonteri prikupe, onda se ta odjeća opere i sortira, te podijeli beskućnicima i siromašnima.
Dubrovački polumaraton 2017. godine, direktor trke Alen Bošković, proslavljeni hrvatski vaterpolista, olimpijac i veliki prijatelj Sarajevskog polumaratona me upoznaje sa Douglas Flannery-jem, direktorom operacija Bostonskog maratona i njegovom suprugom Lacie. Alen im govori o Sarajevu i našim aktivnostima sa toliko ljubavi i strasti da je i meni malo neprijatno. Narednih sat vremena pričamo o Sarajevu, Bosni i Hercegovini, našem udruženju NGO Maraton Sarajevo i malom timu na čelu sa Erolom i Franjom (Erol Mujanović i Franjo Šola, osnivači NGO, op.a.) koji je pokrenuo rekreativnu trkačku zajednicu u BiH, našim projektima, Sarajevskom polumaratonu, planovima i svemu ostalom kroz šta smo prolazili u prethodnih 11 godina postojanja. Bilo je tu i smijeha, ali i vrlo konstruktivnih komentara i savjeta jednog od čelnih ljudi najveće i najprestižnije maratonske trke na svijetu.
07:00 – autobus javnog prijevoza dolazi na stanicu sa minutom zakašnjenja. Vozim se do metro stanice Porter, odakle idem do Charles St., tačke odakle polaze autobusi za Hopkinton, mali gradić gdje se nalazi start Bostonskog maratona. Organizatori su obezbijedili 400 autobusa za prijevoz trkača koji su podijeljeni u četiri grupe i imaju svoja vremena kada trebaju doći da se ukrcaju u autobuse. Sve je savršeno organizovano, kiša i vjetar pojačavaju, ali osmijeh sa lica hiljada trkača ne silazi, polako se ukrcavamo u autobuse i polazimo prema Hopkintonu. Vozimo se skoro sat vremena do Hopkintona, brisači jedva da uspijevaju obrisati staklo vozaču, a ja u šali, onako poluglasno više za sebe kažem: “nije valjda da ćemo sada trčati nazad do Bostona”. Smijeh u autobusu.
Novembar 2017. – dobijam poruku od Douglasa s kojim sam u kontaktu još od Dubrovnika. Pita me da li sam uspio ostvariti kvalifikaciju za Boston na Berlinskom maratonu. Za moju dobnu skupinu, treba mi 3:25:59, ali da bi bio siguran učesnik trebalo bi mi dvije do tri minute i brže od toga. Moje najbolje vrijeme do tada je Stockholm prije tri godine, 3:33:42. Odgovaram mu da nisam ostvario rezultat, povreda zadnje lože koju vučem skoro 8 mjeseci nakon humanitarne košarkaške utakmice, te viroza koju sam imao dan prije Berlinskog maratona, su utjecali da sam Berlinski maraton završio jedva ispod 4 sata. Da bi se ubrzali 15 sekundi na maratonu po kilometru, za to treba mnogo rada i odricanja, ali prije svega posvećenosti trčanju i treningu. Ja sam u 2017. išao na polumaratone, triatlone, Half Ironman-e, alpinističke ekspedicije, vodio grupu u Školi trčanja Klix, tako da, ruku na srce, nisam mogao ni očekivati da ispunim kvalifikaciju za Boston. Iste godine u Berlinu su dva moja prijatelja i sjajni trkači, Mirzet Halilović iz Tuzle (poznatiji kao Valter, ikona tuzlanske i bh. trkačke scene) i Emir Baralić iz Sarajeva, fenomenalni plivač i Ironman sa privremenom adresom u Njemačkoj, ostvarili norme za Boston, te postoje velike šanse da ćemo u 2019. godini imati najmanje dva predstavnika iz BiH. Treba napomenuti da je i naš Vlado (Vladimir Selec, Banjalučki polumaraton) 2017. trčao Bostonski maraton za koji je imao kvalifikaciju. Ne postoji ništa ljepše nego radovati se tuđem uspjehu, a to je nešto što moramo promovirati i na čemu iskreno moramo raditi u našem društvu.
10:00 – Izlazimo iz autobusa u Hopkintonu, vrijeme se pogoršalo, mjesto predviđeno za trkače sa šatorima liči na jednu beskrajnu kaljužu, doslovno blato do koljena. Tu se čeka, na vjetru i kiši da uđemo u “korale” odakle ćemo startovati. Da se poslužim rječnikom klasičnog sportskog novinarstva, uslovi za trku su na rubu regularnosti. Trkači se doslovno smrzavaju, ja imam žutu narukvicu koju sam noć prije na zajedničkoj večeri organizatora utrka dobio od Lacie. Narukvica mi omogućava ulazak u VIP zonu, fiskulturnu dvoranu škole koja se nalazi pored zone čekanja, obična dvorana, ali imam krov nad glavom.
Novembar 2017. – Douglas mi šalje poruku: “Da li bi došao u Boston da budeš naš gost, bit ćete iz regiona ti i Alen Bošković, direktor Dubrovačkog polumaratona”. Nekako mi prvo prolazi kroz glavu povezanost Sarajeva i Dubrovnika, te šta su ta dva grada prošli u nesretnim devedesetim prošlog stoljeća. Razmišljam kako se ništa ne događa slučajno. Zahvaljujem se na ponudi i oduševljeno odgovaram da bi mi bila čast. Par minuta poslije šaljem poruku Alenu i Erolu Mujanoviću, mom prijatelju i direktoru Sarajevskog polumaratona, čestitaju i raduju se od srca. Erol je oduševljen jer je to priznanje svima nama u udruženju, a ja sam ipak samo dio sjajnog tima ljudi na koje sam beskrajno ponosan.
11:05 – moj “wave” ili talas kreće u 11:15, oko 30.000 trkača su startovali u razmacima od 25 minuta, 10:00, 10:25. 10:50 i 11:15. Ulice na trasi trke nisu dovoljno široke da bi mogle podnijeti odjednom toliki broj trkača, vrijeme se svakako mjeri čipom, tako da je u principu svejedno kada startujete. Izlazim iz “VIP zone”, u mislima se zahvaljujem Lacie na narukvici koja me je spasila od udara vjetra u trajanju od nekih sat vremena na temperaturi od +1. Hodamo dobrih 400-500 metara do starta, kiša pojačava, volonteri sa strane se ponašaju kao da je sunčano vrijeme, a policajci kojima se slijeva kiša niz obode šešira, nabace poneku peticu i uz obavezno “Good luck” trkačima rade svoj posao sa toliko ponosa da je to fascinantno. Nakon bombaškog napada u zoni cilja 2013. godine, lokalna zajednica se još više udružila u ideji Bostonskog maratona pod geslom “Boston Strong”, ali je to doprinijelo i rigoroznim mjerama koje preduzimaju organizatori i policija. Vreće za suhu odjeću koju smo predali prije ukrcavanja u autobuse su providne i jedino se smiju koristiti one koje dobijete u startnom paketu, a u autobus se može unijeti mala vrećica zapremine 1l, providna, koja je također bila u startnom paketu. Sa sobom na start u maloj vrećici možete ponijeti samo kapu, rukavice, gelove, nešto hrane i 1l tekućine. Na startu ima dovoljno vode za sve trkače.
Januar 2018. – dobijam na email detaljan program i pozivnice za događaje, kao i protokol koji je predviđen za organizatore trka. Nas 59 će biti u Bostonu, iz regiona su pozvani Dubrovnik i Sarajevo. Tu su predstavnici New York City Marathon, Berlin, Chicago, LA, London, Running USA, Ironman organizacije, uglavnom sve velike trke u svijetu su poslali svoje predstavnike, impresivna lista gostiju i razlog više za moju i Alenovu radost što smo dio projekta koji se zove “Race Director Weekend Experience”.
11:15 – Yellow Wave je krenuo, palim sat, od siline kiše jedva na ekranu vidim brojke, idemo odmah nizbrdo, prvi kilometar 4:36, nije loše, trebat će mi kasnije. Vjetar pojačava, nakon 5 minuta zebnja da li ću izdržati do kraja jer je vremenska prognoza da će biti najgore oko jedan sat poslijepodne. Od početka trke na hiljade navijača mokrih do gole kože stoji ispred kuća i pored ceste i bodre trkače. Neki od njih su stavili šatore ispred svojih kuća, te se zabavljaju uz muziku i roštilje koji se dime svakih 50 metara. Prolazim peti kilometer, malo više od 25 minuta, natopljeno sve, ali imam prsluk i kapu, a najvažnije je da su glava i core zaštićeni.Rukavice su natopljene te ih svako malo stiskom šake cijedim, besmislena radnja jer su natopljene opet nakon 30 sekundi. Tanke kompresione čarape su bile dobar izbor, noga šeta i šljapka, ali se ne savijaju što bi noglo biti fatalno zbog žuljeva. Šorc se zalijepio za noge i jedino mi je hladno po koljenima.
Dva dana prije trke, u subotu ujutro, odlazim na EXPO gdje preuzimam broj, te obilazim štandove najvećih proizvođača opreme za trčanje i sport. Hiljade ljudi kupuju kao da je sve besplatno, više desetina miliona dolara se potroši za taj vikend u Bostonu, i lokalne vlasti koje podržavaju trku sa ogromnim budžetom zadovoljno 
trljaju ruke jer je zarada višestruka. Tu se nalazim sa Anidom Šahinović, djevojkom iz BiH, koja živi u Bostonu i jedna je od 9500 volontera koji će se pobrinuti da trka prođe u najboljem redu u svim segmentima. Anida je prije dvije godine trčala Bostonski maraton i dok doručkujemo “bagel” u zoni za volontere, daje mi dragocjene informacije o stazi iz svog iskustva. Isti dan navečer, na programu je prijem u mondenom hotelu Fairmont Copley Plaza Boston na kojem upoznajem direktore Berlinskog i Njujorškog maratona, te razgovaramo o trčanju, pričam im o rekreativnom trčanju u BiH, Sarajevskom polumaratonu, našoj organizaciji. Svi se nude da pomognu, razmjenjujemo kontakte, fantastična večer. U šali spomenem da je Berlinski maraton ove godine isti dan kada i Sarajevski polumaraton, tako da im se unaprijed izvinjavam što ćemo im “ukrasti” veliki broj trkača. Smijeh.
13:10 – prolazim “Mile 13”, polumaraton 1:55, govorim sebi nije loše, ne brine me kiša koliko strah kako će tijelo reagovati na još toliko, vjetar je kažu 40km/h, kiša ne pada nego doslovno lije, hladno je. Broj navijača pored staze je nevjerovatan, hiljade ljudi, a podrška volontera koji kisnu i više nego trkači, jer će provesti na svojim “radnim mjestima” i okrepnim stanicama 5 – 6 sati, je priča za sebe. Trku čine trkači i volonteri, pa tek onda sve ostalo.
Nedjelja ujutro, dan prije trke, u zgradi Bostonske biblioteke, imamo zajednički doručak i brifing o organizaciji maratona, te priliku da postavljamo pitanja. Domaćin nam je direktor Bostonskog maratona, Dave McGillivray, čovjek koji je završio 155 maratona u svojoj sportskoj karijeri, od toga 45 Bostonskih maratona zaredom. Osim toga završio je Ironman Hawai devet puta, te je jedan od rijetkih ljudi koji je završio “World Marathon Challenge”, sedam maratona u sedam dana, na sedam kontinenata. Pored svega toga, ima u biografiji upisano i da je u dobrotvorne svrhe trčao 24 sata, vozio bicikl 24 sata i plivao 24 sata bez prekida. Nisam očekivao nekog debeljka, ali nisam očekivao ni Supermena koji mi kaže da ima čak petero djece i preko 60 godina. Razgovaramo, slikamo se i silazimo u centar operacija gdje nam je domaćin Douglas Flannery, direktor operacija. Monitori, telefoni, sve službe uvezane, protokol knjiga od nekih 500 stranica, organizacija besprijekorna, logistika, vatrogasci, komunikacije, medicinske službe, vozila….Douglas nam objašnjava protokole i detalje organizacije. Obilazak završavamo zajedničkom fotografijom na stepenicama biblioteke.
14:15 – Legendarni Heartbreak Hill, Mile 20, 800m surovog uspona i navijači koji stvaraju takvu buku na Central Street, zvuci Springsteen-ove No Surrender, naginjem se naprijed da amortizujem vjetar u prsa, više ne razmišljam za koje vrijeme ću završiti trku, cilj je završiti. Puno trkača hoda, a volonteri prilaze i daju informacije gdje su šatori sa medicinskim ekipama, odlučujem da ne ulazim u šatore, jer ako uđem, neću imati više ni snage, ni volje da se vratim na stazu. Nastavljam, govorim sebi: “Izdržao je Mujo i gore” i osmijeh mi zatitra. Pored staze četiri djevojke u kupaćim kostimima i čizmama bodre trkače. Ne mogu da se ne smijem, ludilo kakvo se ne može opisati. Stižem na vrh brda gdje djevojka drži znak na kojem piše: “You got this, just keep swimming” (Imaš ti ovo, samo nastavi plivati). Smijem se i nabacujem joj peticu.
15:20 – dva bloka sam udaljen od cilja, gledam na sat, bit će oko 4:10, smijem se sam sebi, mislim se važno je da sam preživio. Neko trči pored mene i zove me. Okrećem se i vidim Anidu, kaže mi moram te slikati ovaj zadnji dio, a ti si krivac što je ove godine naša zastava u glavnoj ulici prije samog cilja. Ciljna ravnina, muzika, navijači, kiša, vjetar, sreća….prolazim kroz cilj, supruga direktora operacija Lacie dočekuje trkače na cilju i dijeli im ogrtače, ide prema meni i stavlja na mene ogrtač uz čestitke i zagrljaj. Uzimam medalju, tresem se od zime, uspio sam.
New York Times je napisao da će svi oni koji su završili Bostonski maraton 2018. godine, pričati o tome narednih 20-30 godina. Kažu da je vrijeme bilo jedno od najgorih u istoriji dugoj 122 godine. Više od 2.000 trkača je odustalo, isto toliko nije ni startovalo. Mnogi elitni trkači iz Afrike su odustali. Pobijedili su Japanac i Amerikanka. Razlog više da budem ponosan i sretan jer sam prošao kroz cilj.
Istu večer sam pozvan na večeru i druženje od strane ljudi koji vode organizaciju pod imenom “New England Friends of Bosnia and Herzegovina”. To su ljudi iz BiH koji žive i rade u Americi, uglavnom na istočnoj obali. Rekli su mi da su mi zahvalni i ponosni jer je zastava Bosne i Hercegovine bila u Boylston ulici među zastavama više od sto zemalja svijeta. Dobar je osjećaj biti “krivac” za tako nešto i više nego i dovoljan razlog da sljedeće godine imamo trkače iz BiH u Bostonu.
Vaši komentari
