ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Što (ni)sam do sada naučila o ozljedama

Kao jučer sjećam se svoje prve “prave” trkačke ozljede.

1162

Bilo je to na Salzburg maratonu 2018. godine.

To je prva ozljeda koja me zaustavila i zbog koje sam trebala staviti pauzu na trčanje. Ta pauza trajala je 10 dana i tada je djelovala kao vječnost.

Kada kažem “prava”, ne mislim da je to zaista prava ozljeda, već definicija kako sam ja tada doživljavala svoje ozljede. Ako se ranije pojavila neka bol, ignorirala sam ju.

Od te prve ozljede do danas, ono što se promijenilo jest da su ozljede postajale sve učestalije, a oporavak sve duži. Bilo je tu ozljeda koje sam pretrčala i ignorirala, a bilo je i onih koje je bilo nemoguće pretrčati.

Danas postoji mnogo članaka u kojima se piše što sve možemo napraviti kako bismo spriječili ozljedu, a kroz svoje trkačko iskustvo puno toga sam isprobala i slijedila razne upute. No, to nije spriječilo nastanak novih ozljeda. Zašto je to tako, dat ću odgovor u ovom članku.

Istezanje, zagrijavanje, snaga, disanje, prehrana…

Danas možemo pronaći brojne upute kako spriječiti ili smanjiti vjerojatnost nastanaka ozljeda. U mnogim člancima, i onima koje ja pišem, naglašava se važnost istezanja, zagrijavanja i treninzi snage kao ključna komponenta u smanjivanju vjerojatnosti nastanka ozljeda. Da me netko ne bi krivo shvatio, smatram da je sve to jako važno, ali sam mišljenja da će imati manji utjecaj na sprječavanje nastanka ozljeda.

Neki noviji pristupi zagovarat će važnost tehnike disanja i kako je nužno raditi na istome. Apsolutno se slažem da tehnike disanja mogu imati pozitivan učinak na smanjivanje bolova kod nekih ozljeda. Ali, kao i sve prethodno, imat će tek manji utjecaj na sprječavanje nastanka ozljeda.

I za kraj, tu je i prehrana. Naravno da našem tijelu moramo omogućiti adekvatan unos makro i mikro nutrijenata, jer u protivnom možemo s vlastitim naporima učiniti kontra efekt i dovesti tijelo u stanje bolesti, što nas čini ranjivima i podložnima ozljedama.

Sve gore spomenuto za mene je samo “šlag na torti”, kojim možemo napraviti dodatni iskorak u sprječavanju ozljeda, no, ono najbitnije, baza je u nečem drugom – u našem oporavku.

Oporavak – temelj svega

Možete raditi sve gore spomenuto do savršenosti, ako vaše tijelo nije oporavljeno, reagirat će na stres u obliku ozljede. Oporavak je temelj svega, i često ključan odgovor zašto smo ozlijeđeni. Svoje tijelo smo izložili stresu, a nismo mu dali dovoljno vremena za oporavak, prije nego što smo to ponovno učinili. Neprekidno ponavljanje istog obrasca dovest će do ozljede, a kada se to radi kontinuirano, kroz duži period, ozljede postaju teže, a tijelo se duže oporavlja od istih.

Ovisno o vrsti treninga i količini treninga koju provodimo, oporavak može biti jednostavan, ali može biti i kompleksan. No, bez obzira kakav on bio, on mora postojati. I naš bi trkački plan trebao biti održiv i realan, s obzirom na ograničenja koja imamo.

Profesionalni svijet, a pritom se referenciram na sportaše koji žive od svog sporta te im je to jedino zanimanje, daleko je drugačiji od onog rekreativnog, budući da je njihov jedini, ali nimalo lagan, posao trenirati i oporavljati se od treninga. No, to nije lagano, budući da i oni, kao i svi mi ostali, imaju normalne životne obveze te trebaju znati prioritizirati svoj oporavak.

S druge strane, sportaši koji imaju svoj posao ili studiraju, moraju znati pronaći balans koliko je moguće trenirati, s obzirom koliko rade ili imaju druge primarne životne obveze, a da pritom osiguravaju adekvatnu količinu odmora. I to treba biti ključan faktor u definiranju plana i programa sportaša.

Najlakše je napraviti plan koji je možda i savršen na papiru, ali ako on nije održiv, dugoročno će dovesti do neželjenog ishoda. Bez obzira da li si plan radimo sami, ili imamo trenera, prvo je pitanje što je za nas održivo i da li cjelokupni (tjedni, mjesečni) plan koji sadrži i sve naše ostale obveze, nama osigurava dovoljno odmora i oporavka između aktivnosti.

Dugo vremena sam vjerovala da se odmaram kada radim svoj posao. No, to što sjedim za računalom dok obavljam svoj posao, to zasigurno nije odmor. Odmor uključuje fizičku, psihičku i mentalnu komponentu, a iako možda fizički “odmaram”, moje tijelo zasigurno ne odmara. Koristim svoj mozak za rješavanje poslovnih problema, izložena sam svakodnevnom stresu kroz rad, što je normalno kada radite s ljudima i rokovima, i ne postoji odmor, samo postoje zahtjevniji ili manje zahtjevni dani.

Danas se pitam zbog čega mi je trebao cijeli taj put, da dođem do navedenog zaključka. Gdje sam pogriješila? Iako će se često čuti koliko je važan oporavak, teško da će itko, osim vas samih, staviti prioritet na to isto. Poslodavca uopće ne zanima kakve su vaše aktivnosti izvan radnog vremena, vi imate svoje radno vrijeme i/ili zadatke, za koji ste plaćeni i to jest primarni fokus – jer na taj način osiguravamo životu egzistenciju. S druge strane, postoji trener koji jedino vidi svoj trkački plan, koji je savršen recept za uspjeh, ukoliko ste posvećeni samo njemu. Ali niste, jer, za početak, morate osigurati životnu egzistenciju. A onda dolazi i obiteljski i društveni život, jer se očekuje vaš doprinos i u tom dijelu. Dakle, svaka uključena strana ima svoje interese, a na nama je da balansiramo te interese i pritom osiguramo ono što je nama najpotrebnije. No, nažalost, kada je riječ o osiguravanju životne egzistencije, tu se ne radi o balansu, već o nečemu nužnom, za što ne postoji kompromis.

Zaključak

Uz sve ove godine trčanja, pomislio bi čovjek da su neke stvari očigledne, no, nekada je potrebno da nam otvori oči netko treći, sasvim neutralna strana. Nedavno sam imala prilike pričati s jednim kineziologom, u želji da vidim što je moguće s moje strane dodatno ukomponirati u svoje aktivnosti, da ne nastavim s obrascem po kojem  treniram neko vrijeme, a nakon toga slijedi dugi period ozljede, gdje je jedino pitanje da li mogu “pretrčati” ozljedu ili moram stati.

Željela sam da taj razgovor ode u smjeru kakve vježbe mogu dodatno ukomponirati u svoju svakodnevnicu, možda pojačati treninge snage, bilo što, no završio je tamo gdje nisam očekivala (i htjela). Ukratko, navedena osoba mi je rekla da ne postoji niti jedna stvar koju ja mogu učiniti kako bih u budućnosti spriječila isti obrazac, osim onog da prioritiziram svoj odmor. Bez odmora sve ostalo predstavlja samo gubitak vremena te da ne postoji trening snage, trkački trening ili bilo što treće koji mogu nadomjestiti nedostatak odmora.

To je odgovor kojeg nisam htjela čuti, na kojeg nisam bila spremna, ali sve mi je postalo jasno kada sam dobila zadatak da napišem kako izgleda moj tjedan, sve ono što se u njemu nalazi i da vizualiziram u tom tjednu gdje su svi moji treninzi, bez obzira kakvi oni bili. I da jasno naznačim gdje je u tom planu oporavak. Nažalost, takva sam osobnost da niti ne znam odmarati, jer za mene automatski to znači gubitak vremena, vrijeme koje mogu utrošiti na nešto značajno. No, to je drugi problem koji je manji od onog da za početak treba pronaći vrijeme za oporavak.

Vaši komentari

Banner