Sve je započelo tako što sam spojio dvije ljubavi: planinu i trčanje.
Sjećam se, bio sam na „Zeničkim horizontima“ gdje mi je prišao načelnik Gorske službe spašavanja gospodin Semir Šatorović i prijatelj Almir Medanović koji su mi ponudili da trčim Gorski maraton, da predstavljam GSS Zenica, a kasnije se ispostavilo da sam bio jedini učesnik iz naše zemlje. Nakon njihovog objašnjenja, razmislio sam i rekao da će mi biti čast istrčati taj maraton, a oni su se nasmijali i kazali: „E, za to se moraš spremiti!“.
Dva mjeseca prije trke, započeo sam sa laganim treninzima jer sam imao oko 84 kg i bio sam pretežak za bilo kakav maraton, a kamo li za brdski. Iz dana u dan trenirao sam vrijedno i kilogrami su nestajali. Polako sam „ulazio“ u trening, zatim počeo kontrolirano pojačavati i odlaziti na brdske treninge.
Prvi moj zahtjevniji trening bio je Ovčarevo, do vrha Vlašića na Paljenik. Ovom prilikom se zahvaljujem mojim prijateljima iz PD „Vedro“ Harisu Adiloviću i Almi Durmiš na podršci.
Maraton se bližio, a ja sam postajao nervozniji jer nisam bio zadovoljan trenutnom fizičkom spremom. Nažalost, došla je i prva povreda u najgorem trenutku. Povrijedio sam na treningu zglob i petu. Nakon par dana odmora i uz pomoć maserke Begzade Avdić nastavio sam sa treninzima i prijavio se za Međunarodnu trku Makarska – Vošac. Startna linija utrke je bila na makarskoj rivi (0,8 metara nadmorske visine), a cilj na vrhu Vošac (1422 metara nadmorske visine) u Parku prirode Biokovo. Sama staza bila je duga 8,6 kilometara, što je uz uspon od 1422 m čini jednom od najtežih u Europi. Na utrci je nastupilo 33 trkača iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na toj trci sam prvi put nastupio i osvojio II. mjesto u kategoriji M U23.
Na Gorski maraton otišao sam skupa sa GSS stanicama Mostar, Kakanj i Travnik. Oni su bili zaduženi za obezbjeđenje staze, a mene su ohrabrivali i nastojali me bodriti pred samu trku. Od organizatora sam saznao da sam jedini učesnik iz Bosne i Hercegovine. Bio sam ponosan na sebe i dobio sam dodatni motiv da predstavim našu zemlju u što bolje svijetlu. Dobio sam dodatne savjete i upute od organizatora i saznao koliko je ustvari teška staza. Savjetovali su me da krenem polako. Dodatni pritisak sam imao zbog toga što je staza podijeljena u dva dijela te nakon istrčanih 25 km, prvi dio staze se zatvara za one koji ne uspiju da istrče do 13:30h. Ipak, savladao sam prvi dio iznad svih očekivanja i to za 3 sata i 20 minuta.
Utrka je startala tačno u 08:00h, prve su krenule reprezentacije koje su u Svjetskoj brdskoj eliti, a zatim mi „ostali“. Iako sam krenuo polako bio sam među prvima na startu. Odredio sam normalan tempo jer sam zapazio da ima onih koji srljaju i kreću prejako. Nakon drugog kilometra, uzbrdice su postajale sve napornije i došao sam do dijela gdje je bilo mnogo blata i vode. U početku sam uspješno izbjegavao ali oko trećeg kilometra ružno sam stao i iskrenuo zglob. Mislio sam da nije ništa strašno i da mogu nastaviti dalje, međutim kako se trka odvijala, zglob je počeo da otiče. Medicinsko osoblje koje je osiguravalo stazu mi je prišlo i nakon pregleda predložilo da odustanem jer sam vjerovatno nategnuo ligamente. Rekao sam im da odustajanje nije opcija. Poželjeli su mi sreću. Nastavio sam da trčim i negdje oko 8. km me počeo hvatati grč u desnom listu noge, zbog toga što sam nepravilno trčao od bola u zglobu. Popio sam magnezij i nastavio dalje. Iz metra u metar, brdo se pretvaralo u planinu i iz šume sam došao na kamenito tlo.
Na 10. kilometru, u gužvi trkača, neko je neoprezno pokrenuo kamen koji se otkotrljao i prošao tik pored mene. Krv mi se sledila u žilama kada sam pomislio da bi me mogao udariti. To je još jedan pokazatelj težine ove utrke i opasnosti koje vrebaju ukoliko ste neoprezni.
Nastavio sam uz velike grčeve da trčim i uspješno dosegnuo najviši vrh, oko 2.000 mnv. Kilometri po kilometri i približavao sam se mjestu Hudajužna gdje je bio završetak prve dionice odnosno jednog dijela utrke. Uspio sam sustići jednu djevojku i pitati je gdje je drugo brdo što nas čeka, a ona se nasmijala pokazujući na ogromnu planinu. Šokirano sam gledao u nju i tada su prošla prva preispitivanja u glavi. Dok sam se približavao stanici Hudajužna, spikerica takmičenja je govorila moje ime i prezime te zemlju iz koje dolazim, na što sam od divnih Slovenaca dobio ogroman aplauz i ulilo mi je veliku dozu samopouzdanja. Moje vrijeme je glasilo 3 sata i 20 minuta na prvoj dionici, gdje sam bio na odličnom 32. mjestu od 458 takmičara.
Osvježio sam se na okrepnoj stanici i nastavio da trčim, a cijelom dužinom tog gradića stajali su ljudi koji su nam davali ogormnu podršku. Približavao sam se planini, sa strane su stajali momci koji su nam nudili štapove, a ja sam ih odbio jer nisam nikada trčao s njima i mislio sam da će mi samo smetati. Kasnije će se to ispostaviti kao ogromna greška! Nastavio sam polako da trčim, a noge su bile umorne i jako teške, srce mi je lupalo kao nikad prije. Tijelo je bilo poprilično iscrpljeno.
Na sljedećoj okrepnoj stanici zatražio sam uz osvježenje i medicinsku pomoć. Izmasirali su me i dali magnezij. Ponovno me je počeo zglob jako boljeti. Bilo je potrebno sanirati ozljedu za nastavak ovog iskušenja. Predloženo mi je opet da odustanem što sam odbio. Posebno zato jer mi je ostalo još „samo“ 12,5 km. Tretirali su mi zglob hladnim sprejom i zamotali. Tu sam saznao da mi predstoji najteži dio. Tada sam shvatio da sam napravio ogromnu grešku što nisam uzeo štapove. Ostali takmičari su me počeli stizati i lako prolaziti pored mene. Nastavio sam metar po metar i shvatio da će biti sve teže i teže. Bolovi, grčevi, mučnine, povraćanje, sve to me je zadesilo u ovoj drugoj planini.
Nastavio sam polako od okrepne stanice do okrepne stanice, od magnezija do šećera, od soli do gelova.
Nakon dugo vremena sam ugledao svoje drugare iz GSS-a koji su bili raspoređeni na punktu uz stazu. Bili su u šoku kada su me vidjeli. Pljeskali su i bodrili me, govorili da ima još malo i da izdržim. Preda mnom je bilo još 600 metara teškog uspona i onda ide završni spust. Njihov osmijeh, ohrabrenje, dalo mi je ogroman motiv i još samopouzdanja. Nastavio sam usprkos svim bolovima i grčevima i došao do doma na planini Črna Prst 1844 mnv. Na okrepnoj stanici, uzeo sam kivi za osvježenje i nastavio da trčim.
Dospio sam do završne nizbrdice i lakšeg terena. Još samo 9 km i u svemu tome, u svoj toj želji i borbi, bol kao da je nestala. Nastavio sam trčati bržim tempom i sustigao brojne takmičare. Ubrzo sam se našao opet u Podbrdu, a onda sam vidio cilj i ubrzao još jače i dao posljednji atom snage na finalni sprint. Utrčao sam u cilj gdje je spiker govorio da sam jedini učesnik iz BiH na ovogodišnjem Gorskom maratonu Podbrdo. Srce mi je bilo ispunjeno i zaplakao sam od sreće.
No, bol se nakon euforije opet vratila i morao sam zatražiti pomoć medicinskog osoblja. Stavili su mi led, zamotali nogu i iskazali veliko divljenje što sam uz sve probleme koji su me zatekli uspješno završio utrku. Konstatovali su simpatično da se ipak radi o upornom Bosancu koji nikada ne odustaje.
Poslije toga sam provjerio rezultate i vidio da sam u svojoj konkurenciji 48., a 133. mjesto u ukupnom poretku od 205 finišera. Bio sam presretan, stizale su i čestitke od moje porodice, prijatelja, kolega, koji su iz BiH pratili uživo rezultate. Ponosan sam na sebe, posebno zato što sam bio najmlađi takmičar. Sa nepune 22 godine sam istrčao ovakav maraton. Zatim, posebno mi je drago što sam ga uspio istrčati ispod 7 sati. Moje vrijeme je glasilo 6 sati i 38 minuta.
Hvala mojoj porodici na podršci, prijateljima, direktorici i kolegicama, gospodinu Kalušiću i svim divnim ljudima koji su me podržali. Svima od srca zahvaljujem!
Vaš Kenan Hrustanović
Vaši komentari
