Piše: Dino Šerer
Salomon ultra – trail Hungary trebao je biti priprema za Vučka, nekih 52 km, ali kako se ista avantura približavala onda sam odlučio trčati 84 km, a na kraju ipak trku od 113 km, jer ipak se putuje u „daleku“ Mađarsku.
Trku sam završio za 19 sati prešavši 113 km i 4400 metara uspona (trka je startala u ponoć sa subote na nedjelju, a završio sam je u 19 sati). Nakon te avanture uslijedio je odmor i kraći – lakši treninzi za Vučka. Ono što sam nekako zaboravio da ako završim Vučka, to će biti dvije ultra trke od 113 km i 107 km (sa ukupnom elevacijom od 10.100 metara) u samo 20 dana, oni koji trče znaju da su i dva polumaratona u 20 dana prilično mnogo, no dobro, granice su tu da se ispituju i pomjeraju.
Osvanuo je petak, avantura starta u 22 sati i neka računica je da mi za završetak iste treba od 19-21 sat, ali svaka ultra je drugačija i svaka površina kojom se trči je drugačija, a priroda na kraju određuje sve.
Prije starta dogovorio sam se sa sa ekipom da trčimo zajedno tokom noći, što zbog kiše, hladnoće, vjetra, slabe vidljivosti, životinja. Imao sam veliku sreću da je iskusni ultraš Haris Husanović (čovjek je završio everesting, jedan od nekoliko desetina ljudi na svijetu) vodio glavnu riječ, sa nama je trčao i Benjo koji je na kraju završio svoju prvu ultru sa vrhunskim vremenom (čestitam!), Elmir i još neki trkači.
Planina je odmah pokazala da ovo neće bit lako, jak hladni vjetar šiba sa svih strana, magla, vidljivost niska, kiša lagano pada pa stane, na okrepama su nam rekli da je u noći propadavao snijeg, mada ja isti nisam vidio. Prva okrepa je bila nakon 11 pređenih kilometara, i do te životne stanice sam došao sav mokar i prilično smrznut, morao sam odmah presvući majicu i obući dodatnu opremu jer samo u majici i windstop jakni je bilo hladno. Dok sam se presvlačio ekipa je napustila okrepu i ostao sam sam, kada sam krenuo izlazim iz šatora i oko sebe vidim samo mrkli mrak, šta sad, ništa, požurim i za nekih 500-600 metara stižem ih, a oni idu sigurnim ujednačenim tempom. Naredna okrepa je bila na 18. km u selu Lukomir, tu uzimam Red Bull, i sjedam 1 minut na klupu, neposredno prije te okrepe već su krenule misli o odustajanju (prelijepe slike kreveta, tople sobe, tv, sav komfor na koji smo navikli). Nakon što sam sjeo imao sam momenat kao iz bajke, počeo sam se tresti od zime, a vrata na kolibi u blizini okrepe otvorena, dopire žuta svjetlost i pojavila se želja da uđem tu, zatražim dekicu i legnem spavati, ali ekipa je krenula, idemo dalje. Nakon 100 metara svi upadamo u veliku rupu punu vode i nastavljamo mokrih nogu kroz noć, tješim se, ok, za nekih 4-5 sati ide tranzicija gdje me čeka nova suha oprema i nove tene. I tako nastavljamo lagano kroz noć. Bilo je i zabavnih trenutaka, Benjo preuzme kormilo, pa promaši stazu, onda Haris nastupa sa kritikom (malom) i idemo dalje. U noći smo naišli na izmet od mede, ali medo svoje, a mi svoje. Oko 5 sati ujutro je svanulo i tada je krenuo spust u kanjon Rakitnice (prelaz preko iste je pomjeren na kameni most jer prelaz preko inicijalno određenog mjesta nije bio moguć zbog velikog vodostaja što je produžilo rutu za 2 km). Prelaz preko mosta i onda uspon ka Viti – beskonačni uspon ka Viti. Usput sam nailazio na bačene otpatke od trkača i ovim putem skrećem pažnju da ako dođete trčati u prirodu poštujte je, ne bacajte kesice od gelova i magnezija po šumi. Nakupio sam pune džepove gelova pa na prvoj okrepi ostavim ih u smeće. Iste džepove koristim za ličnu hranu, rukavice i ostalo, pa kad mi nešto treba iz džepa pazio sam da ne ispadne nešto od tuđeg smeća (žalosno je to što govorim o ruti gdje su samo prošli trkači sa crne staze, a ne neki početnici, tužno.) Pred svitanje Haris i Benjo idu naprijed i stižem ih tek na 47. km na tranziciji, tu se presvlačim, pojedem nešto nabrzinu i idemo dalje. Opet moram stizati Harisa i Benju jer su krenuli par minuta prije mene sa okrepe, stižem Harisa i lagano nastavljamo dalje, Benjo je već otišao naprijed jer je osjetio da ima snage da vuče brže.
Slijedi kratki dio bez markacija (iste je neko maknuo sa staze i bacio u jarak pored staze), ali snalazimo se i idemo dalje. Haris je također završio ultru od 110 km mjesec dana prije Vučka, i obojica govorimo da je trka izuzetno tehnički teška i naporna (heroj je ko je završi), i da je cilj samo završiti, da vrijeme završetka iste neće biti kako smo mislili.
Ponovo se javlja isti osjećaj kao u Mađarskoj, da me neko ujutro u 9:00 pita koliko je sati rekao bih sigurno je oko 18:00 sati, ne može biti drugačije.
Ubrzo sam počeo osjećati veliku bol u lijevom stopalu, jedva sam hodao, na mjestima gdje bih trčao i dobio na vremenu patio sam se i jedva prelazio te dijelove. Sreća ponio sam brufen i popio sam jedan (prvi put da to uradim na nekoj trci) i bol je prošao. Fino je bilo trčati suhih nogu i tena, ali već na 50. km dolazimo na dio staze koji prelazi preko livade na kojoj se formiralo jezero dubine do pasa, pa smo morali zaobići dio rute i ići dijelom gdje je dubina jezera „samo“ do iznad koljena. Nažalost, nakon toga više nisam imao dodatnu opremu za presvuć se i dodatne tene, niti sam to očekivao, a sunca nije bilo, tako da do kraja se mora nastaviti tako, no dobro, osušiće se tene od temperature nogu, bodrim se.
Harisu uskoro postaje muka, dugo se borio, ali na kraju je morao odustati od trke, to sam saznao na svom 79. km i zapitao sam se „kad je on, inače vojnik i dosta iskusniji trail trkač od mene odustao, šta tebe čeka, hoćeš moći završiti“, ali idem korak po korak. 
Na životnim stanicama volonteri su bili izuzetno topli, puni razumijevanja i znali su da imaju posla sa ljudima koji su u totalno drugom mindsetu u tim momentima, hvala vam. Pitaju me jesi dobro, odmah kažem, nisam dobro, ovdje se ne može trčati, staza je užasna, nemoguća, oni kažu samo padala je kiša, razumiju tu unutrašnju borbu.
Na usponu iz kanjona Rakitnice počinjem stizati trkače sa crvene staze (61 km), i drago mi je da vidim nekoga i da se malo „trkamo“, da progovorimo i podijelimo utiske. Uspon brutalan, ali vidim druga Peđu sa kojim sam odradio mnogo trail treninga i skupa smo išli u Mađarsku, kako sjedi na panju, priđem mu i udarim ga štapom „hajmo zajedno“, drago mi haos da ga vidim, ali on kaže: „ja dalje neću moći“, rana na glavi od udarca u drvo, iskrenuo zglob, „nastavi ti Dino, ja neću stići na vrijeme do stanice, prošetaću“, pitam ga jel mogu da nekako pomognem, kaže sve ok, nastavi. Tu sam bio na nekom od 70. do 75. kilometru i to je bio psihički najtežio dio trke za mene, a kada shvatiš da prijatelja ostavljaš povrijeđenog iza sebe, da neće završiti trku za koju se spremao, nije svejedno, obuzme te neki dodatni osjećaj nemoći.
Ruta trke je na dijelovima (po mom mišljenju) bila opasna za život i ozbiljne povrede. Tamo gdje se trebalo trčati, tamo gdje je nizbrdo bilo je nemoguće se kretati, na jednom dijelu za 2 km trebalo mi je čak 50 minuta.
Na 79. km dolazi mali viseći most preko nabujalog potoka i tu nema nikoga, prošle godine je barem bio fotograf i to me dodatno ljuti i utiče loše na psihu. Lagano pada mrak, ulazim u drugu noć, a to nikako nisam računao, niti se prema kilometrima i elevaciji to moglo ikako očekivati, i polako kreću stanja uma i misli koje nažalost riječima ne mogu prenijeti niti opisati (zato navucite opremu i probajte). Čas sam u agoniji, vrištim na glas, psovka neka tu i tamo, u drugom času naglas pjevam, smijem se, pravi roller coaster.
Negdje na ruti od 80 do 85. kilometra odjednom vrisnem, jer je bol nakon stajanja na nogu bio iznenadan. Kontam šta mi je sad, i brzo shvatam da imam žuljeve dužinom cijelih taban na obje noge (jezero na 50. km). Ne mogu bukvalno da stanem na stopalo. Šta sad, znam da imam još 4 sata trke sigurno, ništa, stisni zube, proći će ili ćeš se naviknuti, kraj je blizu, šuti i nastavi dalje, gledaj prirodu oko sebe, makni se od misli da dalje ne možeš. Ali ovo je prvi put da ne mogu dalje zbog povrede, a ne nedostatka snage ili loše glave.
Dolazim na okrepu na Gradini, nakon toga ima još jedna okrepa i finish. Tamo srećem trkače sa crvene staze koji mi kažu da iako su dobili dodatni sat od organizatora nisu u mogućnosti stići na vrijeme i da su diskvalifikovani. Tu na okrepi objašnjavam volonteru koji me pitao kakva je staza da sam u Mađarskoj za 19 sati prešao 113 km i 4400 elevacije, a na Vučku sa 200 elevacije više, čak 33 km manje, samo 80. km za isto vrijeme, taj podatak me dodatno ljutio na neki čudan način. Tu sam naučio staru lekciju ponovo, očekivanja i pretpostavke mogu biti loši u nekim momentima. Da, prijavili smo se da trčimo divljim dijelovima Bjelašnice, sami smo došli tamo, ali takve uslove niko nije očekivao. Tu zamolim damu Karen Marie Brøgger koja je završila kao 3. od dama i novog druga Krzysztof Smaga da odatle idemo skupa, mrak ponovo pada, baterije su nam na izdisaju, jer i pored rezervnih koje smo ponijeli, nismo očekivali ulazak u drugu noć. Oboje kažu da je tako ispravno i odatle nastavljamo dalje. Karen dolazi iz Danske i prošle godine je trčala Vučka 61 km i koliko se sjećam dosta prije mene završila trku. Ulazimo polako u šumu, a noć je već tu, pogledam lijevo, nekih 10 tak metara od nas, lisica, sjedi i gleda nas, gdje si lijo legendo, odosmo mi. Peper spray sam ponio kao zaštitu tokom trke i u drugoj noći sam ga držao sve bliže sebi, u nekim momentima izigravao kauboja, izvlačio peper spray i pripremao za upotrebu, moraš nešto raditi tolike sate, jel tako (treba da uživamo i bude zabavno). Do Bijelih Voda nikad stići, Karen vuče uzbrdo kao da smo tek krenuli, dok nizbrdo preuzimam ja, ona se šali i dobacuje: “Our friend from Sarajevo is so fast”. Taj zadnji dio sam odradio na treningu par dana prije trke i bio mi je poznat, ali dug kao godina. Neki dijelovi staze kao u snu, staze izdužene do beskonačnosti.
Spoznaja da neću završiti za 21, 22 pa vidim ni 24 sata dodatno dodaje teret u podrumima uma u koje sam se spustio u tim momentima i dugo boravio. U nekom trenutku se zapitam, pa jel moguće ovo doživjeti, onda još jače shvatim koliko su poduhvati nekih ljudi ogromni, teški i rizični, a tu mi je prvi pao na pamet naš drug Tomo koji je popeo Everest. U jednom momentu sam rekao sebi, ok, krećeš se već 24h, jeste netrčljiva staza, ali pozitivno je što trčiš 24h, a po računici pitanje je hoćeš li za 26 sati završiti, pa fin trening za možda nekad 100 milja (jednostavno odustajanje nije bilo opcija, najmanja pozitivna misao, bilo šta u tim momentima nam treba da nastavimo dalje i bilo šta nam može pomoći, isto kao što u 107 kilometara 107 stvari može krenuti po zlu. But always try to find and see silver lining, no matter what.) Na Viti srećem pastira, leži u stijenama, zaklonio se od vjetra, ima li vukova, meda? Jašta sine, viđam ih ja stalno…. Heh ma da, fino je to mislim u sebi, volio bih vidjeti uživo vuka, mada imam jednu vučicu kod kuće, najopasniju od svih.
Na putu do Bijelih Voda baterija daje znak da u trećem stepenu više ne može raditi, zatim ni u drugom, i ostaje mi prvi nivo rada, a to je nešto kao da svijetlite mobitelom. Zamolim Karen da mi posvijetli da zamijenim baterije, idemo dalje, nedugo nakon toga i Karen mijenja bateriju. Stižemo u Bijele Vode, negdje oko 23:00 sati u subotu (početak trke 22:00 u petak), sjedamo na stolice, Karen i Smaga žele supu, kažem može i meni. Vode je bilo za jednu supu i nekim slučajem prvi dobijam supu, međutim odmah je krenulo pothlađivanje. Trebali smo sačekati da se voda ugrije za njihove supe, ali tada kažem Karen “I am getting so cold”, ona zna šta to znači (u momentima sam rekao ok odustajem, previše mi je hladno, iako znam da nakon 5 minuta kretanja će mi biti čak i vruće) i pita Smaga da li mu je ok da ne jedemo supu, on kaže naravno, ja ostavljam supu (ponudio je njima i uzeo dvije kašike samo), we are canceling the soup, thanks, bye. Do kraja je samo 4,5 km, pitam koliko nam treba do kraja, kaže volonter nekih sat, sat i 30 minuta, kako toliko bolan, pitam ja, pa eto, nizbrdo je, blato je…. Nastavljamo dalje, na nekim dijelovima sam stao i rekao sebi, pa dobro ne mogu preći ovaj dio da ne padnem, kreni padni, ustani pa nastavi, sreća nisam pao na tom dijelu niti jednom (dok sam u toku dana 2 puta pao na leđa prilično jako na nekim strmim dijelovima). Karen je išla prva, velika kraljica, klizali se, skijali i konačno na makadamu, još nekih 100 metara uspona i kreće spuštanje ka Javorovom dolu, vidim svjetla…eejjjjjjjj tu je cilj za nekih 5-6 minuta. Do cilja nikad, u spuštanju kao da sam upao u čarobni krug koji ide oko finiša i nikada neće završiti.
Konačno vidim ga, Karen kaže ajde idemo, ja kažem “Izvoli ti prva uđi kroz cilj, Smag druže izvoli i ti, a ne ne, ne žele ni da čuju, idemo skupa ući, i tako je i bilo, u finiš zagrljaji, riječi zahvale jedni drugima i ostaje jedno veliko poštovanje i uspomene za cijeli život. Završili smo putovanje dugo 107 km sa usponom od 5700 metara za 26 sati. Tokom trke sam govorio sebi, ok teško ti je, doživljavaš stanja uma kao nikada prije, ali zamisli da imaš zadatak da ležiš na velikom krevetu, gledaš filmove i jedeš omiljenu hranu 24 sata bez spavanja, i to bi bilo teško uraditi.
Presvlačim se uz pomoć volontera, Saša (završio crvenu stazu-majstor) i Peđa me čekaju da skupa idemo kući (veliko hvala za cjelokupnu podršku).
Još jedna avantura u memoarima mozga.
Trka je bila opasna, teška, strašna (drug Denis me dovezao na start u petak oko 21:00 sati, šaljiv kao uvijek kaže: “Daj ba Dino jel vidiš gdje ideš trčati, još noć, pa ja se autom ne smijem sam vratiti cestom, a ti u šumu ideš”), testirala nas, završiti je, izaći iz nje živ i malo povrijeđen sretan sam, nisam očekivao takve uslove, niti smatram da je ova trka za neiskusne trkače (iako mi je ovo treća trka preko 100 km, ovo je posebna priča).
Poslije sam gledao priču Jovice Spajića (preporučujem da pogledate) sa trke na Iditarod i dijelim to mišljenje, gdje otprilike kaže, nakon takvih avantura se vratite u svakodevni život, i svi oni problemi koje ste imali postanu mali ili ih ne gledate kao probleme.
Na ovim avanturama spoznajemo sebe, guramo sami sebe, shvatamo koliko znači timski rad i podrška ljudi oko vas, to cijenimo još više, poštujemo, shvatamo da smo mali i prolazni.
Posebno želim naglasiti da je za ovo lično postignuće zaslužan veliki broj meni bliskih ljudi koji su mi na razne načine olakšali ovo putovanje i u konačnici omogućili da ovo postignem. Denis me dovezao na trku, Nedim dao brufene, Saša i Peđa (cjelokupnu analizu staze, sve zajedničke treninge prije Vučka, prevoz i što je najvažnije svoje prisustvo i prijateljstvo, volonteri Vučko traila, gorska služba spašavanja, kolegica sa posla Nikolina, moji nadređeni koji su imali razumijevanja i olakšali mi dane na poslu prije i poslije trke, sva podrška koju sam dobijao na društvenim mrežama, Benjo, Elmir i Haris koji su jedrili kroz noć sa mnom, Karen i Smag sa kojim sam išao zajedno zadnjih 18 km kroz drugu noć. Naravno tu je i podrška brata Damira i mame (kojeg javno pozivam da kupi tene i krene u svoje avanture). Ako sam nekoga izostavio neka se ne ljuti. Hvala Vam. Najbolja ultra – trail trkačica na svijetu Courtney Dauwalter kaže: “Tim koji vas prati je zaslužniji za završetak trke, vaš zadatak je lakši, samo stavljate jednu nogu ispred druge“.
Biti vani, u prirodi, vratiti se prirodi, spoznati kutke svog uma i one ružne i one plemenite, to je svrha, a cilja nema.
The journey is the destination.
Vaši komentari
