- Ime, prezime i mjesto boravka?
– Emina Ćehajić Gradinović, Zeničanka po rođenju, a Bišćanka po srcu – tako najjednostavnije mogu opisati svoj put. Roditelji su još dok sam imala nepune tri godine odabrali Bihać kao naš dom. Iako moj suprug Amar kroz šalu voli reći da sam “došljo”, ja ovaj grad živim i osjećam, i slobodno mogu reći da u meni kuca bihaćko srce.
- Kad i kako ste se počeli baviti trčanjem?
– Još u osnovnoj školi pokazivala sam sklonost ka atletici, trčala sam na raznim takmičenjima i tada je taj osjećaj pokreta i brzine već bio tu. Ipak, ozbiljniji koraci vezani za trčanje desili su se krajem 2021. godine, iako sam prve lokalne utrke počela trčati već od 2014. godine. Životne obaveze su često donosile prekide, ali zahvaljujući ljudima koji su me tada podržavali i usmjeravali, ostala sam povezana s ovim sportom. Oni će se prepoznati u ovim riječima, iako nas danas dijele kilometri – njihovi životni uspjesi i dalje me čine ponosnom.
- Koliko često trčite?
– Trudim se da to bude pet do šest puta sedmično. Nekad je to više, nekad manje – ovisno o okolnostima i unutrašnjem osjećaju. Volim red, plan i disciplinu, ali vjerujem i u osluškivanje tijela. Ukoliko jedan dan nije za trčanje, ne nadomještam ga silom sutradan. Za mene je važno da trening ostane radost, a ne obaveza.
- Koja je vaša omiljena trkačka disciplina?
– Teško se odlučiti, jer svaka disciplina ima svoju čar. Maraton mi je i dalje izazov s kojim se igram, privlači i odbija istovremeno, dok polumaraton pruža balans između snage i užitka. Kada govorimo o trailu, tu volim različite distance, iako sam tek u fazi otkrivanja. Svaka nova staza donosi drugačije iskustvo.
- Koliko trka trčite godišnje?
– Nekad i do dvadeset trka godišnje, ali sada biram pažljivije. S godinama sam naučila da nije sve u kvantitetu, već u kvalitetu i balansu između treninga i trka. Ipak, iako smo „rekreativci“, trčanje nas često obavezuje kao da smo profesionalci – od opreme do putovanja, uz vrijeme i ulaganje.
- Koliko pari patika za trčanje koristite i koje su vam omiljene?
– Patike biram ovisno o tipu podloge i vrsti treninga. Nike mi je favorit za cestu, dok za trail povjerenje poklanjam Dynafit-u.
- Ako vam je to važno, podijelite sa nama lične rekorde (npr. na 5K, 10K, 21.1K, 42.2K…).
– Možda jesu važni, a možda i nisu. Ponekad ćeš prije biti upitan „za koliko si“ nego „kako si“. No, evo nekoliko podataka sa certificiranih staza: 5K – 20:26 (Bihać); 10K – 44:58 (Banja Luka, iako ja pamtim 42:23); 21.1K – 1:32 (Bosanska Krupa); 42.2K – 3:30 (Malta); 6h trail – 52.52K (Bihać). Ovaj posljednji rezultat mi je posebno drag jer sam uspjela nadmašiti i prošlogodišnji muški rekord. U zadnjem satu dominirala je ženska snaga, i to je trenutak koji će definitivno ostati u sjećanju.
- Šta vam se sviđa i ne sviđa u trčanju?
– Volim sve što trčanje nosi, osim nedostatka međusobne podrške među trkačima i klubovima. To je realnost naše sredine, ali vjerujem da smo svako ponaosob začetnici promjena – iako ponekad izgleda kao Sizifov posao, ništa nije nemoguće.
- Najdraži i najteži dio trkačkog treninga?
– Za mene najteže i najdraže često idu ruku pod ruku. Najljepše je kad prevariš sam sebe i završiš ono što si mislio da ne možeš. Tada postaješ sam sebi najveći saveznik i motivator.
- Preferirate li trčati sami/u grupi/sa partnerom?
– Najčešće trčim sa Amarom, jer se odlično usklađujemo. Ponekad trčimo i u grupi, ali je teško pratiti individualne planove. Sama gotovo nikad nisam – zna se ko je tu da me uvijek „goni“ korak uz korak.
- Omiljena trkačka trening ruta?
– Bihać obiluje stazama – od ravnice uz rijeku Unu do brdovitih puteva planine Plješevice – pa bi bilo nepravedno izdvojiti samo jednu.
- Kojih se svojih trkačkih rezultata/postignuća najradije sjetite?
– Najviše me raduju trenuci nakon trke kada spoznate neotkrivene kapacitete. Ipak, osmijeh mi najčešće izmame druženja i zajednička iskustva sa staza.
- Preferirane trke na kojima ste učestvovali u BiH i inostranstvu, i zašto?
– Svaka trka nosi svoje uspomene i posebne trenutke, bilo u BiH ili inostranstvu. Ne bih izdvajala nijednu, ali posebno mi je drago što se i u Krajini organiziraju trke koje spajaju ljude, i gdje svaki korak donosi osjećaj zajedništva i radosti.
- Trke koje su vas razočarale, i zašto?
– I one „razočaravajuće“ uvijek završe onako kako ih sami sebi kreiramo. Organizatori bi trebali da snose svoj dio odgovornosti, ali i mi trkači učestvujemo u toj atmosferi. Popravka je moguća ukoliko postoji volja i otvorena komunikacija.
- Najdraži benefit koji vam donosi trčanje/takmičenja/trke?
– Lična satisfakcija. Bilo da završim utrku, odustanem, ili se nađem na postolju – uvijek sebi čestitam i idem dalje.
- Kako se motivirate za trčanje?
– Plan i smisleni treninzi uvijek mi daju podsticaj, ali nakon petomjesečne pauze, uz poneko trčkaranje i trku „na svježinu“ ove godine, osvijestila sam da prava motivacija dolazi tek kad se duh posloži. Svaki metar je dar, i to je ono na čemu sam svakodnevno zahvalna.
- Pratite li atletiku i imate li trkačkog uzora?
– Courtney Dauwalter, Judith Wyder, Sara Alonso i Madalina Florea – imena koja vrijedi „izguglati“, posebno onda kada vam zatreba trunka dodatne motivacije.
- Da li biste, i zašto, drugima preporučili trčanje?
– Bez sumnje, da. Posebno mladima. Trčanje je mentalni izazov, ali jednom kad ga zavolite – nema stajanja. To je najjednostavniji način da uradite nešto za sebe.
- Trkački cilj za budućnost?
– Sanjaj veliko pa ćeš otvoriti prostor i za velika ostvarenja!
- Možda imate neku ideju/misao/detalj/poruku koje biste dodali, a nismo vas pitali?
– Pravilna prehrana nije važna samo za sportaše, već i za svakodnevno zdravlje. Hrana je naše gorivo, a znanje o njoj ključ dugoročnog uspjeha. Više o ovoj temi rado ću podijeliti u nekom od narednih članaka!
Vaši komentari
