- Ime, prezime i mjesto boravka?
– Ante Pokrajčić, Ljubuški.
- Kad i kako ste se počeli baviti trčanjem?
– 2001. godine, osnutkom HAK Ljubuški, kada sam s tatom (Vinko Pokrajčić, MT opaska) otišao na svoj prvi atletski trening. Prilično uspješno sam trenirao atletiku 15 godina, pa onda dvije godine pauzirao, da bih opet 2018. godine počeo s redovitim trčanjem, ovaj put bez trenera i bez nekog smislenog plana i programa.
- Koliko često trčite?
– Nastojim svaki dan. Jednom mi je urednik ovog portala poslao neku divlju tablicu sa ljudima koji imaju minimalno 365 dana trčanja zaredom, bez pauze i bez prestanka. Vjerojatno je u meni vidio nekoga tko će se na to „upecat“. Od tada smatram svojim velikim grijehom napraviti jedan dan pauze od trčanja. Ove godine sam, zbog bolesti, to ipak morao uraditi, tako da sam 14. i 15. 4. zbog temperature morao pauzirati i tako prekinuti svoj niz od 167 dana. Da nisam, u trenutku pisanja ovog teksta bio bih na 319 uzastopnih dana s minimalno 5km trčanja u komadu. Ništa, idemo dalje!
- Koja je vaša omiljena trkačka disciplina?
– Nemam omiljenu obzirom da trčim i petice i desetke i halfove. S time da su halfovi rezervirani za početak i kraj sezone, dok petice i desetke idu u ljetnom periodu. Kad sam bio „pravi“ atletičar, 800m mi je bila najdraža disciplina za trčanje, dok sam 1.500m mrzio trčati, a obožavao gledati na TV-u. Ono što ne volim trčati su zasigurno bilo kakvi oblici trail trka, a ni maraton nije nešto što me posebno privlači.
- Koliko trka trčite godišnje?
– Između 15 i 20.
- Koliko pari patika za trčanje koristite i koje su vam omiljene?
– U opticaju uvijek imam „svakodnevne“ tenisice, pa one za brze treninge, za kišne treninge i za trke. Trenutno većinu treninga radim u Adidas Ultraboost 20, brze treninge u Boston i Adios 6 modelu, kišne u Nike Pegasus 37 Shield dok za trke rotiram Nike Vaporfly 1 i 2.
- Ako vam je to važno, podijelite sa nama lične rekorde (npr. na 5K, 10K, 21.1K, 42.2K…).
– 300m 35.41,
400m 48.56,
600m 1:19.00,
800m 1:49.14,
1000m 2:25.43,
1.500m 3:52.61,
5.000 m staza 15:43.07, još kao junior 2007.,
Pod stare dane 5K cesta 15:54,
10K cesta 32:54,
21.1K 1:11:53.
- Šta vam se sviđa i ne sviđa u trčanju?
– Sviđa mi se što iz mene, dok trčim, ispari sva ona negativna energija koja se sakuplja tijekom dana, kao i osjećaj zadovoljstva nakon svakog, a pogotovo jačeg treninga.
Sve ostalo mi se ne sviđa, od trčanja i svađanja sa samim sobom, odbrojavanja koliko vremena/kilometara mi je ostalo do kraja, vrućine i sunca ljeti, upaljenih dugih svjetala vozila koja mi po noći idu u susret, prevelike komercijalizacije trčanja gdje svatko može biti trener i voditelj škole trčanja, a unutar te iste škole se radi sve, osim što se trči, ljudi koji odu na dvije trke pa odmah pomisle „odoh i ja organizirati utrku u svom selu“, itd… Puno toga je trulo u državi trkačkoj.
- Najdraži i najteži dio trkačkog treninga?
– Najdraži su mi intervalni treninzi i dionice, a najteža su mi dosadna, spora, duga trčanja kao i istezanja i vježbice koje unazad dvije godine više nikako i ne radim. A i nije da sam ih prije toga nešto puno radio.
- Preferirate li trčati sami/u grupi/sa partnerom?
– Preferiram uvijek s nekim, ali to je veoma rijetko. Ipak, uspijem se nekad s Ersanom dogovoriti, a to je u pravilu kad Edina nije u BiH pa odradimo ili dužine/ duga trčanja koja sam rijetko kad radim ili se nađemo na stazi pa udaramo po dionicama. Znam odraditi po koji trening i s Ilijom Jukićem, a kad imam sreće i uspijem ga nagovoriti, sa susjedom Nikicom Barišićem odradim neka laganija trčanja. Također, nekad sa svojim šestogodišnjim klincima odradim kakav trening, oni na biciklu, a ja trčim. Ali, pošto se oni ne gase i uvijek nešto zapitkuju, relativno brzo se umorim i iziđem iz zone komfora, a ne bih trebao.
- Omiljena trkačka trening ruta?
– Omiljena mi je atletska staza, jer kad sam na njoj to automatski znači da su na repertoaru neke dionice ili intervali. Ipak, zbog nedostatka sportske kulture naših sugrađana i rekreativaca, na stazu i ne idem baš često. Većinu treninga odradim na potezu prema Kravici, toliko da ne znam je li više tu rutu obožavam ili mrzim iz dna duše. Drago mi je odraditi i trening na bajeru u Ljubuškom.
- Kojih se svojih trkačkih rezultata/postignuća najradije sjetite?
– Pa neke trke ostanu doživotno urezane u pamćenje, a kod mene ih ima poprilično. To su:
Kros na Ilijinu brdu kod Posušja 1999. godine, moja prva trka i prva pobjeda.
Seniorsko prvenstvo Hrvatske u Rijeci 2008. i moje prvo seniorsko zlato na 1.500m.
Splitski polumaraton 2018., moj prvi istrčani half.
Banjalučki polumaraton 2018., i moj prvi half ispod 1:20.
Split maraton 2020., moj prvi i jedini istrčani maraton.
Omiš polumaraton 2022. moja prva pobjeda na halfu.
Mostar 2023. moj najbolji rezultat na halfu.
- Preferirane trke na kojima ste učestvovali u BiH i inostranstvu, i zašto?
– Najsnažniji dojam od svih trka do sada, na mene je ostavila Banja Luka 2018. godine. I dan danas se s velikom radošću sjetim te trke, i svog prvog sub-80 min halfa na certificiranoj stazi. Sve je bilo na najvećem mogućem nivou, vrhunski startni paket, grad u potpunosti zatvoren dva dana, staza koja ide svim glavnim ulicama, publika dužinom cijele staze, a ako imate navijače, mogu vas vidjeti i desetak puta, a sve u krugu od nekih par stotina metara. Šteta što se već dogodine sve to raspalo.
Također, trke koje definitivno ne propuštam su Splitski polumaraton, zbog toga jer mi je to prva trka nakon dosadne zimske baze, te naše dvije domaće trke, Mostarski polumaraton i Duvanjska desetka.
Krivo mi je što se više ne održava Zenički cener, trka s ogromnim potencijalom i velikim brojem gledatelja, po čemu je Zenica i inače poznata.
- Trke koje su vas razočarale, i zašto?
– Bilo je par utrka s kojih sam, zbog većih ili manjih razloga, kući išao razočaran, ali na vrhu mi je definitivno Čapljinska petica. Trka koja ima toliki potencijal, ali gotovo sve što se moglo uraditi krivo, urađeno je krivo. Od organizacije dječjih trka, preko volontera i obilježavanja staze, pa do proglašenja pobjednika. Šteta, jer Čapljina kao grad sigurno zaslužuje jednu kvalitetnu uličnu trku.
- Najdraži benefit koji vam donosi trčanje/takmičenja/trke?
– Najdraži benefit je ono hladno pivo koje popiješ poslije trčanja/trke. Što teži trening/trka, to slađe pivo poslije njega/nje.
- Kako se motivirate za trčanje?
– Ne motiviram se za trčanje, to mi je postala dnevna rutina, nešto kao jutarnji obrok ili večernje spavanje. Trebam se nekako motivirati da NE trčim.
- Pratite li atletiku i imate li trkačkog uzora?
– Nekad davno sam pratio, znao napamet cijeli IAAF-ov kalendar. Sad veze nemam što se događa u svijetu trčanja, osim što sam nedavno upratio da je Ingebrigtsen izgubio svoje drugo svjetsko (ili možda europsko, ali mislim ipak da je svjetsko ovako bez guglanja) zlato na 1.500m. Sad shvaćam da je to jedan ogromni biznis, kao uostalom i cijeli vrhunski sport.
Što se tiče uzora, kao dijete sam se znao motivirati gledajući film „Prefontaine“, o životu Stevea Prefontainea. Pogledao sam ga sigurno 10 puta.
- Da li biste, i zašto, drugima preporučili trčanje?
– Pa preporučam mnogima, u nadi da će početi trčati pa ću i ja imat koristi od toga, u smislu da ćemo koji trening skupa odraditi. Ali, slabo mi ide. A i oni koji me poslušaju, brzo odustanu. Kažu da im se od trčanja krive noge ili uništavaju koljena, a kile nikako da krenu dolje.
- Trkački cilj za budućnost?
– Nemam nekih ciljeva, jer što je čovjek bliže postizanju cilja, to mora uložiti više truda i odricanja. A ja jednostavno, pored troje djece i stalnog posla, nisam spreman za neka velika odricanja. Ali, recimo da bih bio zadovoljan da se vrtim oko 71-74 min na halfu i oko 32-33 min na desetki. Tu razinu treninga i dalje mogu održavati, a nekad se uspije osvojiti i kakva dnevnica.
- Možda imate neku ideju/misao/detalj/poruku koje biste dodali, a nismo vas pitali?
– Djeco, trenirajte nogomet ili košarku i kanite se budalaština. Jer trčanje, iako je besplatno, nije nimalo jeftino, dok razočarenje raste proporcionalno količini uloženog truda.
Vaši komentari
