AMRA TURALIĆ: Pustolovine sa prvog polumaratona

Da li se upšte imamo pravo razočarati u svoj prvi istrčan polumaraton?

1858

Piše: Amra Turalić

U maju ove godine, dolazim kući s posla i listajući Instagram ugledam post na kojem piše “P(r)otrčite sa TiTom”.

Pogledam na sat, trening bi trebao biti za 2 sata, a vani se nebo otvorilo. Ni sama ne znam kako i zašto, ali odlučim da odem i da trčanju pružim drugu šansu. Prethodne godine sam pokušala trčati sama u par navrata, ali me nije posebno oduševilo.

Ni slutila nisam da će mi tog dana trčanje 3km na kiši sa nekolicinom nepoznatih ljudi donijeti i promijeniti toliko toga. Ekipa iz udruženja Trčanje i To čini da se osjećam kao da trčimo zajedno već godinama, a trener Jasmin Harbinja mi ubrzo daje ideju za spremanje prvog polumaratona u Ljubljani koji se održava za 5 mjeseci. Naravno, bez razmišljanja prihvatam, jer koliko teško to može biti?

Cijela ekipa i atmosfera na treninzima čine da se zaljubim u trčanje odmah nakon prvih par kilometara, doživim ono najljepše od tog sporta i ubrzo pomjeram granice za koje sam do nedavno mislila da su nedostižne. Napravila sam nekoliko godina pauze od bavljenja sportom i vremenom sam zaboravila te osjećaje poslije treninga koji su mi toliko nedostajali! Potom kreću i moje prve utrke na 5 i 10k, uz poneki trail. Trail trčanje polahko zauzima posebno mjesto, jer ipak, planine i ja smo već nekoliko godina u velikoj ljubavi. Mada, glavni fokus zasada ostaje na tome da savladam kilometre po ravnom.

Vjerno pratim plan za Ljubljanu i trening uskoro postaje skoro pa svakodnevnica. Međutim, moja ekipa uskoro počinje sa prijavama za Sarajevski polumaraton u organizaciji NGO Marathon Sarajevo, koji se održava mjesec dana prije Ljubljane. Nekako mi je bilo baš žao da ga propustim. Dogovorim sa trenerom da to odradim kao probu pred Ljubljanu i da pokušam istrčati za 2 sata, a onda da postavimo konkretan cilj za glavnu utrku.

Dan utrke se bliži i dolazi za mene najteži izazov – mirovati i odmoriti noge. Sve se posložilo tako da sam u tom periodu bila na godišnjem, i kako da propustim bar dva nova hajka dok sam na putu? Dan trke se bliži, a ja sve nervoznija. Po prvi put se počinju javljati sumnje – mogu li ja to­ uopšte? Nisam sumnjala da ću moći istrčati, ali mi se moj cilj odjednom učinio jako ambicioznim, a uz to činim pogrešne korake posljednjih dana (čitaj – previše koraka). Ipak, trener i ekipa vjeruju da ja to mogu i mnogo je lakše kada imate nekoga da podijelite svu tu nervozu i da one iskusnije pitate milion malih pitanja.

Na utrci krećem standardno prebrzo i sanjam da će nekada doći dan i utrka gdje me neće ponijeti atmosfera sa starta. Srećom, uskoro shvatam koliko me kilometara čeka, pa usporavam i pričekam da mi se pejser na 2:00 približi. Tu srećem i Merisa, koji me odlično pejsa prvih 14km i mnogo mu hvala! Trener reče da za nas prvačiće prava trka kreće tek na petnaestom kilometru, ali naravno, meni se problemi počinju javljati kilometar ranije. Do tog momenta sam bila toliko lagana, tako sam uživala, bila presretna što sam tu i što ću istrčati svoj prvi polumaraton. Samo maštam o trenutku prolaska kroz cilj i kako će me tamo dočekati najdraži ljudi na svijetu.

Ipak, euforija tada popušta i svakim narednim kilometrom osjećam da se sve više patim. Noge postaju teške i ostajem iza ekipe koja prati pejsera. To je označilo trenutak kada sam totalno psihički potonula. U jednom trenutku razmišljam da odustanem, u drugom govorim sebi da mi nije ništa i da ja to mogu. Teško mi je shvatiti šta se tada dešavalo u mojoj glavi, jer me ništa posebno nije boljelo, puls nije bio strašan, ali je neka barijera postajala sve veća. Ugledam momke iz Kenije koji već trče nazad prema cilju i sebe tješim mislima da je i njima sada isto teško kao i meni i da ne odustaju, ali onda skontam da njihova agonija traje duplo kraće od moje, i tako sve u krug.

Uspijevam se dovući do skretanja koje je označavalo zadnjih 700m staze i tu me čekaju Edina i Nijaz koji trče sa mnom do kraja. Možda i ne znaju koliko su mi njihove riječi značile i koju su mi snagu dali da izvučem taj kraj. Na samom cilju prvo što vidim je lice mog brata i tu se emotivno raspadam. U prvom momentu osjećam razočarenje – na satu stoji 2:09:08. Onda podignem glavu i tu me čeka sav moj uzor i inspiracija – mama, babo i brat, na čijim licima vidim koliko su ponosni na mene i u glavu mi dolazi PA POBOGU, ISTRČALA SI SVOJ PRVI POLUMARATON!! Tu su me čekali i Nejra, Amina, Anes, Temim, Nijaz i cijela postava iz TiTe, koji nisu dali da mi tih 9 minuta pokvari cijeli doživljaj i kojima sam prezahvalna na svemu!

Bilo je to potpuno novo iskustvo za mene, otkrila sam neke nove nivoe unutrašnje borbe, ali emocije sa cilja ću sigurno pamtiti cijeli život. Presretna sam što je prvi polumaraton bio baš u Sarajevu i što sam ga mogla podijeliti sa najdražim ljudima. Za mjesec dana je polumaraton u Ljubljani kojem se jako radujem i na kojem znam da ću biti mnogo bolja i oprostiti sebi ovih 9 minuta. Ipak tamo idem za jedan half iskusnija.

Želim da se zahvalim treneru Jasminu za sve planove, savjete i treninge, ali i cijeloj ekipi iz Trčanja i To koji su nepresušan izvor motivacije, podrške i drugarstva. Također, hvala NGO-u na sjajno organizovanoj utrci! Čestitam cijeloj svojoj ekipi na moru PB-ova i fantastičnih vremena!

Raja, prošle godine nisam mogla ni sanjati da ću istrčati polumaraton, a danas se kao žalim na vrijeme. Hoću reći – možete sve, samo počnite!

Vaši komentari

Banner