ĐANI KOSOVIĆ: 30. Zagreb maraton, jubilej za respekt

Zagrebački maraton sam prijavio vrlo rano, praktički odmah po otvaranju prijava, ne razmišljajući previše o terminu, mogućnostima za pripreme, zdravstvenom biltenu te drugim utrkama kojih je svaka jesen prepuna.

707
Foto: Dinko Bažulić

Piše: Đani Kosović

Razlog za ovo leži u činjenici da sam prošle godine, znači 2021, za neki svoj kraj trkačke sezone trčao upravo Zagrebački polumaraton, koji mi se jako svidio kako po kvaliteti organizacije, tako i po profilu staze.

Znajući da maratonska trasa predstavlja u stvari dva kruga polumaratona, dileme nije bilo, pala je prijava.

Za sebe mogu reći da sam maratonac – početnik. Iako mi je ovo treći maraton koji sam istrčao, teško da se mogu svrstati u neke iskusne maratonske gurue koji imaju poveći broj istrčanih maratona u nogama. Prva dva su bila jedno divno i bolno iskustvo (Beograd 2021 i Sarajevo TCM 2022), te nema sumnje da će i Zagreb „opravdati“ očekivanja u tom smislu.

Zagreb je veliki grad, metropola i prijestolnica jedne države, te samim tim i organizacija jednog ovakvog događaja ne može biti ništa manje velika i dobra. Poduži organizacioni odbor od 20 plus imena dovoljno govori tome u prilog. Čuo sam par trkača kako su se žalili na siromašan startni paket. Ja nemam običaj komentarisati startne pakete, niti tome pridajem pretjeran značaj, mogu samo reći da su oficijelne majice dugih rukava predivne i visoke kvalitete, od renomiranog proizvođača sportske opreme, kako je to već i običaj u Zagrebu. Originalno predviđen u terminu nedeljnog jutra, događaj je svega nekoliko sedmica prije svog održavanja pomjeren na dan ranije, subotu, ali što je najčudnije, pomjerena je i sama satnica, novi termin je govorio 15:00, znači popodne. Neobičan termin, puno nepoznanica, ispostaviće se kasnije sreća u nesreći, barem u mom konkretnom slučaju. Naime, svega dva dana prije, učestvovao sam na B2B utrci u Sarajevu, korporativnom sportskom događaju, trčeći 5k utrku za svoju kompaniju. Iako sam sebi obećao nešto laganiji tempo, ipak nije to bilo posve lagano te sam utrku odradio za svoje mogućnosti dosta solidno. Kasni povratak u Mostar tog četvrtka te sutradan cjelodnevni put do Zagreba, smještaj i ostalo, ostavili su poprilično umora na moje, ne baš mlado, tijelo. Ipak, kasniji subotnji start, omogućili su mi dovoljno oporavka i izležavanja, te sam poprilično regeneriran i odmoran, krenuo na Trg Bana Jelačića, gdje je start i cilj svih dešavanja. Moja supruga Lejla, prijavljena na Garmin 10k prateću utrku, morala je nešto ranije biti na startu, naime 10k utrka imala je start u 14:00. Mislim da je to tako i na drugim velikim maratonskim takmičenjima gdje pored glavne utrke maratona i polumaratona ima i ova prateća utrka (znam za Ljubljanu, jer sam „na žalost“ zbog povrede trčao upravo 10k, 2019.).

Iako je kiša padala par dana prije, te i u noći prije utrke, jutro je osvanulo vedro i očekivao nas je topao i sunčan dan. Meni vrućine ne predstavljaju problem ali baš u 14:00, na ovom ceneru i nije bilo tako ugodno i optimalno za trčanje. Sama 10k utrka imala je skoro 900 finišera, a provjerio sam, najbolji BH plasman ostvario je Zaim Šuman, sa vremenom 38:21 i ukupnim 16 mjestom, čestitke Zaime!

Moja maratonska utrka je krenula, prema najavi, tačno u 15:00 sa Trga Bana Jelačića. Sa nešto više od 1700 trkača na startu, obzirom da sam, kao i obično, bio na začelju karavane, trebalo mi je dobrih minut i pol – dva dok dođem do startne crte. Plato trga je popločan mramornim pločama (kažu iz jablaničkog granita!) te nije bilo opasnosti od eventualnog zapinjanja i pada u onoj početnoj gužvi. Sama atmosfera na startu, barem među nama fenjerašima, bila je odlična. Sreo sam i neko poznato društvo iz regiona, što se redovno pojavljuje po ovim regionalnim utrkama, da ih tako nazovem. Ipak Zagreb je malo podaleko i od Sarajeva i Mostara pa onaj potpuni domaćinski osjećaj je logično izostao. Najviše mi je nedostajalo moje Sanus Motus društvo, baš nikoga ove godine. Prošle godine je nekako bilo više poznatog društva, nas Sanusa, bilo je i dosta AK Pulsa, mojih dragih Duvnjaka, prošle godine i sl.

Trasa utrke, kao što sam naveo u početku ovog teksta sa Trga kreće na Maksimir i Dubravu (ugrubo rečeno), vraća se na Trg, prolazi na drugu stranu pored trga HNK te se izlaskom na Ilicu zadnja dva tri kilometra završava na samom Trgu Bana Jelačića. Trasa je ravna, nema praktički ni jedan uspon da ga ono „osjetite“. Nešto sitno u Dubravi, ali zaista vrlo blago i kratkog trajanja. Ovde želim naglasiti razliku od prošle godine, kada, zbog sanacije zgrada od zemljotresa, trasa je morala ići na Britanac, gdje je bio jedan jako zahtjevan uspon, a to se sve dešava skoro pa pred ciljem, kako za polumaratonce tako i za maratonce – dva puta. Srećom, ove godine su trasu ispeglali pa toga nije bilo.

Polumaratonci završavaju svoju utrku, a mi maratonci onda idemo u još jedan krug. Psihički gledano, dva identična kruga mogu djelovati dosta deprimirajuće, ali ispostaviće se da je to u stvari jako dobra stvar. Prvi krug koji sam trčao, znači polumaratonski sam išao nešto sporijim tempom, energije nije nedostajalo i iskoristio sam ga za upoznavanje detalja staze, okrepne stanice i sl. Također, da napomenem, ovaj prvi krug sam proveo u društvu jednog kolege trkača iz Sarajeva, kojem je ovo bio prvi maraton, te smo se malo i ispričali, što je u konačnici možda i bilo presudno da prerano ne izgubim preostalu snagu. Drugi krug sam trčao sam, ona maratonska tišina koja se izgleda uvijek pojavi u drugom dijelu maratona, kada polumaratonci završe svoju utrku i ostave nas maratonce same na stazi. Negdje oko Dinamovog stadiona stignem i oficijelnog pejsera na 4:15.

Foto: Dinko Bažulić

Oko njega je pet šest trkača, dobro se drže. Pitam ga kakvo je stanje, veli on meni sve ok. Odlučim neko vrijeme trčati s ovim društvom, prija mi njihov tempo. Umora ni na vidiku, ja se raspričao kao da smo negdje na kafi, zvanični pejser isto dobro raspoložen, čovjek stariji od mene, kapa do poda nema šta. I tako u priči nakon pet šest istrčanih kilometara, negdje oko 30og kilometra, ostadosmo nas dvojica sami, ono društvo se „razišlo“, svi su redom polako posustali. Ja onako u šali kažem ne valja nam tempo, odoh ja malo pojačati. I tako, ostavim i ja pejsera, ali iza sebe i krenem zadnjih šest – sedam kilometara malo jačim tempom. Umora, interesantno nema, problema na okrepama (koje sam sve redom iskoristio za uzimanje tečnosti!) također nema. Ulazim na Ilicu, 40. kilometar, znači još neka dva i pol do cilja (nabrao sam naime nekih 300njak metara razlike usput – logično i očekivano), trčim relativno lagano. Ukazuju se baloni i ciljna ravan, to je to. Osjećaj sjajan, gledam vrijeme, 8 minuta popravljen vlastiti rekord, rekoh sebi za svaku pohvalu. Svi oni strahovi prije utrke, problemi sa pripremama u ljetnoj fazi, put, umor….sve je to izgleda bilo bez razloga i osnova. U biti, ovaj maraton je bio onaj prvi pravi. Ne želim da umanjim značaj i osjećaj sreće nakon prvog istrčanog maratona u Beogradu 2021, ili ovogodišnjeg sarajevskog TCM maratona istrčanog u julu, ali oba ova sam imao padova i oscilacija, posebno u zadnjoj četvrtini, kada na naplatu dođe nedostatak snage i izdržljivosti kod trkača – u prevodu, neadekvatne i nepotpuno odrađene pripreme. Ovaj Zagreb je po tome drugačiji, jedno novo iskustvo, i naravno poticaj za neke nove izazove.

Organizator se potrudio da nakon utrke i proglašenja pobjednika pokloni jedan lijep koncert i tombolu, a i sve one standardne manifestacije za jedan ovakav događaj, štandovi sponzora, pasta party, pića okrepe nakon utrke, lijepo dizajnirane finišerske medalje i sl, nisu naravno izostali. Prostor za presvlačenje i garderoba su bili u obližnjoj ulici kraj trga i tu bi se eventualno moglo nešto sitno unaprijediti, kada je u pitanju ovaj prostor za presvlačenje, po mom mišljenju premalen za ovako veliki broj učesnika.

Za kraj, rezultate i fotogaleriju možete pronaći na oficijelnom webu (LINK) i facebook stranicama ZG maratona, a kada su trkači iz BiH u pitanju, najbolji maratonac je Emir Hastor sa vremenom 2:38:18 i osvojenim ukupnim četvrtim mjestom. Najvrijedniji polumaratonski rezultat, kada je BiH u pitanju, ostvario je Ante Pokrajčić sa vremenom 1:14:57 te ukupno osvojenim 7.  mjestom. Bravo momci!

Foto: Dinko Bažulić

Vaši komentari

Banner