Piše: Elma Kablar
Fudži se veoma često pojavljuje u umjetnosti jer je dugo bio obožavan i poštovan kao simbol umjetnosti.
Gotovo da nema značajnijeg japanskog pjesnika, slikara ili kaligrafa koji u vulkanu Fudži nije pronašao nadahnuće.
Kada sam se uputila da živim u ovoj dalekoj zemlji izlazećeg sunca jedna od prvih stvari mi je i bila popeti se na Fudži i vidjeti famozni izlazak sunca. Vulkan Fudži je poznat kao krov Japana. Izlazak sunca u zemlji izlazećeg sunca je pa možete pogoditi najljepši ako ga dočekate na Fudžiju. I to je bilo prije 10 godina gdje i nisam slutila da ću jednog dana biti baš ja ta koja će voditi ture na najljepšem vulkanu na svijetu. Tako da je Fudži (san), kako ga u Japanu zovu, postao moj drugi dom na ljeto 2023.
Svaki put sam imala privilegiju da doživim drugačiji Fudži (san). Sezona traje od 1.6. do 10.9.
Često kažem da volim da vidim sve njegove strane i svaka je lijepa i čarobna na svoj način. Od oluje pa do predivnih pogleda na beskrajno nebo i najljepše izlaske sunca na svijetu. Ujutro bi napravila kafu i čekala izlazak sunca na krovu Japana. Radost i zahvalnost u očima onih koji su dio mog tima je neprocjenjiva. Za većinu ovih ljudi je to ‘one lifetime Experience’. Eh da mi je neko rekao da će ovo biti moj život prije 10 godina pa ne bih mu vjerovala. Zato sanjajte velike snove jer snovi postaju realnost. 
Kako je bilo dosta dešavanja oko Fudžija ove godine onda bih izdvojila jednu od najinspirativnijih priča mojih prijatelja iz Namban Rengo (Barbarian Horde ili na našem Barbarske horde) kluba. Klub je osnovan prije nešto više od 30 godina u Tokiju. Svi su dobrodošli da treniraju u klubu. Članarina je besplatna. Najvažniji trening na koji i ja pokušavam da idem redovno je srijedom na atletskoj stazi (Oda Field Yoyogi). Na svakom treningu bude i preko 50 trkača. Na toj istoj stazi trenira još najmanje 10 grupa. Svi se uzajamno poštuju i niko nikome ne smeta. Svakih 6 mjeseci se organizuje zajedničko takmičenje između klubova na 5km i 10km na ovoj stazi.
Ove godine članovi NR su učestvovali u poznatoj štafetnoj trci koja se zove Mt Fuji Ekiden (štafeta 47.93 km i 3,258m elevacije).
Poznato je da je ovo najteži Ekiden (štafeta) u Japanu, možda i na svijetu.
Svaki tim se sastoji od 6 trkača i 11 etapa. Svaki trkač trči dva puta (uzbrdo i nizbrdo) osim 6. dijela, dio na vrhu. Prva i zadnje 3 etape (9,10 i 11) je cesta, a dionice od 4 do 8 su vulkanske staze.
Utrka ima jednu posebnost: ekstremni vremenski limit (cut off time) do kraja 8. etape (4 sata). Oni koji stignu na vrijeme mogu nastaviti trčati sa svojim originalnim žutim Tasukijem (štafetom/trakom). Oni koji ne stignu predati žuti Tasuki do 12:00 sati svom trkaču iz tima, što je obično dvije trećine timova, moraju krenuti u pelotonu u 12:00 sati sa Crvenim Tasukijem, zvanim Tasuki of Shame (štafeta srama).
Trka je i logistička noćna mora. Prvo, morate prisustvovati svečanom otvaranju dan ranije, rano ujutro. Zatim trkač koji trči 6. etapu mora se popeti do 8. stanice (3,397m) dan ranije i ostati u planinarskoj kući preko noći.
48th Fuji Tozan Ekiden – A 3.6 Seconds Story
Plan Namban Rengo tima:
Noć prije, počeli smo praviti prognoze i dijeliti naše ETA. Tada smo shvatili da uprkos našem naizgled jakom timu, naša procjena je i dalje 6 minuta iza limita. Ukupno 70 ekipa u opštoj kategoriji trebalo je da startuje. Mi smo broj 69.
1. etapa: Kengo
Za cilj sam postavio prosječnu brzinu od 4:00/km. Završio sam svoju etapu za 23:56 (3:51 pejs).
2. etapa: Yuta
Završio sam 6 minuta iza planiranog vremena. To je značilo da su ostali morali trčati brže kako bi uspjeli stići prije isteka vremena.
3. etapa: Harrisson
Moj dio je bio 3 km ceste uz nagib od 8%, 0,5 km valovit, i 1 km između 12% do 20% nagiba. Nakon 23 min i 26 sekundi, 26 sekundi iza planiranog vremana, dodao sam žuti Tasuki Vincentu. Onda su me čekala duga 3h čekanja na parkingu 5. stanice dok ponovo ne dođe moj red. Cilj je bio da žuti Tasuki stigne do 12:00 kako bi izbjegli cut off time. U slučaju da ne stigne onda bi morao trčati sa Crvenim Tasukijem, ili kako ga zovu Tasukijem srama. Tokom čekanja, svi trkači su dobili Crveni Tasuki, Tasuki srama. Ako se Vincent ne vrati do 12 sati, morat ću otići prije nego što on stigne, u pelotonskom startu. Svake godine, samo jedna trećina timova uspije da stigne prije cut off vremena. Šanse su bile veoma male.
4. etapa: Vincent
Znam da sam dobio tasuki otprilike u vrijeme koje smo planirali jučer uveče, tako da sam se spremio da trčim ispod 40’ na 3km i 640m D+. Pogledao sam na sat dok sam dolazio do daha: manje od 37’. Bolje od planiranog.
5. etapa: Gary
Završio sam jedva ovu etapu, ali smo bili skoro 5 minuta iza planiranog vremena. Zabrinuo sam se i mislio sam da sam zeznuo cijeli tim. Ostaje 7. etapa još uvijek da pokušam da nadoknadim izgubljeno.
6. etapa: Derder
Kako bi se prilagodili velikoj nadmorskoj visini, svi trkači 6. etape su se penjali do 8. stanice (3200m) i noćili u planinarskom domu dan prije trke. Došao je moj red. Nakon 40 minuta vrlo intenzivnog penjanja, konačno sam ugledao hram. Shvatio sam da je vrh blizu. Tada je počela sljedeća bitka: strm i tehnički spust. Spotaknuo sam se o veliki kamen i skliznuo sam na lijevu stranu tijela, klizeći metar i nešto na samom početku spuštanja. Zaista sam vidio smrt u očima od 0,2 sekunde. Mislio sam da sam završio. Ali brzo sam se digao na noge i u djeliću sekunde shvatio da nekim čudom nisam imao ozbiljne povrede. Odmah sam se ponovo fokusirao na završetak svoje misije. Nastavio sam se spuštati niz padinu od 2,2 km za 14 minuta i proslijedio naš žuti Tasuki nazad do Garyja.
7. etapa: Gary
Brzo sam se spustio i dodao Tasuki Vincentu koji je jurio za cut off vremenom.
8. etapa: Vincent
Pogledao sam na sat: 11:51. Vrijeme cut off je 12:00 i planirao sam da istrčim za 10 minuta. Hoću li stići? Moj sat vibrira nakon 1km: 2’48”! Ne mogu da vjerujem šta vidim, nikad u životu nisam trčao ispod 3 min/km, a to znači da zaista imamo šansu!! To mi daje dodatnu energiju da pokušam da ubrzam. Drugi kilometar: 2’42”! Pogledam na sat 11:57!! Imamo šansu! Predajem Tasuki sa najvećim osmehom, okrećem se i vidim da je ekipa koju sam upravo pretekao takođe uspjela za samo 8”, super sam srećan zbog njih, a onda vidim kako peloton od 50-ak trkača sa crvenim tasukijem (Taskuijem srama) kreće na pucanj.
9. etapa: Harrisson
11:58 na mom satu, i još uvijek nema vijesti iz našeg tima jer je ažuriranje uživo prestalo davno. Oko 20 ekipa je započelo 9. etapu. Stavio sam Crveni Tasuki i stao sam u peloton. Sve moje nade su sada bile na nuli. Mislim na Vincenta koji je sigurno razočaran. Prethodne noći rekao mi je da bi najstrašniji scenario bio da me vidi kako odlazim pred njegovim očima, stigavši za samo nekoliko sekundi poslije cut off vremena. Razmišljam o tome i nekako se nadam da se neće pojaviti u zadnjih 10 sekundi poslije pucnja za peloton da krene. Zatim, niotkuda, uprkos svim izgledima, spiker zove “69”.
Za tren oka, od očaja do ponosa
Nisam mogao vjerovati šta sam čuo. Ukočio sam se na par sekundi kao da je vrijeme stalo. Iz mene je izašao istinski vrisak radosti. Ljudi me posmatraju kao da sam vidio demona. Jurim na startnu liniju i bacam svoj crveni Tasuki u zrak. U 11:59:00 vidim Vincenta kako juri niz padinu, mašući našim žutim Tasukijem u ruci, sa osmjehom na licu. U 11:59:31, 29 sekundi prije cut off vremena! Trčim 4,5 km u prosjeku 2:54. Predajem žuti Tasuki Yuti.
10. etapa: Yuta
Uzbuđen jer smo uspjeli izbjeći cut off vrijeme za samo 29 sekundi. Trčao sam prvi kilometar nizbrdo za samo 2:32.
11. etapa: Kengo
Na kraju je naš glavni trkač, Kengo, doveo našeg Žutog Tasukija preko ciljne linije.
Koliko je jaka trkačka zajednica u Japanu govori i činjenica gdje se dvodnevno štafetno takmičenje (Hakone ekiden) prenosi uživo na nacionalnoj televiziji svake godine. Druga činjenica govori kako je na univerzitetskom prvenstvu u polumaratonu u Japanu stoti student imao bolji rezultat od pobjednika britanskog prvenstva u polumaratonu. Japanci više uživaju da se takmiče na svojim trkama nego što učestvuju na internacionalnim trkama. Kada su granice bile zatvorene za strance zbog covid-19 svi maratoni koji su se održavali su brojali isti broj takmičara kao i kad su stranci bili prijavljeni.
Iako prijavljujem Tokio maraton već par puta još uvijek nisam prošla lutriju iz razloga jer spadam u grupu sa Japancima koji žive u Tokiju, a u toj grupi se prijave hiljade trkača. Ponekad kada trčim oko Careve palače vikendom imam osjećaj kao da je trka jer toliko ljudi trči. Divno je biti dio ove trkačke zajednice.
Kako se približava kraj godine tako je došlo i vrijeme da se izaberu trke za sljedeću godinu. Jedna od trka koja mi je na top listi bila jako dugo je Tarawera Trail trka na Novom Zelandu koja će se održati u februaru 2024. Registrovala sam da trčim 102km i jedva čekam da doživim i trčim po lijepim brdima Novog Zelanda. Ova trka je ujedno jedna od najljepših na svijetu. Za mene svijet nema granica i planeta je moj dom. Jako često kažem za sebe da volim da trčim oko svijeta.
Vaši komentari
