Piše: Đani Kosović
Nedovoljno oporavljen od povrede koja me izbacila iz stroja preko tri mjeseca, te oduzela radost trčanja ljubljanskog polumaratona, vidjevši te silne maratonce kako prolaze ciljnom ravninom i naravno pozitivnog Adijevog odgovora, odlučih, barem formalno da probam, nakon par godina i 10ak istrčanih polumaratona okušati se i u ovom ultimativnom trkačkom izazovu zvanom maraton.
Trčanjem se bavim nekih 6 godina i predstavljam klasičan primjer „mrtvog“ rekreativca. Ovo mrtvog je u smislu mogućnosti i pristupa samom trčanju. Moram priznati da sam, odlučivši se za prve rekreativne trkačke korake u nekoj poodmakloj životnoj fazi, potpuno drugačije zamišljao sve oko trčanja. Primarno je bilo pokrenuti se iz neke učmalosti, letargije, ustaljene svakodnevnice te naravno sa željom (a i potrebom) da svoj zdravstveni bilten malo popravim, barem psihički. Ispalo je da mi je trčanje u potpunosti promjenilo život, postalo sastavnim dijelom svakodnevnih aktivnosti, a treninzi prerasli iz obaveze i potrebe u želju i nešto što je nemoguće rastaviti i svrstati u posebnu kategoriju, jednostavan aksiom oko kojeg nema rasprave i dokazivanja.
Prve godine
Prve godine trčanja sam proveo samostalno, lagano se uvodeći u jedan novi svijet, bez pretjeranog cilja, plana i pravila. Niti sam puno znao, niti me je interesovalo, trke i trkačka druženja bili su daleko od mene. Ključna prelomnica i „ozbiljnija“ posvećenost trčanju bila su dva događaja. Prvi je naravno jedan od mostarskih polumaratona koji sam kao trkač početnik ispratio na ulicama Mostara, diveći se brojnim trkačima i njihovim ostvarenjima, prije svega na fascinantnoj mogućnosti da istrče 21,1 km, pri tom ostanu veseli i nasmijani te se sa finišerskim medaljama sretni i zadovoljni nakon trke prošetaju gradom, svrate na piće i obiđu mostarske znamenitosti. Drugi važan događaj je odluka moje supruge Lejle, mog vječnog i konstantnog izvora podrške, da se prijavi u novoformiranu školu trčanja Sanus Motus te tako i ona načini svoje prve rekreativne trkačke korake. Osnivanje ove škole, zaslugom prije svega našeg dragog doca Vedrana i male skupine entuzijasta okupljenih oko ovog projekta, pokazaće se kasnije kao prelomnica u omasovljenju rekreativne trkačke zajednice u Mostaru pa i šire. Lejla je, odlučna i uporna kakva je inače u svemu u životu, vrlo brzo zavoljela život trkača rekreativca, potpuno mu se posvetivši, baš kao i ja, te smo zajedno u narednim godinama uzeli učešća u brojnim trkama u BiH i regionu. Svaka nova finišerska medalja, svaka nova pregažena ciljna linija samo je dodatno učvršćivala naš stav o opravdanosti bavljenja rekreativnim trčanjem i stila života koji smo odabrali. „Posljedica“ Lejlinog uključivanja u Sanus Motus je da sam i ja kroz druženje i povremeno prisustvo treninzima upoznao neke nove divne ljude, normalne pozitivne životne filozofije, a također sam i puno naučio od trenera kluba te tako malo ozbiljnije pristupio samom trčanju te ostvario značajan napredak.
Razrada plana
I tako, nakon Ljubljane, tog predivnog trodnevnog iskustva nas sedmero Sanusa, nakon povratka i donesene odluke o trčanju maratona, bacio sam se na razradu „Plana“. Odluka je pala na Beograd, maraton koji ima najdužu tradiciju i najveću masovnost na ovim prostorima, manifestacija je to koja ima Gold label od svjetske atletske federacije te je ponosni partner major six maratona – 6 najvećih svjstskih maraonskih destinacija, inače želje svakog zaljubljenika u trčanje da barem jedan od njih posjeti i istrči. Mislim da je bitno za prvi maraton odabrati tako neki veći i značajniji događaj, veća je onda i motivacija, a ispostaviće se kasnije, puno znači i na samoj trci ta pozitivna atmosfera.
S pripremama sam krenuo nakon par savjeta ljudi koji su trčali maratone, te naših trenera u Sanusu, otprilike 6 – 7 mjeseci prije same trke. Beogradski maraton je bio planiran za proljeće 2020. te su pripreme bile zimske dobrim dijelom. Moram priznati da mi je ovo godilo, obzirom na blagu mediteransku klimu koju Mostar posjeduje i činjenice da sezona trčanja na otvorenom praktično traje cijelu godinu. Razmišljao sam koji program i pristup da primjenim, dvoumeći se između „klasičnog“ programa baziranog na dužinama ili nekog od, u zadnje vrijeme, sve popularnijih progama gdje nema klasičnih dužina, ali se intenzitetom i vrstama treninga organizam dovodi u stanje slično kao na samoj dužini, s tom prednošću što je vjerovatnoća za povredom (koja drastično raste na dužinskim treninzima) dosta smanjena. Ovde moram spomenuti činjenicu da sam dosta sklon povredama, imao sam ih pa skoro sve koje postoje u trčanju, a razlog tome je vjerovatno u činjenici da izbjegavam treninge snage, posebno u baznom periodu godine (tj zimi). Znam da griješim i da su ovi treninzi ključni u prevenciji povreda kasnije kada se intenzitet pojača, i to je nešto što trebam sebi „utuviti“ u glavu i uvesti kao redovnu aktivnost. Na kraju sam izabrao program koji je nešto između ova dva koncepta, ima svoje dužine ali su nešto kraće od onih „standardnih“ za sam maraton. Varijacija koju sam dodao su brdski dužinski treninzi sa dosta elevacije, naše divne destinacije Planinica i Raška su tu odigrale ključnu ulogu. Naravno za brdske treninge, kojima nisam vičan, moraš imati nekog brdskog gurua, osobu koja te može savjetovati i pomoći u savladavanju ovih tehnika. U mom slučaju to je moj drug Teo rekreativac, jedna izuzetno pozitivna osoba u svakom pogledu, ljubitelj trail trčanja, i neko od koga i puno ozbiljniji trkači mogu dosta toga naučiti.
Odgode u 2020.
Opšte poznata je stvar šta se desilo u 2020. sa trkama, sve su redom otkazane, barem na proljeće, pa tako i beogradski maraton. Da u svakom zlu ima i nešto dobro pokazalo se i u mom slučaju, vukao sam naime neku povredu dosta dugo i vjerovatno bih povrijeđen trčao i sami maraton te 2020., jer jednostavno kad nešto odlučiš, nema nazad. Na šta bi to izašlo, srećom nisam doznao. Tako, prođe godina dana, dođe 2021. i beogradski maraton, ja srećom bez povreda, ali u nekoj seriji lokalnih trkačkih događaja koje ti je prosto žao propustiti. Već su to neka poznanstva, druženja, očekivanja dragih ljudi da te vide da se druže i razmjene trkačke aktuelnosti. Svi već znaju za moj maraton, ipak traje to već više od godine i moram priznati da me malo sve počelo opterećivati, odgoda od tri sedmice dodatno je poremetila kako pripreme tako i dodatno povećala neku unutrašnju nervozu koja se javila u meni. Maj mjesec je obilovao trkama, redom: Mostar challenge trail (12km i 900 m elevacije), Jablanica štafetni polumaraton, Stolac 10k, Ljubuški 10k. Sve se to istrčalo, nešto „punim gasom“, a nešto malo relaksiranije kako bih, barem na tren, odagnao brige od nadolazećeg Beograda.
Konačno, krećemo za Beograd, Lejla ima prijavljen polumaraton, a sa nama je i jedna od kćerki – Azra, tinejdžerica veselog i avanturističkog duha, željna upoznavanja novih sredina i putovanja. Krenuli smo par dana ranije, ukupno planiramo 4 noći provesti u Beogradu, nisam htio ništa prepustiti slučaju, ovako ćemo imati dovoljno vremena da se prilagodimo i odmorimo od puta, te da osim samog učešća na trci, malo i vidimo i upoznamo Beograd.
Beograd kao grad nisam nikad ozbiljnije posjetio, jedan jedini put sam bio nekada davno, mislim da je to bila 1989., finale kupa bivše države, Velež je tada u finalu imao kako prvi tim tako i juniore. Nažalost, zbog samog ishoda finalne utakmice, vratio sam se iz Beograda utučen i ponižen, kao i ostali brojni navijači koji su svjedočili ovom događaju.
Obilazak Beograda
I zaista, Beograd je nadmašio sva moja očekivanja. Grad bukvalno vrvi od života, grad je to koji ne spava i tačno mi je u jednom trenutku bilo žao što ga ne možemo konzumirati u punom obliku, ipak smo tu na trku došli, posebno ja i moj prvi maraton. Biće prilika, doći ćemo i u nekom opuštenijem aranžmanu, to je sigurno, ipak grad koji leži na dvije rijeke zaslužuje da ga se bolje upozna. Izostanak noćnog života i provoda smo zato nadoknadili brojnim šetnjama i konzumiranjem gastro ponude koja je opet neki svijet za sebe, nigdje nisam vidio toliki broj restorana, urbanih grilova i sijaset drugih gurmanskih mjesta kao ovde. Šta smo toga pojeli, posebno Azra i ja, ni dan danas mi nije jasno gdje nam je stalo.
Sastavni dio obilaska po Beogradu bile su i specijalizovane trkačke trgovine, nezaobilazni Dechatlon i Run&more u centru grada. Često se upitam kako vazda nešto iskrsne da treba nabaviti da je potrebno imati, trčanje je u osnovi jednostavna životna filozofija, navuci tene i izađi napolje. Jest, da nije Dechatlona. Startne pakete smo preuzeli u TC Ušće, jednostavno i bez gužve. Moram priznati da sam očekivao neki Expo, sajam i veliki broj trkački specijaliziranih štandova. Na žalost, to je ove godine izostalo, a i razumljivo je iz kojih razloga te organizatoru ne treba zamjeriti na ovome.
Dan trke
Osvanulo je i to dugo očekivano nedeljno jutro, lijepo i sunčano, baš kako i priliči mjesecu junu. Naravno da od dugog spavanja, koje se kao obavezno preporučuje prije ovako zahtjevne utrke, nije bilo ništa, ipak je uzbuđenje i nervoza učinila svoje. Dobra stvar u tome je naravno što nemaš problema sa ustajanjem, jutarnja kafa, lafo neki doručak (jedeš ti njega, jede on tebe), oblačenje i hajmo, nemamo šta čekati.
Na Terazijama je već poveći broj trkača, zagrijavaju se, lagano trčkaraju i ćaskaju. Dosta je tu i poznatog svijeta, prije svega iz BiH, ali mi čekamo naše Sanuse, tu su negdje došli su sinoć, legende naše, potegli su samo na dan toliki put i odmah po završetku trke planiraju nazad za Mostar. Ugledamo ih, dolaze, svi su u našim klupskim majcama, kako divan prizor. Irma, Goca, Eldin, Dario i neizostavni Reno stižu, svi redom pitaju kako sam, jesam li spreman, je li sve u redu. Odgovaram onako naizgled veselo i neobavezno, šta jesam li spreman – rođen sam spreman, a u sebi kuham, kontam šta ću i kako ću, hoću li ja to moći. Moramo krenuti, svako u svoje boxove, ja naprijed, polumaratonci nazad negdje, ostadoh sam u gomili maratonaca nekih 15ak minuta prije starta. Sreća il sudbina, maraton trči i moj drug Boki iz Sarajeva, jedan sjajan lik, trkačka legenda, momak sa iskustvom i nevjerovatno pozitivnim stavom o životu, a posebno kada je trčanje u pitanju. Nalazimo se na startu, izmijenimo par riječi, on me upozna sa nekim svojim društvom, „znam“ ih skoro sve sa Strave. Tu je Jasmina, kaže zajedno ćemo, bodrićemo se pa će biti svima lakše. Sretnem i svog najdražeg ćelu, on je tu više direktorski, malo da promoviše Two Cities Maraton, a i da malo protegne noge, imam osjećaj nije odavno.
Start je opravdao očekivanja, more je to ljudi, fotografa, trkača mali milion, palim sat, krećemo. Uh pomislih, šta li me čeka, došlo vrijeme i da se dozna konačno. Boki i ja smo skupa, lagano držimo tempo koji smo planirali, malo pričamo usput, on ipak poznaje Beograd, pokazuje mi okolne građevine i trgove. Ja ga slušam onako jednim uhom, a drugim osluškujem sebe, kakav sam, je li sve ok. Doduše, tek smo krenuli, ovo mi je poznata teritorija, prošao sam ovo puno puta, nema razloga za bilo kakav strah. Prelazimo most, prestižu nas lagano polumaratonci koji su krenuli malo iza nas, ja upratim na drugoj strani mosta tablu 40km i kontam da je ono ugledati sa druge strane odnosno u dolasku, ali te mislim odagnam brzo, ne valja razmišljati na daleko kad je trka u pitanju, kilometar za kilometrom i strpljivo. Maraton je prije svega trka izdržljivosti, aerobni ultimativni ispit za tijelo, ali i za mozak.
Maratonska tišina
Trčimo kroz Novi Beograd, i dalje je ogroman broj trkača oko nas, kao da je konstantna ta rijeka trkača i nikako ne jenjava, meni drago, volim taj osjećaj mase na trkama, najbolji je to dokaz da radiš nešto vrijedno i značajno, ne bi svi ti silni ljudi tu bili da nije tako. Uspinjemo se na novi most, Boki kaže da će malo usporiti, ja nastavljam sam dalje sa svojim zacrtanim tempom. Trkači se na ovom mostu, koji je dosta dugačak, okreću te drugom stranom vraćaju nazad. Ja u povratku lak ko pero, osjećaj izvanredan, glavom „prebirem“ po drugoj strani mosta ne bi li uhvatio nekog od naših, da mu mahnem, da se javim. Puno to znači trkaču, daje mu neku posebnu snagu i vitalnost da nastavi dalje planiranim tempom. Uhvatim Irmu, doviknem, čula me, javi se osmjehom – idemo dalje, dobro je. Povratkom iz Novog Beograda do TC Ušće, razdvajamo se od polumaratonaca koji će na Brankov most, i nazad na cilj, to je nekih 19 km, opet u daljini vidim tablu 40 km, eh ali nećemo mi tamo još. Ponovo okrećemo za Novi Beograd, još jedan „krug“ po širokim bulevarima i kvartovima Novog Beograda. Odjednom ona silna masa trkača nestade, i od vrevu trkačkih koraka zamjeni tišina kao da si na nekoj usamljenoj aleji u gluho doba dana. Taj osjećaj i nagla osamljenost je nešto što me poprilično iznenadilo i uticalo na razmišljanja i osjećaje tokom trke. Čovjek onako sam sa sobom, povremeno pogledavši na sat, više refleksno nego zbog neke stvarne potrebe (tempo znam po osjećaju, ne trebam ga očitavati) jednostavno treba mozak zaokupirati nečim da malo odagna misli od same trke, strahova i razmišljanja o cilju koji je još uvijek nezamislivo daleko. Igra je to gdje treba biti svjestan da će mozak, taj naš revni instrument brige, uvijek težiti da organizam dovede u stanje što manjeg opterećenja, šaljući signale upozorenja, stani, dobro je, uspori i sl. Vratiću se ovde na pripreme i koncepte programa. Sada mi je jasan značaj dužinskih treninga i koliko znače i u mentalnom smislu da pripreme organizam na ove izazove i odupru se zahtjevima i upozorenjima našeg uma.
Okrijepne stanice su bile dosta česte, zaista nije bilo šansi da vam zafali vode ili bilo što drugo, potrebno trkaču na ovom izazovu. Posebnu draž činili su prolasci pored cisterni s vodom na koje su priključene velike prskalice koje su vas dobrano osvježavale i olakšavale nastavak trčanja, svaka pohvala organizatoru za ovo.
Završnica
Prolazim 30. kilometar, držim zadani tempo i govorim sam sebi sad počinje maraton, sve ovo do sada sam probao, sve ovo mi je poznati teritorij, sad ulazim u nepoznato. Došlo valjda vrijeme da i ja otkrijem šta se tamo negdje nalazi. Još par kilometara držim svoj zadani tempo, a onda me lagano počinje hvatati umor, šta li. Ne bih rekao da je to fizički umor bio, tijelo mi se drži uspravno, nemam grčeva, međutim mozak, taj zaštitnik, igrač na sigurno počinje da preuzima vodeću ulogu, stalno šaljući signale upozorenja. Znam da je ovo psihička igra, znam da mi tijelo može izdržati teret, ali počneš jednostavno razmišljati. Kontam, dobro sam, prvi mi je maraton u životu, što da riskiram neku povredu sad kada sam tako blizu cilju. Malo usporim, na okrepnim stanicama malo više vremena prohodam, nastavljam dalje, kilometar po kilometar, minut po minut. Jedina stvar koja mi teško pada je prvih stotinjak metara nakon što pauzu napravim da se napijem vode. Teško mi noge pokrenuti, malo me i koljena žigaju. Srećom, brzo prođe, dobro je, sad i to znam, osjetio sam i iskusio.
Konačno prolazim pored one famozne table 40 km, sve sam više ubijeđen da ću danas istrčati svoj prvi maraton, postati zvanično maratonac. Ta me misao nekako podigne, daje mi dodatnu energiju. Znam da me čeka neki uspon na kraju, ne znam tačno koliki i kakav, kontam prehodaćemo ga, nije problem. Ispostavilo se da i nije tako strašan, dobra stvar što na tih kritičnih 300tinjak metara ima more ljudi koji vas bodri, do cilja je 500 – 600 metara, nekako čovjek zaboravi na umor, zaboravi na sve, na svih 40+ kilometara koje je pretrčao, kao da trka tek počinje. Dokaz je ovo koliko smo u stvari spremni i koliko više možemo podnijeti od onoga što nam se čini u jednom trenutku, igra je to uma i tijela, mentalni izazov, možda i više nego fizički.
Na ciljnom sam pravcu, letim jednostavno. Vidim ciljnu ravan, veliki su to baloni iznad glavnog sponzora, istrčao sam ga, gotovo je. Pred samim ciljem moji Sanusi, supruga i kći, pozdravljam ih, mašu dodatno bodre – predivni su, svi su tu zbog mene, osmjeh je na licu, ne osjećam umor, ništa me ne boli, samo neopisiva sreća i zadovoljstvo. Moje maratonsko hodočašće završava, 42+ kilometara su iza mene, dobijam finišersku medalju, uspio sam.
Baš kao što sam prolaskom kroz cilj, emocionalno, fizički, psihički i na svaki drugi čovjeku poznat način se ispraznio i okončao jedan dio mog trkačkog života, tako i sad kada pišem ovaj tekst, suvislih riječi i nekih zaključaka jednostavno nemam. Do nekog drugog trkačkog iskustva, do neke nove životne priče pozdravlja vas ovaj rekreativac – maratonac.
Vaši komentari
