Piše: Amela Dizdarević – Bulja
Iako se sve još uvijek čini nestvarno i kao da je to bio samo lijep san, ali evo me na javi, sretna i ponosna pišem svoje utiske s prve polumaratonske trke u nadi da će se barem u jednoj osobi koja bude ovo čitala, stvoriti ili učvrstiti ljubav prema trčanju.
A sve se desilo sasvim slučajno…
Nisam se nikada bavila bilo kakvim sportom iako sam, kako mnogi kažu, imala dobre fizičke predispozicije za to, ali u vrijeme kada sam mogla i trebala, sport, nažalost, nije bio u fokusu. Moji prvi povremeni susreti sa fitnesom i treninzima desili su se prije 10-tak godina, nakon rođenja prvog djeteta, potpuno amaterski, bez plana i discipline, pa isti nisu ni dali naročite rezultate. Tek nekoliko godina kasnije, počela sam sa aktivnijim treninzima u jednoj od sarajevskih teretana, a koji su uključivali i povremeno trčanje na traci.
U proljeće 2019. godine, prvi put sam se prijavila za trku (5K u Sarajevu), a brzo potom je slijedio i Sarajevski cener, na kojima sam ostvarila dosta dobre rezultate. Bilo je tu i tamo još ponekih trka, ali nikada ništa duže od 10K, tako da je za mene i sama pomisao na polumaraton zvučala zastrašujuće. Uskoro je korona upetljala svoje prste, pa je tako i moj početnički zalet u trčanju bio zaustavljen, nakon čega mi je trčanje postalo naporno, brzo sam se umarala, noge su boljele pa sam sve rjeđe i trčala.
Tako je bilo sve do ljeta ove, 2023. godine, kada se moja draga prijateljica sa treninga, Olivera Šopalović (hvala Olja!), priključila klubu Trčanje i To i počela da trči po prvi put u životu, u svojim zrelim godinama. Vidjevši njen entuzijazam, nisam puno oklijevala, te sam se i sama priključila grupi, bez velikih očekivanja. Međutim, vrlo brzo sam od faze ‘bez očekivanja’ prešla u fazu ‘želim trčati polumaraton!”.
Sve to zahvaljujući, prije svega treneru Jasminu Harbinji, a svakako i dragim ljudima iz Trčanje i To, na čiju ljubav i strast prema trčanju, predanost treninzima, planiranje trka, ohrabrivanje, drugarstvo, ne možete ostati imuni. U dogovoru s trenerom, za moj debitantski polumaraton odabrana je Podgorica Millennium Run, za koji su prijave još uvijek bile u toku i sa početkom septembra počele su i pripreme. Svake nedjelje dobivali bismo plan trčanja i treninga za narednu sedmice, koje su uglavnom obuhvatale tri treninga trčanja i tri treninga snage. Pripreme sam shvatila veoma ozbiljno te sam se trudila da slijedim plan u najvećoj mogućoj mjeri i rijetko sam propuštala treninge. Sedmice su prolazile, te iako mentalno nisam bila svjesna svog napretka, tijelo mi je govorilo drugačije jer sam sada sa lakoćom savladavala svaku zadatu dužinu, 10km, 15km, 17km – nije bilo važno, za razliku od mog ranijeg ‘trčkaranja’, kada sam dužine od 5-6 km smatrala treningom. U kakvoj sam samo zabludi bila! Pred sami dan D (19. 11.) trener mi je rekao da sam spremna, ali ja se nisam usudila da to i sama naglas kažem. Da stvar bude gora, dvije sedmice prije trke, dobila sam malo jaču prehladu, sa groznicom, kašljem i grloboljom, zbog čega nisam uspjela ispuniti plan do kraja i moja su se očekivanja svela na ‘samo da istrčim, pa kako god’.
Došao je i taj dan, sunčan, ali prohladan, temperatura 10-12 stepeni, idealna za trčanje (kako kažu iskusni trkači, ali meni ne bi smetalo ni da je bio koji stepen više), raspoloženje odlično, bez veće treme i rasplesano prije starta. Sa trenerom sam dogovorila da pratim pacera za vrijeme 2:00, koji je već čekao na startnoj liniji, a igrom slučaja bio je to Erol Mujanović, iskusni trkač iz Sarajeva, sa svojom ekipom, što me je mnogo obradovalo i kome se i ovim putem zahvaljujem! Oko njih se već na samom početku formirala grupica trkača i krenuli smo laganim paceom, oko 5:40-45, pa sam bez problema pratila zadati tempo. Već nakon 6 – 7 km sam osjetila da mogu ići malo brže, ali sam se plašila svog neiskustva pa sam oklijevala da ubrzam. Ipak, odlučila sam poslušati svoje tijelo pa sam blago pojačala tempo, izdovojila sam se ispred, ali sam se i dalje držala dosta blizu, očekujući da će umor neminovno doći i da ću se opet vratiti na planirani pace. Međutim, na moje veliko iznenađenje, to se nije desilo i kako su minute i kilometri odmicali, ja sam sve više uživala u trci i čak počela razgledati oko sebe, budući da sam u Podgorici bila prvi put.
Ekipu sa pace-rima sam već davno ostavila iza sebe i više ih nisam nikako ni vidjela. Kada sam došla do nekih 14-15km, odlučila sam malo smanjiti euforiju jer sam bila svjesna da će posljednja 3-4 km vjerovatno biti najgora i da trebam sačuvati malo te pozitivne energije i za kraj. Na 16 km ohrabrila sam samu sebe mislima da mi je ostala još samo 5K trka, i da mi to ne bi trebao biti problem. Pratila sam vrijeme na satu i znala da ću, čak i ako nastavim istim tempom, ostvariti vrijeme puno bolje od očekivanog 2:00 i da samo trebam da izdržim do kraja. Kako sam se približavala cilju, vjerovatno psihološki, počela sam osjećati da moja energija pada i sada sam stvarno jedva čekala kraj. Nakon posljednjeg skretanja lijevo, u daljini sam ugledala Most Milenium tj. cilj, a nekih 500 m prije cilja, sa desne strane staze grupicu ljudi koji su počeli da skaču i da mašu. Iako nisam dobro vidjela, znala sam da su to moji dragi TiTo-vci, koju su me čekali na finišu, a kako sam se više približavala čula sam povike: “Bravo! Kakvo vrijeme!”.
Bila sam presretna i preponosna! Budući da još uvijek nisam stigla u cilj, moji divni Amra Turalić i Nijaz Ćehaja, znajući da mi je ostalo vjerovatno najtežih 400 m trke, nastavili su sa mnom trčati, što su brže mogli i usput me ohrabrivali riječima podrške. Koliko je to samo značilo i koliko mi je pomoglo, možda nisu ni svjesni, ali ovim putem im se još jednom od srca zahvaljujem! Osjećaj prolaska kroz polumaratonsku ciljnu liniju, po prvi put, još sa super vremenom, jedinstven je, na trenutak kao da svijet stane, a vi ste na njegovom vrhu! I budete na vrhu, ali na vrhu svog malog svijeta, svjesni koliko ste pomjerili svoje granice i koliko je vrijedilo sve uloženo!
Prije par mjeseci nisam mogla sve ovo ni zamisliti… zato hvala TiTo-u koji je probudio moju uspavanu ljubav prema trčanju i divnim ljudima koji nesebično pružaju svoju podršku naročito početnicima, Jasminu, Fati, Saneli, Edini… kao i cijeloj TiTo ekipi! Bez njih se ovo ne bi desilo! Sretna sam što sam ih upoznala i radujem se svim novim treninzima, trkama i druženju.
Vaši komentari
