#Noexcuses pogled na život ili: granice su samo u glavi

Piše: Nudžejma Softić

Imala sam sreću što sam prve trkačke korake napravila u sklopu najveće trkačke zajednice u BiH, udruženju NGO Marathon i da su moji prvi treneri (Erol, Tomo i Franjo) sve vrijeme trajanja priprema za prvi polumaraton bili, prije svega, zaista veliki ljudi.

Sa mnogo razumijevanja i ogromnom podrškom pristupili su svakom našem treningu, bili podrška, kritičari, savjetodavci. Kad je trebalo nasmijavali su nas, kad je to bilo potrebno i ružili – ali nam ni u jednom momentu nisu dopustili da odustanemo. #noexcuses bio je naš moto i kad smo na dužinskim treninzima mislili da više ne možemo da se pomjerimo ni dva metra – uvijek je tu bila neka ruka da nas izgura do kraja, u čemu su trenerice Selma, Jasmina i Maja imale veliku ulogu, ne dopustivši nam da i u jednom momentu posumnjamo sami u sebe.

(Početak je najteži, pa je i moj uvod najduži. Poslije vrlo brzo uđete u priču, to postanete vi i onda se novi ciljevi i uspjesi samo prirodno redaju ako imate dovoljno jaku volju da idete dalje i da pomjerate granice koje ste isključivo sami sebi postavili. Kasnije se svaki put vraćate tamo odakle ste počeli i imate beskrajno jaku potrebu da se zahvalite svim ljudima koji su vas gurnuli dalje i pokazali da ustvari – možete još.)

Šest mjeseci poslije…

Šest mjeseci nakon prvog treninga trčanja stajala sam na startnoj liniji Sarajevskog polumaratona i na prozore kancelarije ovaj put gledala odozdo, obećavši kolegama (koji nisu bili baš optimistični u vezi s ovom odlukom, isprativši me riječima: „Ili ćeš završiti u headu (vijestima dana) ili na CUM-u.“ J) da ću im uskoro doći s medaljom. U tih 21 km suočila sam se sa svojim životom i svaki od njih posvetila nekom događaju ili osobi koja mi je obilježila život. Za 2 sata i 17 minuta dobila sam i prvu medalju. I to je bio momenat kad se preda mnom otvorio put sa beskrajno mnogo mogućnosti i od kada se trudim da širokim zagrljajem prihvatim ama baš svaku.

Dvije sedmice nakon Sarajevskog trčala sam Zenički polumaraton, a nedugo nakon toga i Ljubljanski, što je značilo tri polumaratona u mjesec dana, plus Zagrebački noćni cener. Kako nisam željela prestati s treninzima, a nisam mogla ni nastaviti bez postavljenog cilja – zajedno s ostalim trkačima iz udruženja, koji su tada postali već neka vrsta druge familije (o čemu odlučuje kvalitetno vrijeme provedeno zajedno) – odlučila sam na proljeće trčati puni maraton u Beču. Odluka o trčanju maratona na proljeće uvijek podrazumijeva mnogo žrtve. Zimski dani su kraći, snijeg je neizbježan, niske temperature također. Imali smo period smoga kad nismo mogli trčati vani po Sarajevu, pa smo dužine radili na planini ili trčali na trakama (jedan od mojih treninga bio je 32 km na traci, što je bio daleko najjači mentalni trening koji sam ikad imala). Kroz pripreme je čitavu ekipu vodio Tomislav Cvitanušić, fantastičan trener i motivator.

Proljetnu sezonu otvorili smo Splitskim polumaratonom, koji nam je bio sjajno iskustvo i prilika da testiramo formu prije Bečkog maratona. Na tom polumaratonu vodio me direktor udruženja i jedan od mojih prvih trenera, Erol Mujanović i taj polumaraton, koji nema nimalo jednostavnu stazu, istrčala sam za manje od dva sata (1:59:00), svoj PB popravila za 19 minuta i taj momenat bio je stepenica više u mom trkačkom životu.

Bečki maraton

Nakon toga uslijedilo je smanjenje dužina u sklopu priprema za prvi maraton. Tačno godinu dana od prvog treninga trčanja, na kojem sam mogla trčati (i to jedva!) tri minute – stajala sam na startnoj liniji Bečkog maratona. U tom periodu bila sam pod velikim stresom. Prvi maraton je put na kojem ne znate šta vas čeka, ne znate koliko ste spremni, ne znate možete li to, jer 42,2 km nisu malo. Noć prije spremila sam sve stvari za ujutro, sjela u kuhinju i počela plakati. Trener mi je tada napisao poruku: „Ne brini, i ostalih 42.000 trkača koji će sutra trčati također večeras ne spavaju.“ Na start sam došla s čvrstom odlukom da ne idem na vrijeme (imat ću vremena raditi na tome), već da uživam, da upijam ljude i događaje, da zapamtim svaki kilometar, da se radujem što sam došla dotle i da se radujem što ću to i završiti. Tako je i bilo. Ne samo da sam uz Tomin plan bila apsolutno spremna, već sam pozdravila svakog volontera, nabacila peticu svakom ko je pružio usput, pjevala i čitavu prvu polovinu maratona zezala se s prijateljem Elvirom (s kojim sam prošla najveći period priprema i kojem dugujem veliku zahvalnost za potpunu podršku u tom periodu), razgovarala s drugim trkačima, smijala se i istinski radovala cijelom događaju. Ozbiljnije sam počela trčati tek u drugoj polovini i drugu polovinu istrčala 15 minuta brže od prve. Sve do 33. kilometra uopće nisam razmišljala mogu li ja to, jer sam to već istrčala na treninzima. Onda je počela borba i razmišljanje o tome kako sam već svakim korakom bliže cilju i kako će sve uskoro biti gotovo. U tim kilometrima najviše sam mislila o ekipi koja je ostala u Sarajevu i koja je putem aplikacije na zajedničkoj Facebook grupi u kojoj je bilo stotinjak trkača i trkačica pratila svaki naš korak i istinski navijala za nas. Tu energiju ne možete ne osjetiti. Zbog njih se ide dalje, zbog ljudi koji su za vrijeme trajanja maratona zanemarili sve svoje obaveze i bili uz računare i mobitele i na svakom našem stajanju pitali se je li sve ok i molili se da nije povreda. Ti ljudi, trkači, prijatelji, trkačka zajednica – neprocjenjivo su bogatstvo i ja sam sretna što svi oni postoje i što takvi najrazličitiji savršeno funkcioniraju zajedno. U cilj sam ušla sa zastavom u rukama i s osmijehom kakav mi nije donio nijedan drugi događaj u životu. Trčanje je sport u kojem nazad dobijete onoliko koliko uložite. Ja sam dobila veliki osmijeh i neprocjenjivo zadovoljstvo prelaskom ciljne linije u Beču, posebno u susretu sa članovima ekipe koji su stigli prije mene i sačekali me s najmanje 10 zagrljaja. To su ljudi s kojima se vežete za cijeli život (prepoznat će se).

I naravno, tu nije kraj. Samo 20 dana poslije maratona trčali smo polumaraton u Banjoj Luci, a dvije sedmice nakon toga i sjajni Dubrovački polumaraton.

Novi angažman

U međuvremenu desio se upis četvrte generacije trkača u Školu trčanja Klix, čime smo potvrdili epitet najveće trkačke zajednice u BiH. Ja sam imala čast da me iz uprave udruženja pozovu da im se pridružim kao organizatorica putovanja i social media menadžerica. Pridružila sam im se i kao neko ko je ne tako davno počeo trčati sretna sam što imam priliku svoja iskustva prenijeti početnicima u trčanju i pomoći im u momentima kad je potrebno da te neko samo malo gurne i da ti pokaže da možeš – šta god hoćeš, da granica nema. Ključ je samo u disciplini, a gdje ima volje ima i discipline. Rekla bih da je ključno postaviti cilj, onda i put do cilja postaje dosta lakši.

Sa Školom trčanja organizirali smo odlazak na Noćni maraton u Novom Sadu i na toj trci je bilo otprilike 115 trkača iz udruženja. To je bila prva zvanična trka naših školaraca. Djevojke će prije prvog polumaratona imati još jednu zvaničnu trku, „Djevojke na trčanju“, a dečki će ih svakako moći podržati. Zatim slijedi jubilarni, deseti Sarajevski polumaraton, koji će i za mene lično imati jednu sasvim novu dimenziju i pogled iznutra, iz pozicije organizatora. Budući da je broj trkača svake godine veći i da jedini sarajevski polumaraton dobija sve veće razmjere, uveli smo mnogo novih momenata i želimo da pružimo što kvalitetniju uslugu, odnosno događaj za pamćenje i trkačima i navijačima na Sarajevskom polumaratonu. Osim te, najveće trke, imat ćemo fun run (4 kilometra, na koje se može prijaviti bilo ko), ali i dvije nove trke – štafetni polumaraton za one kojima je fun run malo, a polumaraton puno, te Kid’s run. Trci za malene trkače se posebno radujemo, jer je kvalitetan (i sportski) odgoj mladih ljudi na neki način garant boljeg društva u budućnosti, a mi u svojim aktivnostima nastojimo pokazati i društvenu odgovornost i to smatramo svojom obavezom. U udruženju samo udružili snage i 18. septembra uz sva iznenađenja i sve što smo priredili obećavamo pravi SRF – Sarajevo Running Festival. Nakon toga za školarce organizujemo odlazak na njihov drugi polumaraton, Zagreb u oktobru.

Cilj: Ironman

Što se mene tiče i planova na kojima radim, uporedo sa poslom kojim se bavim (radim na Al Jazeeri Balkans) i aktivnostima oko škole i organizacije – trenutno se pripremam za svoj drugi maraton, koji ću trčati u Beirutu u novembru. Tamo idem s malom, ali odabranom ekipom iz Udruženja i imat ćemo predstavnike/-ce na svim trkama u Beirutu na taj dan. Jako se radujem ovom putovanju, jer ta trka spada među najbolje organizirane trke na svijetu, što mene zanima ne samo s trkačkog nego i sa organizacijskog aspekta. To iskustvo će mi svakako pomoći da neka pozitivna iskustva iz Beiruta ubuduće možemo primijeniti i na našem polumaratonu i time pružiti nezaboravno iskustvo svim trkačima koji nas u septembru posjete u Sarajevu.

U sklopu priprema za Beirut počela sam aktivno voziti biciklo i počela sam trenirati plivanje s trenericom Anjom Margetić. Na to su me potakla četiri nova Ironmana u raji, od čega jedan dupli (treneri Tomo i Erol, te drugovi Dario i Nermin), ali i dvije sjajne djevojke Neira i Selma, koje uskoro idu na svoj prvi half, a uskoro i na full Ironman. Uz njih sam shvatila da se može ići i dalje od maratona i odlučila da ću u dogledno vrijeme (nadam se da će dvije godine biti dovoljno) biti prva pokrivena žena koja je završila full Ironman takmičenje. Tu će mi svakako pomoći iskustvo prijatelja koji su to prošli i imam ogromnu podršku da istrajem na tom putu.

Generalno mi je jako drago što vidim da po sarajevskim ulicama trči sve više ljudi, da se otvaraju nove škole trčanja, da se organizuju male grupice trkača koji se spremaju za razne trke, da podržavaju jedni druge. Kroz trčanje ste stalno u prilici upoznavati sjajne, inspirativne ljude, pokretače koji vam neće dozvoliti da se zadovoljite prosjekom. Zato ako već niste trkač, nađite sebi jednog trkača i dogovorite prvi trening. Mogao bi to biti okidač za neku sjajnu priču, a s takvima vas čekaju i ovakvi portali, kao platforme koje ujedinjuju i promoviraju sjajne ljude i projekte. Ključ je jednostavan – nađite hrabrosti da se sa šestog sprata BBI spustite na startnu liniju i to je zasigurno početak jedne nove sjajne priče. I sasvim drugačije perspektive.

Vaši komentari