Piše: Krešimir Tabak
Nova sezona počela je iznimno dobro. Pobjeda na kratkoj stazi Duvanjskog pingvina prve subote u godini prava je motivacija i melem za samopouzdanje.
Krajem veljače nastup u štafeti na Splitskom maratonu trebao je biti pravi test pred moju najvažniju utrku u proljetnom dijelu sezone. I, prošao je odlično. Bila je to moja najbrža desetka u životu (tempo 3:47), a činjenica da smo Nedim, Josip, Džemal i ja osvojili drugo mjesto, dodatno podiže adrenalin.
Polovicom trećeg mjeseca dolazi i dugo planirani put u Lisabon. Nakon Praga i Kopenhagena, red je došao na portugalsku prijestolnicu, kao još jednu destinaciju iz „Super Halfs” serije. Putovanje je to na koje idem s klupskim prijateljima – Krešimirom Sliškom, Vlatkom Kovačevićem i Antom Mamićem. Na dan polaska, u zoru pred buđenje, u listu desne noge hvata me snažan grč, neman čije ću posljedice zajedno s prtljagom ponijeti na put. Srećom, u Sarajevu navratismo u ljekarnu, gdje mi iznimno kompetentna farmaceutkinja predloži kombinaciju cinka, magnezija i kalcija. Volim ljude koji znaju prodati proizvod. Teži za 100 grama, Ante, Vlatko i ja u petak popodne polijećemo sa sarajevskog aerodroma u Frankfurt.
Imenjak, kao četvrti član posade u isto vrijeme leti iz Münchena prema Lisabonu. Grad na Majni nismo uspjeli vidjeti, osim iz zraka, a kako je riječ o jednom od većih aerodroma u Europi, za komotno presjedanje treba barem sat vremena. Srećom, mi smo imali i više. S posljednjeg gatea u nizu, ukrcavamo se za Lisabon, gdje slijećemo u večernjim satima, a do mjesta boravka uzimamo „Bolt” – najjeftiniju, najbržu i najefikasniju uslugu prijevoza koju ćemo upotrebljavati tijekom čitavog boravka u Portugalu. Odsjedamo svega desetak minuta vožnje od aerodroma u starom dijelu grada. Trosoban apartman prihvatljive cijene i komfornih uvjeta, naša je baza s koje krećemo i u koju se vraćamo.
Subota je dan za skitanje i obilazak znamenitosti od kojih svakako treba istaknuti toranj Belem, monumentalnu građevinu na rijeci Tejo. Svojevremeno je služila kao prvi bedem obrane grada od napadača koji su dolazili s mora. Razgledanje četverokatnog zdanja pravi je povratak u prošlost, cijelih pola tisućljeća unatrag, kada je tvrđava izgrađena. Imale su portugalske glavešine dara i ukusa za arhitekturu, složno komentiramo napuštajući jedan od zaštitnih znakova Lisabona. Tako smo se iz srednjeg vijeka vratili u stvarnost i zaputili prema Expou, mjestu na kojem je trebalo biti podijeljeno gotovo trideset tisuća startnih paketa. Mnogo ljudi na ulazu, ali svi strpljivo čekaju u redu. Marljivi volonteri besprijekorno odrađuju posao, a nakon što smo pokupili vrećice, nastavljamo razgledavanje te se posebno zadržavamo na štandu „Super Halfs” gdje kupujemo po koji suvenir. U svakom koraku, od jučerašnjeg grča osjetim zatezanje u listu pa je pravo oduševljenje nastalo kad smo vidjeli prostor za masažu.
Jedna je, naime, zdravstvena ustanova odlučila prezentirati vlastito ime tako što je zainteresiranima ponudila besplatnu masažu. Tek se trebalo pribilježiti i strpjeti, a budući da moja ekipa zna koliko mi je stalo da otklonim bol, pričekali su me. Masaža od nepunih petnaest minuta urodit će plodom, što će se potvrditi dan poslije, kada ću ustati potpuno zdrav. Ostatak subote proveli smo na obali rijeke, Ante i Vlatko uživaju u gutljajima piva i tako si vrućinu čine podnošljivijom, a Sunce upeklo i neumoljivo žeže. Hlad smo potražili u unutrašnjosti grada koji obiluje lijepim restoranima s iznimnom ponudom i ljubaznim osobljem. Portugalska pak vina posebna su priča. Poslije večere povratak u bazu te, uz jače otkucaje srca, raspoređivanje stvari za sutrašnju utrku. Pitam se, kako je tek onima koji se sutra bore za postolje.
Dobro naspavani, u nedjelju krećemo na glavni događaj. U gradu nitko ne poslužuje doručak prije 8:00, a kako ne mogu gladan trčati, momci su još jednom morali trpjeti zbog moje potrebe. Rijeke trkača slijevale su se sa svih strana prema podzemnoj željeznici te smo zbijeni poput sardina najprije putovali metroom, a kasnije vlakom. Trajalo je to gotovo pola sata, a po izlasku na posljednjoj stanici, valjalo je još hodati dobrih 15 minuta. Pri ulasku u startnu zonu kreću naši prvi veći izazovi. Prostor je ograđen, a policija zajedno s osiguranjem pregledava svakog pojedinca. Ide presporo, vrijeme starta se približava, a valja i stvari ostaviti. Razlog je to nervoze, koja nije ni nas mimoišla pa je kontakt sa službenim osobljem skoro pa prerastao u konflikt. Ako odlučite trčati half u Lisabonu, obavezno na start dođite što ranije, a ako imate nekoga tko mora doručkovati, neka si obrok pripremi noć prije i doručkuje u stanu. U suprotnom riskirate da zakasnite na predaju stvari, kao što se nama dogodilo. Vozilo s prikolicom otišlo je prije nego smo mi došli. Bliži se vrijeme starta, a mi s vrećama u naramku. Srećom, u blizini se našlo žbunje kao jedino relativno sigurno mjesto gdje smo mogli ostaviti sve što smo ponijeli. Alternative nismo imali.
Uslijedili su ulasci u startne zone. Organizatori su se pobrinuli da ne bude anarhije te je provjera bila brza i efikasna. Svatko se našao u odgovarajućem dijelu. Tisuće djevojaka i momaka koji trče ispod 1:30:00 smjestili su se odmah iza elite. Možda se podjela dala još rascjepkati, ali i ovo je više nego prihvatljivo. Start polumaratona u Lisabonu vjerojatno je jedan od najljepših koji se mogu zamisliti. Nalik na „Golden Gate” u San Franciscu, most „25. April” mjesto je početka utrke te se gotovo 2,5 kilometra trči po jednom od najljepših mostova na svijetu. I, to je moguće samo taj dan jer inače ovim zdanjem na dnevnoj razini prođe dvjesto tisuća automobila.
Dok je ambijent i ukupna atmosfera bila do kraja podržavajuća, vremenski uvjeti nisu. Nadao sam se kojem oblaku, ali ako je poneki do utrke i zaklanjao Sunce, u trenutku starta bilo je jasno kako će nas ova moćna zvijezda pratiti do samoga cilja, barem one koji izdrže do tamo. Početak nije bio lagan, puno trkača na malom prostoru, a nasilnim probijanjem ništa se ne bi dobilo pa se odlučujem prilagoditi situaciji, računajući, ako bude snage, lako će se početni zaostatak nadoknaditi. Prva petica u tempu 4:02 nije obećavajuća za rezultat ispod 1:23:00, ali je dobar osjećaj jer tijelo kaže da može i brže. Kako utrka odmiče, tako se otvara i više prostora za brzinu. Lagano se puštam i u idućoj petici hvatam tempo 3:54, svjestan da ako ovako nastavim, uz ubrzanje na kraju, mogu dohvatiti željeno vrijeme. Gel uvijek uzimam na polovici halfa pa ni sada ne gubim običaj. Okrepne su stanice dobro pozicionirane pa na svakoj uzmem bocu, nosim je do iduće i polijevam se usput. Vrućina ubija, a meni znači kad uz sebe imam vode. U nastavku tempo ide na 3:55 te nakon 15 km postajem svjestan kako ću morati značajno ubrzati, ukoliko planiram ostvariti željeni rezultat, međutim, brže od toga nije moglo. Do 20. kilometra stižem u tempu 3:57 i tek kad sam vidio da se cilj približava, puštam i posljednje atome snage te dižem tempo za još deset sekundi. Viška metara skupilo se 150, a rezultat 1:23:53. U okolnostima koje su daleko od optimalnih postižem drugo najbolje osobno vrijeme. Sretniji od mene ne znam je li i pobjednik utrke.
Dok se hladim u cilju, pristiže i moja ekipa, najprije imenjak, zatim Ante pa Vlatko. Dijelimo doživljaj vrućine, ali i ponosa jer smo završili utrku na stazi na kojoj je aktualan svjetski rekord na halfu i jer smo doživjeli Lisabon iz trkačke perspektive. Uslijedila je okrepa, ali i pitanje što nam je sa stvarima. „Boltom” odlazimo na mjesto izazova, kopamo po grmlju i nalazimo naše vreće – netaknute. Nakon toga mogli smo se i presvući, tako da je u konačnici ova nezgoda samo upotpunila doživljaje koji s utrkom nisu završili. Sljedećega dana iznajmljujemo fiata te odlazimo u Fatimu, obilazimo Marijansko svetište da bismo na koncu posjetili i najzapadniju točku Europe – Cabo da Roca. Pogled na ocean i misao – idući semafor New York. Ipak smo se okrenuli, kući se vratili preko Beča te puni dojmova svima preporučujemo put u Lisabon.