KREŠIMIR TABAK: Half u Kopenhagenu – Kad izostane rezultat, ne mora i zadovoljstvo

Kad smo se ovoga proljeća moja tri klupska druga i ja odvažili za polumaraton u Pragu, nismo imali ambiciju nastaviti seriju Super Halfova, tim više jer pet europskih utrka treba istrčati u roku tri godine.

769
Krešimir Sliško i Krešimir Tabak
Banner

Piše: Krešimir Tabak

Ipak, poneseni euforijom doživljenom u češkoj metropoli, već smo se pri povratku usuglasili kako je Super Half serija prava priča koju bi valjalo nastaviti.

U to ime već smo razrađivali plan o sljedećoj destinaciji i dogovarali kada u realizaciju. Odluka je pala na ovojesensku utrku u Kopenhagenu. Po povratku kući iz Praga i u razdoblju koje slijedi želja nas je malo minula, posebno nakon što su Ante i Vlatko kazali kako se nikako ne mogu organizirati da polovicom rujna idu na putovanje. U imenjaku i meni još je ostalo malo žara, ali nedovoljno da se prijavimo na vrijeme pa su i prijave bile zatvorene prije nego smo donijeli konačnu odluku da idemo. Ostala je mogućnost prijaviti se preko koda koji se jedino može dobiti od organizatora. Tada kontaktiramo prijatelja Sašu Belovskog koji nam dostavlja jedan kupon. Tada se moj san o Kopenhagenu ugasio, da bi Sašo samo nekoliko dana kasnije poslao i drugi čarobni broj i to samo zato što je jedan sudionik odustao od prijave. Posljednji vagon posljednjeg vlaka! Uhh! Uslijedila je organizacija dugog puta. Kako objasniti onima koji ne trče da ćeš putovati 2000 km da bi trčao 21 km. Nikako, zato i ne pokušavam. Imenjak i ja odlučujemo putovati zajedno, ali budući da on boravi u Münchenu, najprije moram doći do Bavarske. Kad ima želje, sve su prepreke neznatne. U srijedu navečer sjedam u bus i ujutro stižem u Njemačku. Nakon toga avionom putujemo u dansku prijestolnicu i smještamo se u predgrađe Kopenhagena. Toplina skromnog apartmana i ljubazni domaćini djelovali su podržavajuće nakon gotovo 24 sata puta.

U petak smo cijelo prijepodne proveli u Expou, preuzeli startne pakete, kupili nešto športske opreme te nastavili s razgledavanjem grada. Nismo izostavili nijednu od većih znamenitosti, a da upoznamo i „tamnu“ stranu grada pobrinuo se naš prijatelj Ljubo Oreč koji već šest godina živi u Danskoj. I, naravno, odveo nas je u ‘Christianiu’, dio grada za koji se kaže da je apsolutno anarhičan. Dozvoljene su lake droge i još koješta pa je i za turiste ovaj kvart posebno privlačan, nekima da vide, drugima da probaju što se nudi. Mi pripadamo redu ovih prvih. Osobno me oduševila sjevernjačka pragmatičnost. Lokaliziraš problem, u njemu dozvoliš što se inače ne smije, od toga napraviš brand, privučeš turiste i tako osiguraš dodatna sredstva za vlastiti proračun i društveni sustav. Ne mogu prešutjeti i ne kazati da smo imenjak i ja promišljali i kalkulirali kako bi to kod nas funkcioniralo. Nakon cjelodnevnog hodanja vraćamo se u apartman te smo na kraju dana odradili lagano rastrčavanje.

U subotu smo posjetili još neke znamenitosti, ali smo odlučili i više vremena se odmoriti. U nedjelju ustajemo uzbuđeni, doručkujemo, nabacujemo klupske boje i krećemo. Rijeka trkača iz svih dijelova Kopenhagena usmjerila se prema startu utrke. U to vrijeme naši u Sarajevu nastupaju na državnom prvenstvu, a kako AK Puls Tomislavgrad konkurira u brojnim kategorijama, mobitel ne ispuštamo iz ruku te neposredno pred start dobivamo informaciju da je naš Ilija Jukić federalni prvak na halfu, naš Džemal Bukvić viceprvak, a naša Danijela Kuna državna i federalna prvakinja na istoj distanci. Čitava elita utrku je odradila maestralno, što je bio poseban poticaj za mene da ispoštujem svoj dio plana.

Glede treninga, sve sam odradio kako treba. Posljednjih mjeseci kilometražu sam s dotadašnjih 40 podigao na više od 50 km tjedno, intervali, tempo, dužine, sve ispoštovano te i posljednje provjere kažu da bih trebao ići ispod 1:23:00, što bi bio novi osobni rekord. U isto vrijeme svjestan sam činjenice da sam desetak dana prije utrke prebolio koronu, koja je bila u nešto blažem obliku u odnosu na njezinu prvu inačicu. Ipak, ne čini se to kao nešto što bi me moglo omesti u naumu lova na najbolje vrijeme.

Situacija prije starta nije obećavajuća. Oko 27 000 ljudi nalazi se u startnoj ravnini načelno podijeljenoj na sedam zona. Po mojoj procjeni premalo, tim više što između zona nema ni redara ni ograda, a ni adekvatnih oznaka. U tom loše postavljenom redu mnogo sporijih trkača staje naprijed, tako da me sigurno nije zapala pozicija onih koji trče između 1:20 i 1:30, a i taj vremenski razmak prevelik je za ovoliku mnogoljudnost. Neposredno prije starta oblaci izmiču i otkrivaju Sunce, temperatura 18 °C, ali je doživljaj kao da je 30. Kakogod, moglo se samo naprijed, nema natrag. Prelazak preko startne linije i hvatanje planiranog tempa. Za početak važno da bude ispod 4:00. Staza je ravna, trudim se i uspijevam, ali nije lako jer je zbog velikog broja sporijih trkača nemoguće trčati pravolinijski. Cik-cak i ispadanje iz ritma uzrokuju neplaniranu potrošnju energije, a učinak je prikupljanje viška metara, kao i srdžba na svakog sporijeg trkača koji je stao na mjesto koje mu ne pripada. Gdje je tu fair play i što dobiva netko tko iz pete ili šeste zone stane u prvu? To je jedno od pitanja čiji mi odgovori nikada neće biti jasni ni razumljivi. Zašto organizatori pri samoj prijavi ne traže potvrdu vremena koje se planira trčati i zašto zone nisu postavljene kako treba. Kako velik propust za ovako veliku utrku i kako je još veći bezobrazluk onih koji ne poštuju red, misli su kojima završavam deseti kilometar. Tada sam još bio u zadovoljavajućem tempu i taman kad sam se oslobodio sporijih grupa i dobio prostor za uzlet počelo je ponestajati snage te sam s dosadašnjeg tempa 3:56 u idućoj petici pao za 15 sekundi, da bi posljednja četvrtina bila još teža i sporija za dodatnih 15 sekundi. Svaki korak teži od prethodnog, a kad sam vidio da mnogo momaka iz A zone odustaje i da im se ukazuje pomoć, sve što želim je doći do cilja.

Prvo takvo iskustvo za mene. Do sada je svaki half uvijek bio besprijekoran i ako je ravna staza, prva i druga polovica utrke bile su jednake ili bi druga polovica bila brža. Sada, u nekim trenucima i razočaran što ovaj put ne ide po planu. Tada se sjetih jedne zgode s fakulteta. Na četvrtoj godini studija padne moja kolegica metodiku književnosti i razočarano kaže profesoru kako nikada do sada nije pala ispit. Profesor joj pruži ruku i reče: „Čestitam, kolegice, postali ste student.“ Tako sam i ja sebi na kraju pružio ruku i čestitao što sam doživio još jednu dimenziju trkačkoga iskustva, a to je da ne može svaki put biti negativni split i da ne može uvijek biti onako kako smo zamislili – pa ni onda kad smo u pripremnom dijelu sve odradili kako treba. Životna istina ovaj se put objelodanila i na polumaratonskoj utrci. Na kraju vrijeme 1:28:36.

Iako je ponos na rezultat izostao, radost i zadovoljstvo nisu. Još jedan half dovršen i to iz Super serije, najizazovniji do sada i ako se i na jednom mentalno raslo, onda je to bio ovaj. U cilju djelatnica Svjetske atletike – trenerica Lucija Kolić. Stisak ruke koji puno znači i podržava, a nedugo iza mene došao je i Krešimir Sliško. I ako je moja izvedba na sjeveru Europe bila diletantska, njegova je bila profesionalna. S punih 58 godina istrčao je klupski predsjednik danski half za 1:32:47, postavio osobni rekord, a tempo svake petice bio je po dvije sekunde brži od prethodne. Završnica pak najbrža. Školski primjer kako se to radi!

Po dolasku u apartman detaljna analiza rezultata i usporedba s prilikama u Hercegovini i Bosni. Danska ima manje od 6 milijuna stanovnika, a samo na polumaratonu u Kopenhagenu nastupalo je više od 17 000 trkača. Impresivan broj, a i rezultati su za svaku vrstu respekta. „Duga tradicija, razvijena svijest i kultura života“, sjetno kaže imenjak. „Ne treba biti pesimističan“ – utješno ću i nastavljam: „Kod nas je tek prije nekoliko godina počelo i razvija se. Uz dobru volju napredak je i u BiH zajamčen, ako ni u čemu, onda u trčanju.“

Vaši komentari

Banner