Piše: Saša Milić
Čudno, pomislih. To znači da bih možda i ja mogao na Olimpijadu!
Misao me držala par sekundi, a onda je otjeram u nevjerici, i nastavim sa danom. Ipak, nekad u toku dana se vrati, zuji u glavi i ne da mi mira. Guglam. Informacije su oskudne, niko ne zna ništa, ali se ipak spominje na nekoliko stranih portala. Negdje naletjeh na informaciju da će se kvalifikovati preko aplikacije. Potražim. Postoji!
MT NAPOMENA: Osim Saše Milića iz Novog Grada na događaju “Maraton za sve” u sklopu Olimpijskih igara u Parizu su po našim informacijama još iz BiH učestvovali Žarko Jovanović iz Modriče (distanca maratona) i Emir Hastor (10K trka) iz Goražda.
Aplikacija na francuskom, jedva sam razumio šta treba. Otprilike, najavljuje da će postojati zadani izazovi, potrebno je povezati sat sa aplikacijom, za svaki izazov će se osvajati bodovi… Ima dovoljno vremena za to, jer će se bodovi skupljati do kraja godine, a izazovi su tek počeli. Trenutno treniram za Beogradski maraton, koliko to može biti teško uklopiti u postojeći plan?! Nakon nekoliko dana stiže prvi izazov. Ništa posebno, istrčati u 10 dana trening od 10 km osrednjim tempom. I tako počinje moja avantura…
Narednih mjeseci su stizali slični izazovi: u nekoliko dana istrčati neku dužinu, nekad brži tempo, nekad sprint, nekad dužina. Nekad je trebalo trčati jako kasno uveče ili jako rano ujutro. Nije bilo teško, trebalo je malo žongliranja sa dnevnim obavezama, vremenskom prognozom, uklopiti u postojeći plan treniranja. Sedmično su stizala 2 – 4 izazova, i više-manje sam ih uspijevao ispuniti.
Imao sam mnogo bodova, i već sam se potajno nadao da bih mogao biti jedan od najavljenih 20.024 maratonca na OI u Parizu. Nisam pričao o ovome jer mi je cijela priča i dalje zvučala isuviše nevjerovatno – kolege trkači kojima sam spomenuo aplikaciju bi uglavnom samo odmahnuli rukom u nevjerici.
I kao grom iz vedra neba dobijam mail negdje u oktobru (sakupljanje bodova preko izazova još traje do kraja godine) da se za svaki ispunjen izazov izvlači 20 – 30 učesnika, i da su mene izvukli za neki od prethodnih treninga… U nevjerici čitam: Zvanična pozivnica za maraton na OI u Parizu!!!
Tražim dodatne informacije, ali nema ništa. I dalje se skupljaju bodovi, u januaru se određuje ko ide, a ko ne, a kod mene u mailu pozivnica. Hvala Google Translate-u, jer je sva komunikacija s njihove strane bila na francuskom! I onda dva mjeseca ništa. Sumnjičav, računam da je to bio neki spam ili neka greška. Ali napokon krajem januara dobijam sljedeći mail, u kojem se traži da pošaljem podatke i medicinski sertifikat da smijem da trčim maraton. Čovječe, izgleda da se ovo ipak dešava!
Maraton je besplatan, nema kotizacija, sve plaćaju sponzori (od kojih su najveći Orange i Bridgestone, i hvala im!) Kupujem avionsku kartu, tražim smještaj. Nevjerica. Za sedam mjeseci idem da UČESTVUJEM NA OLIMPIJADI!
9. avgust. Slijećem u Pariz. Grad je prilično paralizovan, svuda su tribine za Igre, mnogo ljudi, mnogo policije. Dolazim da preuzmem BIB na malom sportskom terenu pored Eiffelovog tornja. Mnogo ljudi sa raznih meridijana, čuju se razni jezici, svi su nasmijani. Vidi se da su svi u nevjerici kao što sam i sam: ovo se zaista dešava!
Trka je sutra uveče, start u 21 čas. Ja sam treći talas. Kreće se ispred Hotel de Ville pored Sene. Stojimo ispred tribina i čekamo znak za start. Jutros su ovdje trčali momci, Tola je stigao prvi za 2:06:26. Marathon pour tous (“Maraton za sve”) će se trčati na istoj stazi na kojoj se profesionalni maratonci takmiče na Olimpijadi.
Gužva je, vruće je. Ali sva lica krasi osmijeh. Mi smo na Olimpijadi!
Krećemo. Muzika, svjetlosni efekti. Pariz apsolutno opravdava titulu grada svjetlosti. Svijetleći bilbordi sa videima koji su u vezi sa našom trkom su svuda pored staze. Ljudi koji navijaju iz daleka i bodre nas s ogromnih ekrana. Osvijetljene istorijske zgrade inače prelijepog Pariza, ovaj put samo za nas. Trčimo kroz dvorište Louvre-a, kroz park Tuileries gdje se nalazi balon sa olimpijskim plamenom. Mnogi trkači zastajkuju da se slikaju. Jer jednom se trči na Olimpijadi u centru Pariza! Trg Vendome sa ogomnim Napoleonovim stubom, krećemo uz Senu, preko rijeke sve vrijeme vidimo Eiffelov toranj koji šljašti u mraku. Trčimo prema Versillesu, koji je 20-ak km od Pariza. Trčimo putem kojim su 1789. godine pariške žene krenule u Versailles da protestuju zbog visokih cijena hljeba, što je bio uvod u Francusku buržoasku revoluciju. Dolazimo do raskošne palače Versailles gdje su živjeli francuski kraljevi. Sija u noći i ponosno se uzdiže iznad sela. Vraćamo se ka Parizu, drugim putem, preko nekog brda. Strmog brda. Većina ljudi hoda, jako je strmo i dugačko. Ali osmijesi su i dalje na licima. 
Na svaka dva kilometra je okrepa sa vodom, a na svakih pet sa hranom. Banane, keks, torte, zbilja je svega bilo u izobilju. Volonteri nevjerovatni, navijaju dok užurbano dodaju čaše s vodom!
Duž cijele staze (koja je u kompletnoj dužini od 42 km bila ograđena) su stotine hiljada ljudi koji su došli da podrže trkače. Čak bih se usudio reći da ima preko million navijača, ako poredim sa svojim maratonom u Njujorku gdje je prema zvančnoj procjeni bilo oko dva miliona navijača. I to ne bilo kakvih navijača: strastvenih, navijački raspoloženih, grlatih, koji sve vrijeme dovikuju: “Aleee, aleee!” Na BIB-ovima imamo samo ime, pa svako malo čujem kako neko dovikuje: “Aleee Sasaaa”! Djeca u špaliru postavljaju ruke da im se “nabaci pet” i nakon toga ozareni nastavljaju da viču “Aleeee”!
Ulazim u Pariz. Trčim ispod Eiffelovog tornja sa bezbroj svjetlosnih efekata, ispod ogromnih olimpijskih krugova. Utrčavamo na Esplanade des invalides, ogromni trg ispred istoimenog zdanja, gdje su tribine i gdje je cilj. Ne znam koji sam po redu stigao. Organizator je najavio da na ovoj trci nema plasmana i da lista neće biti objavljena. Jer svi smo pobjednici! Oko vrata mi stavljaju žutu medalju sjajniju od sunca. Moju olimpijsku medalju. Za svaki slučaj provjeravam još jednom: ne, nisam sanjao, moja medalja zaista ima pet olimpijskih krugova!
Vaši komentari
