Piše: Irhad Suljić
Prevruće je odjednom, a u dolini se čuje rijeka čiji tok napajaju glečeri. Samo ovdje nema vode, a čujem joj tok i šištanje čitav uspon.
Najzad se penjem skoro do vrha i tu me volonter dočekuje sa ručnim uređajem za očitavanje čipova na trkačkim brojevima.
Dok je očitavao kaže: “Bosnia?”
“Yes,” rekoh mu.
“Your countryman was just here!” Pokaza prstom na drugu stranu.
Kako sam iz istih stopa požurio ispeti zadnjih deset metara da bacim pogled preko malog brijega, projurio sam pored očitača zamalo da ga oborim, i dok on izgovara “Ok, ok!”, meni u žurbi, u daljini na stazi se ukaza poznati šešir.
“Šaba!”
“Jah!”
Ali hajde da samo malo premotam traku. Mi smo trail entuzijasti koji manje više gravitiramo oko PD Željezničara i Vučko Trail-a, a od 2014. ili 2015. trčimo trail i pričamo o mitskom UTBM-u. Ovo je prvi put nakon toliko godina da smo se odlučili na takav poduhvat. Dvadeset i neki je novembar 2023. godine i nas šestorica se dogovaramo kako u decembru pristupiti registraciji za lutriju, odnosno izvlačenje za UTMB trku. Lutrija se dešava zato što se previše takmičara prijavi, a staza može podnijeti samo dvije i po hiljade, ali i zato da bude fer prema svima. Nakon nekoliko prijedloga odlučimo se podijeliti u dvije skupine, jednu koja ima više i jednu koja ima manje stones-a (bodova). Šaba, Rašid i ja u skupinu sa više, a Bakir, Ado i Maid u skupinu sa manje bodova.
Ukratko, stones su bodovi koji se skupljaju na UTMB trkama u “World series ligi”, kojih ja lično imam šest, tri sa Istre i tri sa Julijanskih Alpi, obje su trke u kategoriji od stotinu kilometara. Po trenutnim pravilima, na UTMB finale, odnosno UTMB stazu se može pristupiti sa jednim stone bodom i validnim UTMB indexom, koji se dobije participacijom na bar jednu trku iz World series lige. Stonesi pomažu u tome da se, zavisno od broja stonesa koji imate, toliko puta možete pojaviti kao grupa ili pojedinačno, u bubnju. Recimo moja grupa je imala šest stones bodova, koji se u obzir uzimaju od člana koji ima najmanje u skupini, a to sam bio ja. Znači moja skupina je imala više šanse za izvlačenje nego ona druga, jer je član njihove skupine sa najmanje bodova bio Ado, koji je imao tek dva boda. Računali smo po nekoj računici sa Reddita, da je njihova skupina imala oko 8% šanse da prođe, dok je naša imala nekih 39% šanse da prođemo izvlačenje. 
Međutim, kako sudbina to hoće i kocka neće, mi ne prođemo za UTMB, ali skupina sa manje bodova prođe izvlačenje i tu se prvi put rastavimo.
Možda se nismo trebali ni razdvajati? Možda smo onda svi mogli dobiti negativno izvlačenje, da niko ne ode? Možda je bolje da niko ne ode, a ostanemo zajedno? Možda je ipak bolje da bar neko dobije šansu? Puno je pitanja bilo prije i poslije izvlačenja i izgledalo je kao da će se moja skupina raspasti zbog negativnog izvlačenja. Međutim sreća je što na UTMB-u postoji staza koja se zove TDS, ili “Sur les Traces des Ducs de Savoie“, ili “prateći otiske tragova vojvoda od Savoje.” Staza duga 148 kilometara sa 9300 metara visinske akumulacije. Staza ima reputaciju da ima sekcije koji su više tehnički i divlji od samog UTMB-a i da je hodočašće za domaće Francuze. Za nju ne trebaju stones bodovi, samo validan index da se istrčala staza od stotinu kilometara. Nije nam trebalo puno razmišljanja da je registrujemo i platimo.
Treninzi
Decembar je donio svoje smogovsko izdanje i prvi treninzi su počeli na trakama u teretanama. Rana ustajanja po mraku su počela odmah. Toplo se obući, otići u teretanu, raskomotiti, odraditi trening, onda se istuširati, utopliti i nazad u smog do kuće, pa tek onda spremiti na posao. Još uvijek vidim sebe u rezovima snimaka kako se budim i svako pojedinačno zaustavljanje alarma proživljavam, pravi Groundhog day. Međutim, to nije najteži dio. Za mene, najteži dio je smršati, korigovati ishranu i pauzirati sa alkoholom. Merak masne hrane i ljute kapljice sa prijateljima je nezamjenjiv i disciplina u tom pogledu će biti najteža do samog kraja sezone treninga.
Februar je došao i polako smo počeli izlaziti vani sa treninzima, to će biti moj posljednji mjesec plaćanja teretane. To znači da sam krenuo trčati po Vilsonovom, ili prema Radavi, ili na Špicastu stijenu. Sa proljećem se otvaraju opcije, ali i obaveze. Dok sam se okrenuo već je brdo manjih trail treninga iza mene, kao i nekoliko biciklističkih tura koje su na jačkoj strani.
Maj je mjesec i pripreme za novi Vučko Trail uveliko počinju. Prvo ide obilazak terena i pregled staza, pa onda markiranje, nakon čega ide finalni pregled markacija. Sve se to na kraju ubrajalo u treninge jer je bilo toliko hodanja, da smo jedan dan Šaba i ja na pregledu markacija na stazi od 105 km prešli 40 kilometara i oko 2000 metara visinske akumulacije.
Još jedan Vučko smo doveli uspješno do završetka i krećem na godišnji odmor, koji s obzirom na okolnosti, mora biti aktivan. Na Lastovu nastavljam treninge, kratke i duge i pri samom kraju hvatam i Lastovo trail, trku koja je dio Dalmatinske trail lige. 
Juli je već uveliko i moramo podići treninge na visine koje mogu opravdati bar malo UTMB napora. Ideje koje sam kovao godinu dolaze na svjetlost dana. Nekada dvadeset i trećeg jula Šaba i ja se nalazimo na Tjentištu pa preko Maglića, Trnavačkog jezera i Volujka kompletiramo trening od 47 kilometara i 3300 metara visinske. Sedmicu kasnije na Čvrsnici radimo 55 kilometara dužine i 4200 metara visinske akumulacije. U augustu se razilazimo sa zajedničkim treninzima jer nas obaveze i ostali odgovori vuku na svoje strane. Šaba sa rajom iz druge ekipe udara završi trening na Bjelašnici gdje uspije na ski stazama popeti čak 6000 metara visinske akumulacije, a ja dijelim dva vikenda na Vlašiću na jedan trail trening preko čitavog Vlašića i jednu biciklističku turu sa Vlašića u Jajce i nazad. Ostatak je sve sitno trčanje i napokon deset dana odmora koje sam tako dugo čekao.
Put
Napravili smo spisak stvari, posebno za trku, posebno za kamp, posebno za hranu, posebno za odjeću, posebno… Naravno, pored tolikog spiska i provjera, obojica zaboravimo neke esecijalne stvari koje smo morali kupiti u Chamonixu. Od četiri-pet opcija za kamp, odabrali smo jedan prezentacijom i naizgled fin, Camping de la Mer de Glace, samo 2,5 km od centra Chamonixa. Plan je krenuti u petak, dobaciti do Slovenije, na odmaralištu odspavati u kombiju i u subotu nastaviti do Chamonixa. Taman, jer je trka u ponedjeljak u 23:50 i ostaje nam čitava nedjelja i ponedjeljak da odmorimo. 
Prvi dio puta prolazi neometano i nakon par odmarališta koja su nam se učinila pretrpano, nalazimo odmaralište koje se zove Studenec. Tu se raspremimo, legnemo i začuđujuće brzo zaspemo. Međutim, da sve ne ide ko po loju, pobrinuo se neki sumporni miris koji nas budi samo 2-3 sata nakon što smo zaspali. Nepodošljivo je i prvi se javljam, a Šaba i Zlaja potvrđuju isto, kao da smo parkirali u gejzir sumpora, ili pored septičke jame. Ustajemo se, spremamo i nastavljamo dalje. U Italiji tražimo Lidl i pored samouslužne benzinske pumpe ostajemo pola sata dok provalimo kako radi, kao tri primata ispred monolita onomad u Odiseji. Nastavljamo dalje u Aosta dolinu i najzad u Courmayeur, te u tunel kroz Mont Blanc, dug 11,6 kilometara, koji nas kroz planinu dovodi do Chamonixa i našeg smještaja. Pošto ne postoje rezervacije u njihovim kampovima, dolazimo knap i uzimamo zadnje kamp mjesto sa strujom. Taman što smo sve raspremili Zlaja čuje nešto da pišti, zrak pušta i ubrzo nalazimo pokvaren ventil na gumi. Hajde ok, bolje ovdje nego na putu, kasnije ćemo gumu promijeniti.
Sljedeća dva dana prolaze pola u obilasku Chamonix-a i expo izložbe štandova brendova koji se vrte oko UTMB-a, a pola u odmor. Njihov expo je veličine pijace na Ciglanama. Redovi drvenih kućica planinarskih, biciklističkih i skijaških brendova. Za odjeću, za opremu, za asesoare, za ishranu, za medicinu, za njegu, za šta god da zamisliš da pomaže u outdoor avanturi, posebno trail trčanju. Hoka, kao najveći sponzor sastavila je čitavu montažnu kuću na sred parka u sred Chamonixa. Ne bih slagao kada bi rekao da montažna kuća na dva sprata ima preko stotinu kvadrata izložbenog prostora.
Trka
Odlazak na autobus koji nas je vozio iz Chamonixa u Courmayeur odakle nam je start trke prošao je blago dramatično. Zbog nesporazuma o tačnom mjestu odakle polaze autobusi nastao je blagi haos. Naime, kako smo Šaba i ja iz kampa, on je imao biciklo a ja nisam, pa sam krenuo pješke ranije. Rašid, koji je jedini imao prave informacije, a preko kojeg će se komunicirati panično, je krenuo iz grada iz svog smještaja prema tačnoj lokaciji. Međutim mene neki Francuzi pokupe odmah nakon što sam na magistralni put ispred kampa izašao. 
“Come, come! My brother is going on TDS too, come with us!”
Uđem ja i odmah u priču. Za koju minutu skontam da ne idemo prema expo stolovima gdje smo Šaba i ja mislili da će biti autobusi i paničim, govorim liku da stane. On mi govori da nije tu i da se opustim. Reko hajde, gdje god da me odvedu, mogu bar trčati ako bude pogrešno. Međutim, mi dođosmo na lokaciju kod jedne od žičara, na veliki parking gdje su svi TDS autobusi. Zovem Šabu – ne javlja se, u tom je trenutku na biciklu. Zovem Rašida i govorim mu da javi Šabi da je tu kod žičare autobus. On zbunjen, ne konta zašto sam u panici, ja prekidam i ulazim u jedan od autobusa. Za to vrijeme Rašid se čuje sa Šabom koji je u trku od expo stolova gdje je ostavio biciklo, do žičare. Na kraju se sve stigne, ali umjesto po originalnom da svi odemo u jedan autobus, otišli smo u tri različita autobusa.
Sat kasnije se nalazimo u Courmayeuru, Talijan u polo majici sa podignutom kragnom nam pravi kafe i uživamo u istim za stolom neke pizzerije vani. Uživali smo malo duže nego što smo trebali jer se većina takmičara već prebacila ulicu više na start. Zbog našeg hedonizma u kafi startali samo sa zadnjih 300, dok je ukupno bilo negdje oko 1800 takmičara. To inače ne bi bio problem, ali kada se skrene sa širokog puta na uski trail, stvori se gužva, sporo kreće pa čak na nekim mjestima i stane potpuno i čeka da očepi. To nam je diktiralo tempo u prvih 30 kilometara i knapiralo nam neke ulaske u vremenske limite. Kroz prvu noć manje više se sva trojica držimo zajedno i jutro nas dočekuje na planinskom jezeru iznad kojeg je jedna od okrepa od koje ćemo se početi znatno više razdvajati. Slijedi spust od 10 kilometara i 1000 metara spuštanja i tu Rašid zaostane prvi. Kasnije nam aplikacija za praćenje pokaže da je odustao. Volio bih da nije, ali ga je posao i život ove godine odveo na svoju stranu i nije mogao posvetiti toliko vremena planini koliko je trebao. Rašid je moj čovjek sa kojim imam najviše provedenog vremena na treninzima. Zajedno treniramo od 2017. godine i njegovo društvo na zahtijevnim treninzima i trkama puno znači.
Nakon nekog vremena sustizanja između mene i Šabe, Šaba se ipak odvaja i prije mene na pet minuta ulazi na okrepu na pedeset i prvom kilometru. Tu sam primijetio prve stomačne probleme, odnosno, da budem eksplicitniji, proljev. Previše raznih opcija za brzu energiju, od maurten prahova, SiS prahova, Naak proizvoda i svih ostalih elektrolita, stomak je otišao malo u žitkiju opciju. ElektroLITA, kontate. Huehue. Ili što bi Zlaja rekao kroz suze i smijeh kasnije u kampu: “Niste vi jeli Naak, vi ste jeli Njak!” 
Poslije ove okrepe slijedi ogromno penjanje kojem je ekvivalent možda iz Dive Grabovice na Hajdučka vrata, ili možda iz Mostarske Bijele na Lupoglav. Nakon pedeset kilometara to baš udara u pluća. Tu se ponovo Šaba i ja udružimo da guramo jedan drugog i bodrimo. Na vrhu nas je zadesilo jedno oportunističko lihvarstvo. Naime, neka žena je dočekala takmičare sa štandom Kole i Orandžine koju je zacijenila 5 EUR po konzervi. Naravno da smo odmah dvadeset eura satrali kod nje, pa deset metara dalje otišli po običnu vodu na regularnu okrepu. Svi su skoro isto uradili. Dobar pos’o.
Nakon toga dolazi period jako tehničkog terena, strmih spustova, na jednom dijelu sa sajlom, kroz uklesane strane planine, niz oštri kamen koji se povremeno može iskoristiti kao stepenica, a većinom preskočiti samo da se ne dolazi u kontakt sa istim. Dan prolazi u nadprosječnoj vrućini i stazama kojih nikad ne nestaje. Naišli smo na puno raje i puno razgovora, puno kolektivne šutnje uzbrdo, puno krava, puno zvona, ljudi koji spavaju naokolo od umora, puno navijanja lokalnih mještana i puno umora.
Druga noć je krenula na najstrmijem i najdužem spustu na trci. Tu sam prvi put osjetio bolove od žuljeva kojih ću na kraju izbrojati devet. Šaba je raspoložen, ima energije i može podnijeti spust, dok meni bolovi ubijaju doživljaj i tjeraju me u negativne misli. Konsultujem Šabu za savjet, dolazimo do zaključka da se na tranzicionoj okrepi koja je u dolini ispred nas treba pokušati istuširati i previti žuljeve. Šabin savjet mi znači puno, nije samo savjet nego i kao govor za dizanje morala. Po mom skromnom išljenju, Šaba je prijatelj veoma jakog sportskog duha. Ne znam jesam li ikad vidio da mu je nešto teško, nema drame, nema žaljenja, samo stane ponekad da odmori i kad ga pitam je li sve ok, uvijek je odgovor da jeste. Tako da autoritet za trail, Šaba kod mene uživa u potpunosti.
On odmiče dalje na moj nagovor i stiže do okrepe jedno dvadesetak minuta prije mene. Nalazim ga kako se smije i jede, pogino je i on, ali mu je drago. Ja se i daljem kolebam, na tranzicionoj sam okrepi, imam prevoz tu u Chamonix svako malo. Da li ovakav odustati i ići leći u toplo i čisto, ili krenuti sa bolovima i negativnim stavom u drugu noć na nogama? Šaba ode leći nekih pola sata, a ja odlučujem da se nekako maramicama i na lavabou operem, pa onda na previjanje žuljeva. Dok sam čekao doktora čuo sam se i sa djevojkom Vanjom. Njen glas je baš jako bilo čuti, sve vrijeme je pratila, pisala i ohrabrivala, ali je u ovom razgovoru poentirala sa “De ti vidi da saniraš to i nastavljaj, ne možeš sad odustati kad svi prate!” Šta će čaršija reć, jel. Ključni trenutak se dešava kada mi doktor nekom novom trakom koja se može sijeći na željene dimenzije, koja prijanja uz kožu da se ne odljepljuje ili pogužva, uspije zakrpiti žuljeve. “Idem dalje, idem ba dalje!”, pomislih uzbuđeno. Vratio sam se nazad i našao Šabu kako se sprema, završio je sa power nap-om i odlučan je da ide dalje. Tu se pozdravimo, a ja odlučim da i ja odspavam pola sata i da onda krenem. Prvi put me budi najava da autobus za Chamonix kreće sa odustalim takmičarima, drugi put me budi graja u sali i treći put alarm. Taman kontam se, 35 minuta ležanja je najbolje što ću ikad imati na ovoj trci. Ustajem se, spremam i sa skoro novim stopalima koji su sada bez jakih bolova, trčim prvi ravni dio i prvi i najzahtjevniji uspon nakon tranzicione okrepe na 92. kilometru, prelazim jako konzistentno i poprilično brzo sa nizom prestizanja. Postoji taj neki adrenalin koji se izlije negdje u mozgu i ubrizga energiju uprkos bilo kakvom umoru koji te do tada zadesio. Taj adrenalin se ne dešava uvijek, nekad prođe trka, a da se i ne desi. Sada se desio i ako mene pitate, desio se u najboljem trenutku u kojem se mogao desiti. 
Druga noć bi komotno mogla imati svoj podnaslov, ali nećemo joj dati tu težinu jer sam je ipak prešao. Uspon je bio jako dug, sa malim spustovima, tehničkim terenom sa veoma jakim držanjem fokusa. U neka doba od drveća se čini neki oblik, od stijena isto tako, malo se počne savijati i izvrtati na momente, dok tijelo signalizira umor od mozga koji stalno govori: “Ti bi sada trebao biti u krevetu, energiju čuvati, a tamo toplo i fino. Eto ako nećeš to, makar ovdje lezi, evo malo je ko toplije iza ove stijene, nema veze što je greben, lezi malo. Ma lezi na sred grebena, što? Malo ubiješ oko i nastaviš…” Jedva sam se otrgnuo mislima i fokus je bio za završiti fakultet. Pored puta je bilo dosta ljudi koji su ležali, spavali ili samo onako odmarali, u fetus položajima, dok se drže za glavu ili onako u nasumičnom položaju koji govori da su ti ljudi jako umorni i trenutno ih boli briga za sve osim dobrog sna. Međutim to je pogrešno jako jer se tijelo ohladi i pothladi da te dovede u stanje da te moraju u astro foliju zamotati i helikopterom ili džipom odvesti odatle. Konačno sviće i dolazi spust koji dovodi do Les Contamines, gradića i skijališta, na okrepu na kojoj sad već znam da ću završiti. Siguran sam u to. Odlazim do tima prve pomoći da mi stave svježe trake za žuljeve i da mi daju malo kreme za frikciju, jer je u međuvremenu došlo do trenja u preponama i sada to sol od znoja i trenje već malo jače najeda. Riješim oboje, spremim se i krenem zakrpljen nanovo. Opet onaj isti adrenalin, ovaj put za suze radosnice. Grabim uzbrdo uz staze, pa onda nizbrdo u dolinu ponovo, gdje ugledam zadnji veliki uspon. Uh, to izgleda golemo, pomislih.
Predzadnji uspon prema sedlu Col de Tricot me usporava, izrazito je strm, pravolinijska staza koja kreće iz sela ispod pretvara se u serpentine do kojih kad dođeš, već je toliko strmo da se ne vide one zadnje serpentine pri kraju, nego samo pokoja ljudska glava preko linije brda. Prevruće je odjednom, a u dolini se čuje rijeka čiji tok napajaju glečeri. Samo ovdje nema vode, a čujem joj tok i šištanje čitav uspon. Najzad se penjem skoro do vrha i tu me volonter dočekuje sa ručnim uređajem za očitavanje čipova na trkačkim brojevima.
Dok je očitavao kaže: “Bosnia?”
“Yes,” rekoh mu.
“Your countryman was just here!” Pokaza prstom na drugu stranu.
Kako sam iz istih stopa požurio ispeti zadnjih deset metara da bacim pogled preko malog brijega, projurio sam pored očitača zamalo da ga oborim, i dok on izgovara “Ok, ok!”, meni u žurbi, u daljini na stazi se ukaza poznati šešir.
“Šaba!”
“Jah!” 
Stigao sam brata, ne znam ni kako, ali sam ga stigao! “Čekaj da naspem vode samo eto me!”, proderem se, zbrzam do volontera po vodu i trkom prema Šabi nizbrdo. Sreća je golema bila vidjeti ga tako da sam ga morao malo pričom udaviti. Pričali smo doživljaje noćne, rekao sam mu da ga je pozdravio Slovenac Jan, ili kako se već zvao, kad sam bio u Les Contamines na okrepi. Tada mu nisam znao reći gdje je Šaba, pa sam mu rekao da je možda i završio trku do sada.
Ostatak je bio nekih 12 kilometara većinom nizbrdo i malo uzbrdo, sa trčanjem i hodanjem gdje je realno Šaba bio raspoloženiji jer je mene adrenalin spustio, ali se nismo odvajali do samog kraja.
Pri kraju, odnosno spustom u Chamonix je bilo baš dosta raje i navijanja… “Allez, allez! Bon courage!”, glasno su vokalizirali izraze koji pružaju verbalnu podršku za one koji su na teškom zadatku. Hvala im, najjači su navijači i navijaju do apsolutno posljednjeg takmičara. Nešto jako rijetko za vidjeti na našim prostorima.
Pred cilj se ulazi u uski prolaz koji na obje strane ima navijače, atmosfera je kao da si pobijedio, a ne da si osamsto i neki u poretku. Šaba i ja smo se dogovorili da uđemo zajedno, pojedinačno rukama trznemo u zrak u trijumfu i bratski izgrlimo. Međutim neki nam je Francuz ukrao kadar jer se malo previše uživio i pozdravljao masu raje sa strane i uletio tik ispred nas kad smo ulazili prag na cilju. Izgrlili smo mi onda njega, pa sebe, pa se slikali, ispozirali i čestitali jedni drugima. Nije bilo bitno kako smo u cilj ušli na kraju. Ušli smo jebo te. Ušli smo kroz cilj jedne od najtežih trail trka na svijetu. 
Probili smo se do štanda za finišere i preuzeli zvanične UTMB TDS finisher prsluke, koje daju umjesto medalja. “Hajmo molim vas nešto čvrsto pojesti!”, urgiram Šabu i Rašida koji nas je dočekao na cilju. Odemo na pizzu, hvala Zeusu, da nešto prezalogajima što nije gel, ili elektrolit, ili bilo šta slatko jer sam dva dana glumio mašinu na dekstrozu i ugljikohidratni žele pogon. Ispada da najbolje gorivo za ultru sliči najnezdravijim slatkišima. Samo je zdravo jesti to dok trčiš, valjda.
Pospani smo, ali smo izdržali do kampa i opalili dalje po hrani i piću. Rašid je došao u goste u kamp, derali smo se i smijali, raja su pisala i pozdravljala, a mi smo odgovarali i pozdavljali nazad. Prvu noć smo odspavali 10 ili 12 sati, nisam upratio, ali je bilo divno. Okrenuo se nisam čini mi se, nisam sanjao, nisam se budio. Čista pravolinijska koma od tačke a do tačke b. Tačno “što je doktor preporučio.” Ostatak dana prolazi u odmoru i javljanju svim ljudima koji su pisali i podržavali, a bilo ih je za dva dana kucanja odgovora. Hvala im svima, svaka riječ ohrabrenja je gurala bliže cilju.
Post poginuće
Petak je, ekipa u kojoj Bakir, Ado i Maid startaju glavni event, sveti UTMB, popodne. Mi se tog jutra odlučimo pozabaviti mijenjanjem gume, jer ipak sutra idemo, je li. Međutim tu nailazimo na niz problema od zapeknute brave koja otpušta rezervnu gumu do peglanja sa BIHAMK-om koji preko francuskih veza šalje neki njihov nama za asistenciju na putu. Ta asistencija na kraju nikad ne dolazi i nas trojica nalazimo niz rješenja za zapeknutu bradu, koja su podrazumijevala metode kucanja i nabijanja ključa, zagrijavanje ključa, prskanje VD40 sprejom koje smo kupili na lokalnoj pumpi itd. Uspjeli smo na kraju pokrenuti zapeknutu bravu i otkazali BIHAMK.
Pošto je pola dana otišlo u borbi sa rezervnom gumom, morali smo požuriti da stignemo žestoke UTMB-ovce ispratiti na startu. Brzo do kampa na tuširanje i ponovo nazad u Chamonix! Nabrijani su momci, nabrijani su svi, start UTMB-a ima posebnu energiju, ipak im je to glavni event, finale svih finala world series-a pod pokroviteljstvom UTMB-a. Ide Vangelis – Conquest of Paradise na zvučnike. Neki plaču što su stigli uopšte do takvog starta, neki gledaju nebo, neki su zatvorenih očiju, neki previše pričaju, neki šute, ali svi upijaju težinu i trijumf koji su imali da bi došli tog trenutka. Od sreće na upad preko lutrije do velikog rada na sebi i svojoj formi, sve se sjedinilo sada u jedan epski start u nepoznato i jednu od sigurno većih avantura u životu. Odoše momci i djevojke uz neviđenu graju.
Sljedeća noć je protekla u praćenju naših momaka i odmoru. U neka doba usred noći kad sam se probudio, virnem na aplikaciju dokle su, primijetim da je Ado odustao. Pošteno, čovjek je preselio poslom u grad oko kojeg nema brda uopšte, čak ni u blizini nije imao opcije za brdske treninge, pa su kompromisi i prioriteti prevagnuli iz želje u moranje. Nekad pred svitanje i Bakir se javlja, koljeno, nepremostiv problem koji kad se desi, u 99% znači odustajanje. Ostaje Maid kojeg nastavljamo bodriti i pratiti. On je malo fenomen jer je tek prije dvije godine ušao ozbiljno u trail. Od trčanja na Radavi iznad Pionirske doline, do UTMB trke, za dvije godine, je rekord koji sigurno niko neće taknuti zadugo. Poređenja radi, mi smo svi u trail trčanju po 9-10 godina.
Naš mali cirkus iz kampa je krenuo nazad kući, subota je popodne i planiramo stati negdje u Sloveniji, bilo gdje, a da nije Studenec. Usput pratimo Maida koji ulazi u drugu noć i knapira sve moguće vremenske limite i od toga pravi Televisa presenta nivo drame za nas koji ga pratimo, dok on ležerno razgađa snagu i vrijeme. Put prolazi jako dobro i bez problema. Usput se trpamo brzom hranom i litrima vode, dok dalje pratimo Maidovu borbu. Tako sve do Sarajeva gdje se razvezemo po kućama, izgrlimo i ispozdravljamo.
U stanu se na brzinu raspremim i istuširam i palim live snimak iz Chamonixa. Neki gosti su tu, ali im Vanja objašnjava da ću brzo doći jer dočekujem jarana na trci. Ja sam fiksiran na ekran mobitela, između live trail aplikacije i live snimka sa njihove stranice. Poruke sada i meni stižu sa pitanjima gdje je on. Izgleda da snimak malo kasni jer aplikacija pokazuje da je završio, a nema ga u cilju još. Prolaze sekunde niko ništa ne zna. Odjednom pojavljujuje se lik, presretan, širi ruke i skače dok mi ovamo snimamo ekrane i hvatamo skrinšote njegovog ulaska u cilj. Hajde i to da dočekam, pa odoh sa gostima ručati, ali ne prije nego mu sastavim jednu bratsku poruku za završetak!
Od nas šestorice trojica su završila, drugu trojicu nisu pripazile povrede i životni zadaci i problemi koji su zahtijevali prioritete i svoje vrijeme. Nebitno je na kraju, epska je avantura bila otići gore, a znam da će ih biti još, jer ih je bilo i prije u istoj ovoj skupini. Prvo nas je razdvojila lutrija, pa smještaj koji smo morali različito uzeti, pa vremenska razlika između trka, pa dešavanja na samoj trci pojedinačno. Na kraju smo se svi vratili jedni drugima i sami sebi, svojim novim ciljevima i ludim idejama na trail-u i van njega. Za nas nemam sumnje hoćemo li ponovo zajedno u neku avanturu ili ne. Jer hoćemo, to je amanet.
Nemam neku pametnu završnu. Ustvari, nemam završnu što se tiče trail-a uopšte. Zaključio bih s tim da imamo predivnu zemlju i prirodu, kao što je imaju i Francuzi koji već odavno na jedan prijateljski odnos prema okolišu, ekološki i sportski, zarađuju na turizmu i sportu masne pare. Mi već pribjegavamo lakšim metodama iskorištavanja rijeka za MHE, nekontrolisanom gradnjom, sječom šuma i generalno lošim upravljanjem otpadom, koji šteti našoj prirodi i samo puni privatne džepove koji premalo vraćaju u javno dobro, a zagađuje nam svima zajedno. Volio bih da kod nas ima više obilježnih staza koje se koriste masovno, volio bih da ima više avanturističkog turizma i kvalitetne usluge. Volio bih da kao kod njih, nema oganičenja po godinama, da li je neko za nešto star ili nije. U tim planinama svi penju, bave se alpinizmom, biciklom, trčanjem, šetanjem, prirodom. Niko ne misli da je život završio nakon pedeset, ili šezdeset, ili prekucao igricu godinama starosti, jer se uvijek se ima nešto novo za istražiti i proživjeti. Naravno, nisu njihove prilike isto što i naše, ali skoro ništa ne košta biti planinar, aktivista, prirodnjak i sve to uz svoj svakodnevni život, sa minimalno opreme, uz jaku želju za zajednicom i dobrobiti za sviju. Sa prirodom kakva je kod nas, to je prelako biti. Zašto onda to ne radimo više? Ne znam, ali volio bih da je drugačije.
Vaši komentari
