Piše: Suzana Toplić Berberović
S tom mišlju sam došla u čarobni, kovrdžavi NYC.
Imala sam namjeru da grad pročešljam uzduž i poprijeko i naravno pretrčim. Startnina je u aprilu skinuta s moje kartice. Na lutriju sam poslala prijavu. I kako je red, dobijem učešće. U novembru 2024. ću biti maratonka na najpoznatijem maratonu u svijetu.
Odmah sam pristupila traženju smještaja. Najveća finansijska stavka je smještaj. Trening plan je morao da sačeka da poslovne obaveze malo jenjaju i da u periodu 12-16 nedjelja to odradim. No ne bude sve kako zamislimo. Nesreća koja me zadesila u početku priprema i povreda desnog rebra, izričito mirovanje koje mi je doktorka na torakalnoj hirurgiji savjetovala su me bacile na plan B. Nema trčanja 6-8 nedjelja. Ključnih! Svako od maratonaca zna šta to znači.
Tražila sam nakon 35 dana od povrede i mišljenje ortopeda na kontroli, tako da sam svega nekoliko dužina uspjela da istrčim od 12. 10. do mog polaska 29. 10. Tu je glava maratonke pomogla da nogama kaže ponešto i srcu da podnese sve nenadane događaje. Hrabro, jer tako jedino nastupam u životu, sam krenula u Njujork iz Beograda. Tražila sam najjeftinije opcije leta. Sve sam se potrudila da uradim šta je do mene da si olakšam misiju 2. Major maraton sa mojih 55 godina.
I idemo lagano. Mantranje za vremenske uslove. To mi je dragi hobi. Čak me prva 4 dana bilo strah da će biti prevruće. Temperatura u Njujorku se penjala do 26 Celzijusovih stepeni. Ali nedjelja je osvanula sa studena 3 podioka. I najteži dio NYC Marathona, s pravom sada mogu reći, je start. Prijevoz sam izabrala službenim autobusima s Menhetna. Oni su u 5:30 imali polazak ispred Javne biblioteke Njujorka do Stejtn Ajland (Staten Island). No moj talas je bio tek u 10:30. Četiri sata popriličnog smrzavanja je crpilo energiju. U tom živopisnom ambijentu podno mosta Verancano je bilo more šarenih trkača. Slama je prekrivala i davala bar prividno toplinu ledine na kojoj smo čekali. Podsjetilo me na snimke Vudstoka, samo neka druga sekta. Trkačka. Kutije za ostavljanje robe beskućnicima su bile prazne. Mnogi su se nadvirivali nadajući se kakvoj dodatnoj garderobi da se utople.
Iz Sarajeva sam ponijela dragi kaputić i ostavila ga nekome. No ni taj kaputić nije pomogao da se osjeti toplota dok sunce oko 9.30 nije pružilo svoje topline. Moja osobina da pričam, svima koji me znaju je poznata. I sada sam uspostavila kontakt sa Serafinom, djevojkom iz Njujorka. Bilo nam je nekako lakše uz priču kratiti vrijeme do starta. Priključilo se još maratonaca i počela je zezancija, te smijeh. Naime stali smo blizu reportažnih kola televizijske kuće. Auto je bio uključen pa smo se bar malo uspjeli zagrijati. Ja sam u međuvremenu otišla po bagel peciva i kapice sa štanda da se ugrijemo malo. Imala sam neke vrećice meda iz Bosne pa sam podijelila ekipi koju sam okupila. Bili su sretni što su čuli moju priču. Volim da trčim, volim da putujem i upoznajem druge ljude i krajolike. To mene vuče na maratone. Odslušali smo himnu SAD koja je jedna od najpopularnijih na svijetu. Izveo ju je Michael James Scott, kojeg ću uživo kasnije gledati u mjuziklu Aladin na Brodveju.
Ta 4 sata čekanja su konačno istekla. U zadnji tren ljudi su bacali u kutije patike i to dobre patike, jakne i sl. Samo mi je jedan trkač upamćen ostao jer je došao u isparanom džemperu. Pomislila sam: “Kakva škrtica!” Da nije htio nekom ostaviti upotrebljivu odjeću. No svi dajemo ono što smo i što imamo u srcu. I krenuli smo na most i start. Bila sam smirena. Jedina misao u glavi je: “Ja s medaljom na ciljnoj liniji u Central parku”. Ništa drugo mi nije bilo na pameti. Mostovi su bili mjesta na kojima sam odmarala misli od buke gledalaca. Jer svu dužinu staze maratona je pokrivalo 2 miliona ljudi. Koja masa ljudi i buke, to je nezamislivo! Imam osjećaj da su se više zabavljali od nas trkača jer su dimili travu, jeli, pijuckali, davali podršku muzičkim performansama… Na 6. km je neki bend svirao Springstina – Glory days u Bruklinu. Kakav podsticaj za mene Bosovog fana!
Do Pulaski mosta je bilo s pjesmom trčati. Na pola puta do cilja! Kvinsboro most je bio tiha oaza gdje ostajem sa svojim mislima. Na mostu je oko 1,6K uzbrdica. Potom slijedi i nizbrdo pa na Menhetn u zvučno grotlo mase gledalaca, navijača. Potom dugačkom 1. Avenijom trčimo do Harlema i utrčavamo na teritoriju Bronxa. Tu sam popila koka kolu. I zaista mi je prijala.
Uz stazu je bilo gelova, vode te energetskih pića. Inače ne slikam, to mi je smarajuće. Više volim u oko staviti te natpise koje sam čitala i pamtila: “Požuri mačka te čeka gladna kod kuće! Ko je tebe povrijedio? Svi nokti na nožnim palčevima idu u nebo…” Mislim da je takvih domišljatih transparenata bilo da sam se smiješila do 32 km. E onda mi više nije bilo do smiješkanja. Ključnih 7 sedmica netreniranja zbog povrede u autobusu i nesavjesnog vozača prilikom kočenja me sad stiglo. Tada stupa na scenu samomotivacija. Neće niko umjesto mene doći na cilj. Vizualizujem dobre doživljaje, pokušavam ostati hladne glave. Šta si sve do sada uradila, koje vrhove planinske dosegnula, gdje si sve biciklom prevezla… Ne dajem priliku malodušnosti da ispliva ili da opcija “stani” ili “hodaj” pobijedi.
Od 9. mjeseca mog života, kako sam prohodala, volim kretanje. I nikakva bol neće vječno trajati. Stisnuti i proći kroz gomilu razdraganih i pristojnih gledalaca i navijača je privilegija koju imam. Dan je bio savršen za trčanje. Sjeveroistočni vjetar i sunčano vrijeme hladnjikavo, ali savršeno za trčanje. Obzirom na prehodane kilometre po Njujorku, četiri dana ranije, već sam znala kakav će biti krešendo kroz Central park. Trčala sam polako i sigurno. Za sve one koji su mislili da neću moći izdražati jer nisam trenirala dovoljno, za sve one koji nisu ni znali šta proživljavam i najviše za Suzi koja je sve to znala i znala šta može sa svojim tijelom da napravi. To je maraton! To sam ja zamišljala kada sam gledala dokumentarni film “Free to run” o Njujorškom maratonu. Tada sam sve ovo već doživjela. Pogledajte film, fantastičan je.
I konačno cilj u jesenjem ambijentu Central parka! Epski i lirski doživljaj za cijeli život u trenu dok mi volonterka stavlja medalju oko vrata. Suze radosti i zbog hladnog vjetra se kotrljaju niz lice. Ostaju još 2 milje hodanja do izlaska i susreta s rodbinom koja me je dočekala buketom cvijeća. Narandžasti plaštevi njujorškog maratona na trkačima su mi djelovali kao da smo centralparkovski izdanak tibetanskih sveštenika. Fatamorgana! Vukli smo se sporo ispraćajući posljednje zrake jesenjeg sunca. Uspjela si ovaj put amaterko na svježinu da istrčiš! Idući major maratan će biti PB! Njujork maraton treba za života pretrčati! Bar jednom! Pa šta košta da košta.
Pretrčati svih 5 opština od Stetn Ajlanda, Bruklina, Bronksa, Kvinsa i Menhetna je hodočašće za mene rokerku, filmofila i maratonku, koje sam ostvarila. Prehodala sam ja dodatno sve to i prije i poslije jer sam ostala mnogo dana u Velikoj jabuci. Za stazu samo riječi pohvale, a jedina zamjerka je start. No zaboraviću na neugodnosti. Medalja i dobar osjećaj uspješno završene maratonske trke je kredit za naredni poduhvat. Stanje uma i vlastitog tijela najbolje znamo sami procijeniti. Ako smo realni. To kažem jer nisam dobila zeleno svjetlo od trenera za nastup na NYC maratonu.
Za sva dodatna pitanja, ako ih neko bude imao – pitajte, rado ću vam pomoći ako ste kandidati za njujorški fantastični maraton.
O cijelom turističkom doživljaju Njujorka i Filadelfije mogla bih pisati još ovoliko. Otići na sva kultna mjesta iz filmova, serija, na brodvejski mjuzikl, NBA utakmicu, Long Ajland, Koni Ajland, Independens Hol u Filadelfiji, Rokijeve stepenice i Muzej u Filiju… Ljudi ja sam se jedva vratila u stvarnost, vjerujte mi.
Vaši komentari
