Piše: Meho Bahtić
Svaki je korak naporan, spor, usiljen, a naročito kada je sparno i vruće, kada zaredaju vlažni floridski dani – čini mi se da su mi svakim novim trčanjem noge sve teže, a pluća sve manja.
Onda već u prvim kilometrima poželim malo stati, hodati pedesetak metara, odahnuti. Pa kažem sebi – trčaću do gromom rascijepljenog hrasta i tu malo odmoriti.
Meho Bahtić je rođen u Bosanskom Novom, a od 1997. godine, uz povremene kraće i duže boravke u domovini, živi na Floridi gdje je završio studij društvenih nauka i studij fizikalne terapije. Kao pisac je objavljivao svoje priče u više bh. i regionalnih medija. Strastven je trkač, maratonac i ultramaratonac.
Onda ugledam nebo indigo boje: traku indiga među niskim, sivkastim, skoro prozračnim oblacima. Predveče je poslije kiše. Pa uživam u boji, indigo mi je jedna od najdražih. Sjetim se kako je neurolog Oliver Sacks bio opčinjen indigo bojom i dugo tragao za istinskim indigom. Vidio ju je, kaže, samo dva puta: jednom kada je eksperimentirajući na sebi haluciogenim drogama putovao kroz slojeve svijesti, a drugi put na nekoj slici, čini mi se opet pod haluciogenicima – i nikada više. Tragao je za njom, tu sliku gledao opet, iznova, probavao droge, ali je nije našao. A ja je evo vidim trčeći. Utom skontam da sam prošao pokraj hrasta prije par stotinjak metara. Tijelo već više nije onako teško, trčaću još pa odmoriti kod prvog jezerceta.
Prijatelj mi je poslao zadnju epizodu serije “U registraturi”, pogledaću je ovih dana. Sjećam se kroz izmaglicu likova u seriji, gledao sam je kao dijete: Rade Šerbedžija kao Ivica Kičmanović, Laura, pa Ferkonja, Žorž, sjećam se da je tu glumio i Fabijan Šovagović, uvijek mi je bio drag. Dok prizivam slike vidim da se približavam jezercetu. Ovo je već peti – šesti kilometar, još malo pa sam na pola puta. Nagon da stanem, odmorim sve je manji. Sada već ulazim u onaj stadij kada trčim i dišem sasvim ravnomjerno i mogao bih, sve dok ne mislim o tome da trčim, dok su mi misli na nečemu drugom – mogao bih ovako satima.
Kad dođem kući pogledaću neku putopisnu reportažu, o nekom jadranskom otočiću ili nordijskom fjordu. Onda ću naći neku kulinarsku, o slavonskom ribljem restoranu ili sarajevskoj ašćinici i pogledati je uz tanjir na koji ću poredati par vrsta sireva, malo krekera, maslina, jagoda, grožđa i borovnica. Opa! – evo me već kod košarkaškog igrališta, ostalo je još samo nekoliko kilometara trčanja. Osjećam da sam onaj oklop koji sam imao na sebi kada sam počeo trčati zbacio negdje usput. Valjda zbog blizine cilja osjetim injekciju snage, svježine. Ubrzavam tempo.
Čitam ponovo Derviš i smrt ovih dana. Čitao sam je zadnji put, ako sam dobro procijenio, prije desetak godina. Sada je to druga knjiga, a sada sam to i drugi ja. Otkrivam u njoj neke slojeve, značenja, koje prije nisam primjećivao. Kako to da ih nisam vidio onda? Zato knjige valja čitati iznova jer se mijenjaju kako se i mi mijenjamo. Vidi – evo me u naselju – otkud prije? Ulazim u stan, nabrzinu se tuširam, sjedam za kompjuter i tipkam ono što mi se prethodnih sat i po motalo po glavi, dok nije izlapilo iz misli – ovo što je sada i na tvom ekranu.
Vaši komentari
